Zid
Dobro došli na forum Zid!

Ovu poruku vidite jer pregledate naš forum kao gost.

Ukoliko se registrujete dobićete mogućnost da odgovarate na teme, otvarate nove, upoznate nove ljude, učestvujete u forumskim takmičenjima i iskoristite sve pogodnosti jednog člana. Registracija traje samo minut, jednostavna je i potpuno besplatna.

Da biste se registrovali kliknite ovde.

Važna napomena: Mejl za registraciju može dospeti u spam ili trash u vašem mejlu, pa prilikom aktivacije naloga, ukoliko ne dobijete mejl u inbox, proverite da li je možda završio tamo.

Džejms Džojs

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Džejms Džojs

Počalji od Still_dreaming taj Sre Dec 28, 2011 11:28 pm



Džejms Džojs (engl. James Augustine Aloysius Joyce) je irski književnik. Rodio se 2. februara 1882. godine u Ratgardu, blizu Dablina u neobičnoj porodici. Otac je bio poslovni fanatik, koji nije mario ni za kakav intelektualni napor, dok je veoma religiozna majka često obitavala u svetu muzike. Vaspitavan u strogom katoličkom duhu, mladi Džejms, pod majčinim uticajem, umalo nije izabrao sveštenički poziv. Ali, u jednoj mladalačkoj krizi napravio je drastičan rez: otrgao se i od religije i od porodice, izabravši Odiseja za svog junaka i duhovnog vodiča. Sem prvih deset godina, život Džejmsa Džojsa obeležen je nemaštinom i rapidnim gubljenjem vida. Iako je jedno vreme studirao medicinu u Dablinu, već 1902. godine napustio je Irsku, da joj se više nikad ne vrati, sem na kratko u dva navrata. Svoju Itaku tražio je u Trstu, Parizu, Cirihu, u kome je i umro 13. januara 1941. godine. Od Irske je uz sebe samo imao Noru Branakl, devojku koja je pošla s njim i uskoro mu postala supruga.

Deo savremenika (T. S. Eliot, E. Paund) prepoznao je i podržao Džojsov radikalizam već na početku književne karijere, ali je tek druga polovina 20. veka prihvatila činjenicu da je Džojsov psihološki roman njen najviši domet. U decenijama posle piščeve smrti, najraznovrsniji poštovaoci (pisci, teoretičari, udruženja obožavalaca, turisti) će s podjednakom pažnjom pristupati analizi Džojsovog dela koliko i stvarnim i izmišljenim činjenicama iz njegove biografije.

Stvaralaštvo Džejmsa Džojsa, koje je izvršilo ogroman uticaj na svetsku prozu 20. veka, obeležava dosledna trilogija romana (‚‚Portret umetnika u mladosti'', ‚‚Uliks'' i ‚‚Fineganovo bdenje'') pisanih kontinuirano u periodu od trideset i pet godina (1904 - 1939). Ironija je što je delo koje je proslavilo Irsku i Dablin napisao autor koji se odrekao Irske (kao i svoje vere i porodice i porekla) i izabrao sudbinu apatrida.

Džojs se u književnosti javio još kao student, 1899. godine, jednom zanimljivom esejističkom analizom Ibzena. On je eksperimentima u narativnoj tehnici i strukturi romana i primeni toka svesti dao nov pravac modernoj književnosti. Prva zbirka pesama, ‚‚Kamerna muzika'', izišla mu je 1907. (jedno vreme pripadao je grupi imažinista, sa Paundom i Eliotom), a zatim je pred sam Prvi svetski rat objavio jedinu knjigu pripovedaka - ‚‚Dablinci''. ‚‚Portret umetnika u mladosti'' pojavio se 1916, drama ‚‚Izgnanci'' 1918, 1922. svetska književnost dobila je njegovo remek-delo roman ‚‚Uliks'', na kome je radio još od 1914. ‚‚Uliks" prati jedan dan života troje Dablinaca: Stefana Dedalusa, Leopolda Bluma i njegove žene Moli. Kroz delo je u potpunosti primenjen unutrašnji monolog. Posle ‚‚Uliksa'', Džojs je napisao još samo ‚‚Fineganovo bdenje'' (1939), delo na kome je radio više od petnaest godina. Osnovna tema ovog romana je, po komičnoj irskoj pesmi o Fineganu, čovekova smrt i vaskrsenje. Ovo delo je Džojs smatrao svojim najboljim delom. Džojs taj roman deli na četiri filozofska ciklusa (teokratija, aristokratija, demokratija, haos), a sve to skupa naglašava kao san čoveka i san sveta. Da bi to izrazio, Džejms Džojs stvara ‚‚jezik sna", svojevrsnu smešu engleskog i desetak stranih jezika, uz obilje zamršenih asocijacija, zamagljenih aluzija i višesmislenih naznaka.


