Podela poslova na muške i ženske

Mislim da za neke poslove postoji opravdanje zasto ih vise rade muskarci ili zene. Dopadalo se to nama ili ne, muskarci su jaci i izdrzljiviji, pa nije nikakvo cudo sto su oni uglavnom ti koji rade poslove gdje te osobine dolaze do izrazaja. S druge strane, vjerovatno postoji citav niz poslova koji su svojevremeno bili nedostupni zenama, a koji zene mogu raditi. Mislim da se u savremenom svijetu sve vise vrsi pomak u politici zaposljavanja za takve poslove, pa je sve vise zena koje rade te poslove.

Sto se tice kucnih poslova, mislim da je podjela na muske i zenske poslove stvorena u vremenima kada su muskarci radili van kuce, a zene ostajale kod kuce i brinule se o kuci i djeci. Obzirom ne situaciju u kojoj sve vise zena rade van kuce normalno je sto se ova podjela postepeno ukida, te se brisu granice izmedju onog sto se ocekuje da uradi muskarac ili zena. Bilo bi potpuno nepravedno prebaciti sve kucne poslove na samo jednog od dva partnera, pa su najsretnija domacinstva gdje se partneri precutnim sporazumom dogovaraju ko ce sta raditi. Ta podjela poslova moze biti individualna, zavisna od sklonosti partnera, pa recimo postoje i domacinstva u kojima je muskarac taj koji kuva, mada u vecini domacinstava taj posao i dalje obavljaju zene.

U nasem domacinstvu suprug uglavnom kupuje prehrambene namirnice i, u zadnje vrijeme, usisava, a ja radim sve ostalo, s tim sto mi on ponekad pritekne u pomoc i sa nekim drugim poslovima koje obavimo zajedno (presvlacenje posteljine, prostiranje vesa). Zato i ja njemu pomazem kada recimo krecimo stan, pa i ja ucestvujem u radovima. Zajedno je lakse je moto po kome zivimo i koji nas je do sada uvijek dobro sluzio.

Slazem se s Trojom. Neki poslovi, koji zahtjevaju fizicku izdrzljivost su ipak pristupacniji muskarcima. Mada, moja bivsa cimerka je fizicki jaca od trecine muskaraca koje poznajem Ostale podjele su uglavnom predrasude, koje nas prate iz proslosti i koje (uglavnom) muska populacija ne zeli da promijeni. Ljuti me sto se u ovom stoljecu mogu naci ljudi, koji smatraju naprimjer da nije za zenu elektortehnika, da su zene losi programeri, vozaci... Glupost! To je do osobe, ne do pola.

Sto se tice kucnih poslova, pa uglavnom je proslo vrijeme kad su samo muskarci radili, a zene sjedile kuci i odrzavale istu. Danas vecinom i zene rade. Mejdutim, mnogima je jos uvijek neprihvatljivo da muskarac cisti, posprema, kuha, pegla... Ne razumijem zasto, iz straha da ce ih proglasiti gayevima? Izgubice na svojoj muskosti ako skuhaju nesto drugo sem komadine mesa na ulju? Trebaju ti kosulje za posao, ispeglaj ih! Ne znas? Nauci, niko se od nas nije naucen rodio.

Ja sam iz porodice u kojoj su poslovi bili izrazito podijeljeni na muske i zenske. Moj deda je radio, baka tu i tamo. Baka je kuhala, cistila, peglala, spremala, cuvala djecu. Deda je cesljao rese i zalivao biljke. Bio je perfekcionista, pa je patio od toga da je sve na mjestu i da nije nered, tako da je i to spremao. Baka mi je govorila „Nauci kuhati, trebace ti. Tvom bratu nece, on ne treba da to zna, on je musko.“. I kad smo brat i ja trebali prati sudje, ja sam svoje prala, a baka je prala umjesto njega. Kad smo bili mali, baka bi otisla do prodavnice, brat i ja bi bili na tuti, a deda nas ne bi pustao da ustanemo, jer nema smisla da nam on pobrise guze, to je zenski posao. Ostajali bismo na tuti dok se baka ne vrati

Tata je po ovom pitanju gori od dede. Vrhunac njegovog kuhanja je podgrijavanje jela, masinu za ves u zivotu nije ukljucio, nije nikad nista ni ispeglao, u kupovinu ide samo kao vozac, u zivotu je oprao sudja koliko ja za jedno popodne. Mene, kao njegovu jedinu kcerku nije maltretirao sa tim podjelama, jednako je insistirao i kod mene i kod brata na kucnim poslovima, koje on sam nikad nije obavljao.

