U šta će odrasti?

U šta odrastaju deca kojoj je previše toga dopušteno? Smatrate li da takvi roditelji greše ili možda postupaju dobro? Ono što mene zanima jeste gde oni više greše? Da li tim što dopuštaju deci da rade šta hoće pa ona postanu samoživa, arogantna stvorenja ili oni koji im sve brane pa deca potajno, skrivajući se od roditelja rade ono što hoće?
Neizvesno je koliko su roditelji "krivi". Deca se ugledaju i na drugu decu ili imaju neke svoje idole. Tu roditelji ne mogu da urade ako ne prepoznaju problem.
Do koje granice bi vi tolerisali dečije zahteve i bubice? Ne znam...pre svega bih detaljno istrazio dečiju psihologiju.

Still_dreaming ::U šta odrastaju deca kojoj je previše toga dopušteno?
Smatrate li da takvi roditelji greše ili možda postupaju dobro?
Do koje granice bi vi tolerisali dečije zahteve i bubice?

Mislim da ce djeca koja su u djetinjstvu mazena i pazena i kojoj se mnogo povladjivalo odrasti u osobe koje su mnogo sigurnije u sebe i odlucnije od onih kojima su roditelji bili strogi. Ta su djeca navikla da se njihovo misljenje postuje, pa ni oni sami nece biti skloni da se pitaju da li su u pravu ili ne. Zbog toga ce imati samouvjerenosti da se bore za svoje misljenje, i samim tim i velike sanse da uspiju. Ima mnogo toga pozitivnog u takvom stavu prema djeci, samo ako se ne pretjera. Problemi uglavnom nastaju kada ta djeca ne mogu da dobiju nesto, a nisu navikli na to. Prisustvovala sam u vise navrata scenama kada su djeca terorisala vise odraslih, u jednom slucaju sve putnike aviona, jer nisu mogli nesto da dobiju, pa su pokusavali da ostvare cilj vriskom. To je za mene bio pravi znak da su roditelji pretjerali sa ugadjanjem djeci, i moram priznati da me je njihova vriska stvarno inspirisala da zelim da ih dobro "izdevetam" po turu. Ja takvo ponasanje ne bih nikada tolerisala. Dakle, dobro je pokazati ljubav djeci, ali ih je isto tako vazno i nauciti da nisu sami na ovoj planeti i da uvijek moraju da obrate paznju i na potrebe ostalih ljudi.

Dakle, u najboljem slucaju ta djeca ce biti samouvjerena i odlucna, a u najgorem, sebicna do besvjesti. Ja sam bila vrlo strogo odgajana, a moj brat mnogo mazen i pazen. On je mnogo samouvjereniji od mene, sto smatram da je vazno u zivotu i da prije pomaze, nego sto odmaze. Jedina situacija u kojoj je on bio hendikepiran svojom samouvjerenoscu bila je kada je izgubio godinu na fakultetu. Bio je upisao elektrotehniku, najtezi fakultet, i do tada bio najbolji djak, koji je uvijek isao na takmicenja i pobjedjivao u svemu. Spoznaja da i on moze da nekada bude porazen u zivotu ga je tako sokirala, da mu je trebalo dugo vremena da se oporavi.

Slazem se sa ovim gore napisanim. Djeca okruzena ljubavlju ce imati vise sanse za uspjeh u zivotu. Naravno ni u cemu ne treba pretjerivati.