Statua na groblju Fluntern u Cirihu


Amor fati

Live today
avatar
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 21748
Muški Jarac Godina : 29
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Džejms Džojs

Počalji od ms.k taj Pon Jan 14, 2013 2:03 pm


.. fotografija .. © Metin Demiralay ..

" ... and then I asked him with my eyes to ask again yes and then he asked me would I yes to say yes my mountain flower and first I put my arms around him yes and drew him down to me so he could feel my breasts all perfume yes and his heart was going like mad and yes I said yes I will Yes. "

"Uliks" , Džejms Džojs
avatar
ms.k
Zavisni član
Zavisni član

Broj poruka : 3650
Ženski Datum upisa : 20.12.2012

Nazad na vrh Ići dole

Re: Džejms Džojs

Počalji od ms.k taj Čet Mar 14, 2013 2:49 pm




2 December 1909 .. 44 Fontenoy Street, Dublin.

My darling Nora,

I ought to begin by begging your pardon, perhaps, for the extraordinary letter I wrote you last night. While I was writing it your letter was lying in front of me and my eyes were fixed, as they are even now, on a certain word of it. There is something obscene and lecherous in the very look of the letters. The sound of it too is like the act itself, brief, brutal, irresistible and devilish.

Darling, do not be offended at what I wrote. You thank me for the beautiful name I gave you. Yes, dear, it is a nice name ‘My beautiful wild flower of the hedges! My dark-blue, rain-drenched flower!’. You see I am a little of the poet still. I am giving you a lovely book for a present too: and it is a poet’s present for the woman he loves. But, side by side and inside this spiritual love I have for you there is also a wild beast-like craving for every inch of your body, for every secret and shameful part of it, for every odour and act of it. My love for you allows me to pray to the spirit of eternal beauty and tenderness mirrored in your eyes or to fling you down under me on that soft belly of yours and fuck you up behind, like a hog riding a sow, glorying in the open shame of your upturned dress and white girlish drawers and in the confusion of your flushed cheeks and tangled hair. It allows me to burst into tears of pity and love at some slight word, to tremble with love for you at the sounding of some chord or cadence of music or to lie heads and tails with you feeling your fingers fondling and tickling my ballocks or stuck up in me behind and your hot lips sucking off my cock while my head is wedged in between your fat thighs, my hands clutching the round cushions of your bum and my tongue licking ravenously up your rank red cunt. I have taught you almost to swoon at the hearing of my voice singing or murmuring to your soul the passion and sorrow and mystery of life and at the same time have taught you to make filthy signs to me with your lips and tongue, to provoke me by obscene touches and noises, and even to do in my presence the most shameful and filthy act of the body. You remember the day you pulled up your clothes and let me lie under you looking up at you as you did it? Then you were ashamed even to meet my eyes.

You are mine, darling, mine! I love you. All I have written above is only a moment or two of brutal madness. The last drop of seed has hardly been squirted up your cunt before it is over and my true love for you, the love of my verses, the love of my eyes for your strange luring eyes, comes blowing over my soul like a wind of spices. My prick is still hot and stiff and quivering from the last brutal drive it has given you when a faint hymn is heard rising in tender pitiful worship of you from the dim cloisters of my heart.

Nora, my faithful darling, my sweet-eyed blackguard schoolgirl, be my whore, my mistress, as much as you like (my little frigging mistress! my little fucking whore!) you are always my beautiful wild flower of the hedges, my dark-blue rain-drenched flower.

JIM



... letter to Nora Barnacle
.. painting .. © Claude Theberge ..
avatar
ms.k
Zavisni član
Zavisni član

Broj poruka : 3650
Ženski Datum upisa : 20.12.2012

Nazad na vrh Ići dole

Re: Džejms Džojs

Počalji od ms.k taj Sub Mar 16, 2013 5:27 pm




22. decembar 1909.