Kod mene trenutno je uglavnom podjela kucnih poslova. Ja priklupljam smece i mijenjam kese, on iznosi smece, ja cistim kupatilo i toalet, on cisti kuhinju (svaki vikend se mijenjamo), zajedno prostiremo ves i zajedno kupujemo. Svako sebi pegla, a kuhamo naizmjenicno. Ja malo vise kuham, jer uzivam u tome. On dolazi 2-3 sata rainije, pa cesto ukljuci masinu za sudje. Ja mu pomognem da pokosi travi ili posjece granje na vikendici. Zasad je vrlo lijepo

Mogla bih jos i na temu odgojanja djece i tih podjela poslova, ali vec mi se ovaj post i previse otegao

Moj suprug nikada ne kuva, mada nekada podgrije rucak. Sudje uglavnom ja perem, ali i on ponekad uskoci i olaksa mi posao. Masinu za ves nikada nije ukljucio. Sto sam starija sve vise brinem zbog tih stvari koje ne zna uraditi, jer sta bi se desilo da mene jednog dana nestane (a sto duze pusim sve su vece sanse da cu ja prva umrijeti). Isto tako me brine sta bih ja uradila da nema njega - kako bih zamijenila sijalice na primjer. Prije je to bilo vrlo jednostavno, sve su sijalice bile iste, prost posao da ne moze biti prostiji. Sada je medjutim svaka sijalica razlicita, treba pogoditi da kupis bas model kakav ti treba, treba znati u kojoj prodavnici ces naci neke od njih, jer se neke mogu kupiti samo u specijalizovanim prodavnicama.

U nekim pogledima osjecam da me ta podjela poslova, koliko mi god trenutno olaksava zivot, dovodi u podredjen polozaj u slucaju da stvari krenu po zlu. Recimo, kada sam zivjela sa roditeljima ja sam bila ta koja je programirala satove i slicno. Sada suprug radi sve to, podesava centralno grijanje, mijenja sat na satovima i slicno. Moguce je da bih se lako prilagodila, ali kada sad razmisljam o tome imam neku fobiju od svih tih stvari.

Covjek je mnogo samostalniji kada zivi sam, ali je zivot u paru mnogo ljepsi bar za one sretnike, u koje i sebe ubrajam, koji se dobro slazu sa partnerom.

Hehe, Troja, mislim da bi se ipak lako snasla i zamijenila sijalicu. I kod mene to momak uglavnom radi (ja mijenjam samo na lampama), ali je to zato sto je visi i lakse mu je to napraviti. Isto tako, ako treba dohvatiti kofer sa ormara ili nesto drugo, onda je logicno da on to uradi, posto mu je znatno lakse. Na drugu stranu, ako mislim da je potrebna reorganizacija kuhinje, radije cu to napraviti sama, nego da mu objasnjavam gdje sta treba i kako.

Imam srecu da je moj momak prije nego smo poceli zivjeti skupa 4 godine zivio sam, pa zna ukljuciti masinu i sve ostalo.

Moja baka je imala isti strah za dedu i isto je vjerovala da ce krace od njega zivjeti (umrla je 6 mjeseci poslije njega). Mislim da se nepotrebno nervirala, ni deda, ni tvoj suprug nisu glupi i nesposobni, samo su mozda nekad lijeni za to, ali kad bi morali, naucili bi. Ja sam do skoro 19 godina zivjela sa svojima, a da nikad nisam ukljucila masinu za ves. Maceha i baka su bile kuci i one su to radile. No, kad sam se odeslila, morala sam se nauciti. Moj brat je naucio tek kad sam se ja odselila od njega.

Ni ja nisam nikada ukljucila masinu za ves dok se nisam odvojila od roditelja, sto je u mom slucaju bilo u 29-oj godini zivota.

Sto se tice mog supruga, ne samo da znam da nije glup, nego sam sigurna i da je vrlo inteligentan, ali se nekada bojim njegove malodusnosti kada pomisli da ostane sam. Vrlo je osjetljiv kada sam ja u pitanju, to je ono sto me brine, i cim sa mnom nesto nije u redu i on se pocne osjecati slab i bolestan. Dakle, bojim se da bi se prepustio malodusnosti i ne bi mogao da se trgne i uzme stvar u svoje ruke iz tog razloga. Mada, vjerovatno si ipak ti u pravu, vjerovatno bi ga zivot natjerao da se brzo pocne snalaziti.