Iskreno mislim da je takav pristup los, dete uvek mora da zna gde su granice, sta je dozvoljeno, a sta ne. Takodje je veoma bitno da nauci da ne moze sve uvek dobiti,da postuje druge i njihove zelje...
Predmet razvojna psihologija je jako zanimljiv i prica nam o decijem razvoju, kako sta funkcionise, ali nema uputstva kako postupati sa decom. Ima par stvari koje su naglasene da se nikada ne smeju raditi,a roditelji ih cesto koriste, uglavnom ucene (npr. kada malo dete ostavljate u vrticu po prvi put nikako mi ne smete reci "Ako ne budes bio dobar niko nece doci po tebe").
Mene i sestru roditelji nikada nisu tukli i ne secam se da su ikada vikali, sve je uvek bilo resavano razgovorom, demokratski, od najranijeg detinjstva.I mislim da je tako najbolje. Mi smo potpuno razlicite osobe, ali obe smo dobro vaspitane (ako mogu tako da se izrazim). Mislim da je bitno kod dece razviti osecaje vrednosti, morala, a to mogu samo roditelji.

Mislim da bi trebale postojati nagrade i kazne. Ako je dijete ucinilo nesto lijepo, dobro, trebalo bi da bude nagradjeno i da time zna da to i dalje treba da cini. A ako je ucinilo nesto pogresno, treba da bude kaznjeno ili u najmanju ruku da mu se objasni da je i gdje pogrijesio. Ne rjesava se sve vikom i zabranama, ali roditelji, cini se, zaboravljaju da objasne djetetu gdje je pogrijesio i zasto se tako ne treba ponasati.

Nedavno sam prisustvovala sceni gdje je majka dovela kcerku da joj kupi lutku i rekla joj da izabere izmedju dvije. Kcerka je rekla da joj se ne dopada nijedna da hoce neku trecu koja je bila dvaput skuplja od one dvije zajedno. Majka joj je rekla da ne moze dobiti tu, jer ce joj uskoro rodjendan i tad ce dobiti skupe poklone, te ako hoce nek izabere jednu od ove dvije, a ako nece, nece dobiti nijednu. Djevojcica je pokusala suzama i tuznim pogledom da natjera mamu da se predomisli, medjutim mama je hladno samo posla van prodavnice. Djevojcica je onda zgrabila jednu od ponudjenih lutaka i prestala plakati.
Meni je to bio pravilan pristup od strane majke, dok sam kod mnogih vidjela kako su majku gledali kao okrutnu, zanemaruje zelje djeteta... To je mislim nametanje sa zapada, ne tuci djecu, ne povisuj ton na njih, nista im ne brani i nek slobodno terorisu okolinu. Djeca su slatka, ja ih jako volim, ali treba postojati neka granica. Mene licno izludjuju roditelji koji sve pustaju svojoj djeci...

I zar niste primijetili da su djeca imucnijih roditelja obicno slabiji ucenici, ali imaju sve? Jedan tatin prijatelj je svom djetetu kad je pao razred (u osnovnoj skoli) kupio motor! Moj otac bi meni i bratu zabranio gledanje televizije kad bi dobili iz nekog predmeta 3, ali nas je nagradjivao na kraju svake godine zbog odlicnog uspjeha.
Moj mali brat radi sta hoce, sve mu je dopusteno. Hoce da izadje tokom radne sedmice, a nije napisao zadacu, nije dotakao knjigu? Ma moze! Hoce jaknu od 150 eura? Dobije jaknu, zaboravi je u diskoteci. Majka mu je rekla da ucenje nije bitno, da smo brat i ja bili uvijek odlicni ucenici, pa se na fakultetu nismo bas proslavili, tako da je bolje da izlazi i zabavlja se dok moze. Ne treba mu dvaput reci.

I sta su dobili takvim odgojom dopustanja svega i svacega? Osamnaestogidsnjaka, koji je prosjecan ucenik (odlicno prolazi, koliko uci), ulicarski govor (procitao je mozda 5 knjiga u zivotu), bez bilo kakve ambicije, ne zna ni sta bi studirao, nikakvu predstavu o tome (a ima jos jedno 3-4 mjeseca da odluci), potpuno naviknut da uvijek dobije sve sto hoce, ali koji misli da je sve to nekako zasluzio... No, zanimljivo je da se mene i brata (brata pogotovo) pomalo boji i da u tim rijetkim situacijama vidim nadu da se nesto u tome svemu promijeni.