Najdraža Nora, šaljem ti preporučenom i osiguranom pošiljkom poklon za Božić. To je najbolje /ali ipak veoma jadno/ što mogu da ti ponudim uzvraćajući na tvoju iskrenu, pravu i odanu ljubav. Razmišljao sam o svakom njegovom detalju dok sam noću ležao budan ili se vozio kolima po Dablinu, i mislim da je na kraju lepo ispalo. Ali, čak i kada bi ti se samo za kratko zarumeneli obrazi od zadovoljstva kad ga ugledaš, ili kada bi tvoje iskreno, nežno srce brže zakucalo od ushićenja, smatrao bih da mi je trud obilato, obilato nagrađen.
Možda će knjiga koju ti sada šaljem nadživeti i tebe i mene. Možda će prsti nekog mladića ili devojke /naših unuka/ pobožno listati njene stranice od pergamenta kada dvoje zaljubljenih čiji su inicijali isprepletani na koricama budu već odavno pod zemljom. Ništa tada neće ostati, najdraža, od naših slabašnih, strašću vođenih tela, a ko zna gde će tada biti duše koje su se gledale kroz njihove oči. Molio bih da se moja duša bude rasuta u vetar kada bi mi samo Gospod dozvolio da zauvek lebdim iznad jednog čudnog, samotnog, tamnoplavog, kišom natopljenog cveta u nekoj divljoj živici u Ogrimu ili Oranmoru.

Džim


... pismo Dž. Džojsa Nori Barnakl
.. fotografija .. © ? ..


avatar
ms.k
Zavisni član
Zavisni član

Broj poruka : 3650
Ženski Datum upisa : 20.12.2012

Nazad na vrh Ići dole

Re: Džejms Džojs

Počalji od ms.k taj Pon Mar 18, 2013 2:49 pm


.. photo .. © Yanire Fernandez ..


XIII

Go seek her out all courteously,
And say I come,
Wind of spices whose song is ever
Epithalamium.
O, hurry over the dark lands
And run upon the sea
For seas and lands shall not divide us
My love and me.

Now, wind, of your good courtesy
I pray you go,
And come into her little garden
And sing at her window;
Singing: The bridal wind is blowing
For Love is at his noon;
And soon will your true love be with you,
Soon, O soon.

avatar
ms.k
Zavisni član
Zavisni član

Broj poruka : 3650
Ženski Datum upisa : 20.12.2012

Nazad na vrh Ići dole

Re: Džejms Džojs

Počalji od Liza_N. taj Čet Maj 02, 2013 1:28 am

His soul swooned slowly as he heard the snow falling faintly through the universe and faintly falling, like the descent of their last end, upon all the living and the dead.

Poslednja rečenica iz Mrtvih. Svi smo mi mrtvi - budući mrtvi.


Always believe that something wonderful is about to happen...
avatar
Liza_N.
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 2032
Ženski Datum upisa : 04.05.2010

Nazad na vrh Ići dole

Džejms Džojs - Sestre

Počalji od polly88 taj Pon Okt 07, 2013 5:28 am

Sestre

Sada više nije bilo nade, treći ga je put pogodila kap. Svake sam noći prolazio pokraj kuće (bili su praznici) i promatrao osvijetljeni četverokut prozora i svake ga noći vidio osvijetljenog na isti način, prigušeno i ravnomjerno. Kad bih bio mrtav, mislio sam, vidio bih odsjaj svijeća na zamračenom zastoru, jer sam znao da se do glave pokojnika stavljaju po dvije svijeće. Često mi je govorio: »Neću još dugo biti na ovom svijetu«, a meni su se njegove riječi činile glupe. Sada sam znao da su bile istinite. Svake noći kad bih pogledao na prozor, tiho sam za sebe ponavljao riječ klijenut. Uvijek mi je čudno odzvanjala u ušima, kao riječ gnomon u Euklidu ili riječ simonija u katekizmu. Sada mi je, međutim, zvučala kao ime kakvog zloćudnog i griješnog bića. Ispunjavala me je strahom, a ipak sam čeznuo da joj se približim i da pogledam njeno ubojito djelo.

Kad sam sišao na večeru, stari je Cotter sjedio kraj ognjišta i pušio. Dok mi je ujna stavljala zobenu kašu na tanjur, on reče kao da se vraća na neku svoju raniju primjedbu:

»Ne, ne bih rekao da je bio baš... ah bio je nekako čudan... nekako tajnovit. Reći ću vam što mislim...«

Počeo je otpuhivati iz lule sređujući bez sumnje misli u glavi. Dosadna stara budala! Kad smo ga tek bili upoznali znao je čak biti prilično zanimljiv pričajući nam o nesvjesticama i glistama. Ali ubrzo zatim postao je dosadan, i on i njegove beskrajne priče o pecari.

»O tome imam vlastito mišljenje«, reče. »Mislim da je bio jedan od onih ... čudnih slučajeva... Ali teško je reći...«

Ponovo je počeo otpuhivati iz lule, a da nam nije otkrio svoje vlastito mišljenje. Ujak je vidio kako sam podigao oči i reče mi:

»Dakle, tvoj stari prijatelj je otišao, to je žalosna vijest za tebe.«

»Tko?« upitao sam.

»Otac Flynn.«

»Zar je umro?«

»G. Cotter nam je upravo rekao. Prošao je pokraj kuće.«

Znao sam da me promatraju pa sam nastavio jesti kao da me ta vijest nije zanimala. Ujak je protumačio starom Cotteru:

»Momčić i on bili su dobri prijatelji. Stari ga je mnogočemu naučio, a kažu da je od njega i mnogo očekivao.«

»Bože, smiluj se njegovoj duši«, reče moja ujna pobožno.

Stari me je Cotter neko vrijeme gledao. Osjećao sam kako me njegove male sjajne crne očice ispituju, ali nisam mu htio pružiti zadovoljstvo i podići pogled s tanjura. On je izvadio lulu iz usta i grubo pljunuo u rešetku pred ognjištem.

»Ne bih volio da se moja djeca druže s takvim čovjekom.«

»Kako to mislite, g. Cotter?« upita moja ujna.

»Evo što mislim«, reče stari Cotter, »nije to dobro za djecu. Hoću reći, neka se dječak istrči i igra s dječacima svoje dobi, a ne da bude... Jesam li u pravu, Jack?«

»I ja tako mislim«, reče moj ujak. »Neka se nauči sam braniti. Uvijek to govorim ovom bogomoljcu: treba vježbati. Kad sam ja bio deran, svakog sam se jutra kupao u hladnoj vodi, zimi ili ljeti. A to mi danas pomaže. Školovanje, sve je to lijepo i dobro... Neka g. Cotter uzme komadić ovčjeg buta«, obrati se ujni.

»Ne, ne, hvala«, reče stari Cotter.

Ujna je donijela iz spremnice pečenje i stavila ga na stol. »Ali zašto mislite da nije dobro za djecu, g. Cotter?« upita ona.

»Nije dobro za djecu«, odgovori stari Cotter, »jer se na njih može tako lako utjecati. Kad djeca vide takve stvari, znate, to mora na njih djelovati...«

Napunio sam usta kašom jer sam se bojao da bih mogao prasnuti od srdžbe. Dosadni stari glupan s crvenim nosom!

Te sam noći kasno zaspao. Iako sam bio bijesan na starog Cottera što je o meni govorio kao o djetetu, dugo sam razmišljao što su značile njegove nezavršene rečenice. U tami moje sobe činilo mi se da ponovo vidim veliko sivo lice uzetoga. Pokrio sam se preko glave i pokušao misliti na Božić. Ali sivo me je lice i dalje slijedilo. Mrmljalo je i ja sam shvatio, da mi želi nešto povjeriti. Osjetio sam kako mi se duša povlači u neku ugodnu i griješnu sferu, ali tu me je opet on čekao. Počeo mi se ispovijedati prigušenim glasom, a ja sam se čudio zašto se neprestano smiješi i zašto su mu usne tako vlažne od pljuvačke. Ali tada sam se sjetio da je umro od kapi i da se i ja nemoćno smiješim kao da bih htio simonista osloboditi od grijeha.

Sutradan ujutro otišao sam poslije doručka pred malu kuću u ulici Great Britain. Tu je bila skromna trgovina pod neodređenim nazivom Suknarija. U trgovini su se uglavnom prodavale dječje suknene cipelice i kišobrani. Običnim danom u izlogu je bio izvješen oglas Presvlačimo kišobrane. Sada se oglas nije vidio jer su kapci bili zatvoreni. Za zvekir je bila privezana crna žalobna vrpca od flora. Dvije siromašne žene i dostavljač brzojava čitali su osmrtnicu pribodenu na vrpcu. I ja sam prišao i čitao:

1. srpnja 1895.
Velečasni James Flynn (bivši župnik crkve Sv.Katarine u Meath Streetu) star šezdeset i pet godina.

Počivao u miru!

Čitajući osmrtnicu uvjerio sam se da je zaista umro i bio sam zbunjen kad sam shvatio da sam sada sputan. Da nije umro otišao bih u malu tamnu sobu iza trgovine gdje bih ga zatekao kako sjedi u naslonjaču kraj ognjišta sav omotan zimskim ogrtačem. Možda bi mi ujna dala da mu odnesem smotak burmuta i taj bi ga poklon malo prenuo iz tuposti. Uvijek sam mu istresao smotak u crnu burmuticu, jer su mu ruke previše drhtale da to sam učini, a da ne prospe pola burmuta po podu. Čak i kad je podizao svoju veliku drhtavu ruku prema nosu, mali oblačići praha zaprašili bi mu kroz prste ogrtač. Možda je zbog tog neprestanog prašenja burmutom njegova nekadašnja svećenička odjeća sada izgledala zelenkasta i izblijedjela, jer mu više nije koristio ni crveni rupčić kojim je pokušavao otresti popadalo trunje i koji je već bio pocrnio od mrlja burmuta što bi se nakupile tijekom tjedna.

Zaželio sam ući da ga pogledam, ali nisam imao hrabrosti da pokucam na vrata. Otišao sam polako sunčanom stranom ulice čitajući putem sve kazališne oglase u izlozima. Bilo mi je čudno što ni ja ni dan nismo bili u žalobnom raspoloženju i čak sam se ljutio kad sam u sebi otkrio osjećaj olakšanja kao da me je njegova smrt nečega oslobodila. Čudio sam se tome jer, kako je moj ujak rekao prethodne večeri, on me je mnogočemu naučio. Studirao je u Irskom seminaru u Rimu i naučio me da pravilno izgovaram latinski. Pričao mi je o katakombama i Napoleonu Bonaparteu i protumačio mi značenje misnih obreda i svećeničkog ruha. Ponekad se zabavljao postavljajući mi teška pitanja, pitajući me što bi čovjek trebao činiti u određenim prilikama ili da li su neki grijesi smrtni ili oprostivi ili samo nedostaci. Njegova su mi pitanja pokazivala kako su zamršene i tajnovite neke crkvene institucije na koje sam ja uvijek gledao kao na najjednostavnije stvari. Dužnosti svećenika prema otajstvu i prema ispovjednoj tajni činile su mi se tako ozbiljne da sam se pitao kako je itko bio toliko hrabar da ih preuzme. I nisam se iznenadio kad mi je pričao da su crkveni oci napisali knjige debele kao poštanski imenik i tako sitno tiskane kao sudske bilješke u novinama u kojima su rasvijetlili sva ta zamršena pitanja. Često, kad sam razmišljao o njegovim pitanjima nisam znao smisliti odgovor ili sam rekao nešto vrlo glupo i nesigurno, na što bi se on nasmijao i kimnuo nekoliko puta glavom. Ponekad bi me ponukao da mu govorim misni responzorij koji sam zbog njega naučio napamet i dok sam ga izgovarao on bi se zamišljeno smješkao i kimao glavom stavljajući ovda-onda naizmjenično u svaku nozdrvu velike štipetke burmuta. Kad se smijao otkrio bi svoje velike požutjele zube i pokrio jezikom donju usnu – zbog čega me je na početku našeg druženja obuzimao neugodan osjećaj prije no što sam ga dobro upoznao.

Šetajući na suncu pale su mi na pamet riječi starog Cottera i pokušao sam se sjetiti što se kasnije dogodilo u snu. Sjećao sam se da sam vidio duge baršunaste zastore i viseću staromodnu svjetiljku. Činilo mi se kao da sam vrlo daleko, u nekoj zemlji gdje su vladali čudni običaji – mislio sam da je to bila Perzija... Ali nisam se mogao sjetiti kako se san završio.

Uvečer me je ujna povela u posjete pokojnikovoj obitelji. Sunce je bilo zašlo, ali u prozorskim oknima koja su bila okrenuta prema zapadu ogledala se velika skupina zagasito zlatnih oblaka. Nannie nas je primila u predvorju. U takvoj prilici bilo bi nedolično vikati joj u uši, pa se ujna samo rukovala. Starica je upitno pokazala prema gornjem katu i kad joj je ujna kimnula, počela se penjati uskim stepeništem ispred nas, a pognuta joj je glava jedva nadvisivala ogradu. Zastala je na prvom odmorištu i ljubazno nam pokazala otvorena vrata pokojnikove sobe. Ujna je ušla, a kad je starica vidjela da oklijevam, počela je domahivati da i ja uđem.

Ušao sam na vršcima prstiju. Po sobi se kroz čipkasti rub debelog zastora prostirala zagasita zlatna svjetlost u kojoj su svijeće izgledale kao blijedi tanki plamičci. On je bio u lijesu. Nannie je prva klekla kraj uznožja kreveta, a za njom i nas dvoje. Pričinjao sam se kao da molim, ali nisam se mogao sabrati jer mi je smetalo staričino mrmljanje. Primijetio sam kako joj je suknja bila nezgrapno pričvršćena i kako su potpetice njenih suknenih cipela bile gotovo posve izlizane samo na jednoj strani. Učinilo mi se kao da se stari svećenik smiješio dok je tako ležao u lijesu.

Ali ne. Kad smo se uspravili i prišli uzglavlju vidio sam da se ne smiješi. Ležao je dostojanstven i krupan, odjeven kao za oltar, mlohavo pridržavajući svojim velikim rukama kalež. Lice mu je bilo vrlo grubo, sivo i jako, s crnim dubokim nozdrvama uokvirenim rijetkim bijelim maljama. U sobi se osjećao težak miris cvijeća.

Prekrižili smo se i izašli. U maloj sobi u prizemlju zatekli smo u njegovom naslonjaču svečano odjevenu Elizu. Oprezno sam prošao do stolice u kutu u kojoj sam obično sjedio. Nannie je iznijela iz kredenca bocu vina i nekoliko čaša. Stavila je sve na stol i zamolila nas da se poslužimo. A onda nam je na molbu svoje sestre sama nalila vino u čaše i ponudila nas. Navaljivala je da uzmem i krekere, ali ja sam odbio, jer sam mislio da će se previše čuti kad ih budem grickao. Izgledala je kao da je malo razočarana što ih nisam uzeo i tiho je otišla do sofe, gdje je sjela do svoje sestre.

Nitko nije govorio. Svi smo gledali u prazno ognjište. Ujna je čekala da Eliza uzdahne, a onda reče:

»Ah, eto, otišao je na bolji svijet.«

Eliza je ponovo uzdahnula i povlađujući prignula glavu.

Ujna je opipala držak čaše prije no što je malo ispila.

»Da li je... mirno?« upitala je.

»O, posve mirno, gospođo«, odgovori Eliza. »Nije se ni vidjelo kad je izdahnuo. Imao je prekrasnu smrt, slava Bogu.«

»I sve...?«

»Jednog jutra došao je k njemu otac O’Rourke i pomazao ga i pripremio i sve ostalo.«

»Znači da je znao?«

»Bio se pomirio sa sudbinom.«

»Izgleda posve smiren«, reče moja ujna.

»To je rekla i žena koju smo pozvali da ga opere. Rekla je da izgleda kao da je zaspao, tako mu je lice mirno. Nitko ne bi pomislio da će biti tako lijep mrtvac.«

»Da, zaista«, potvrdi moja ujna.

Ispila je još malo vina i rekla:

»U svakom slučaju, gospođice Flynn, neka vam bude velika utjeha što ste za njega učinili koliko god ste mogli. Moram priznati, bile ste obje prema njemu vrlo pažljive.«

Eliza je povukla haljinu preko koljena.

»Ah, siroti James!« rekla je. »Sam Bog zna da smo učinile sve što smo mogle, iako smo siromašne – nismo dopustile da za bilo čim žali dok je bio bolestan.«

Nannie je naslonila glavu na uzglavlje sofe i izgledala je kao da će zaspati.

»Eto, sirota Nannie«, reče Eliza i pogleda je, »posve je iscrpljena. Imale smo toliko posla, ona i ja, dok smo pronašle ženu koja će ga oprati, pa dok smo ga uredile, onda oko lijesa, i dok smo platile misu u crkvi. A ne znam što bismo nas dvije same da nije bilo oca O’Rourkea. On nam je donio sve ono cvijeće i dva svijećnjaka iz crkve i napisao oglas za Freeman’s General i pobrinuo se za sve dokumente za groblje i za životno osiguranje sirotog Jamesa.«

»Zar to nije lijepo od njega?« reče moja ujna.

Eliza je zaklopila oči i polako zatresla glavom.

»Ah, nema prijatelja do starih prijatelja«, rekla je. »Kad se svrši čovjekov život, nema prijatelja u koje bi tijelo moglo imati povjerenja.«

»Da, tako je«, potvrdi moja ujna. »Sigurna sam da sada, kad je otišao u vječno blaženstvo neće zaboraviti na vas i vašu dobrotu.«

»Ah, siroti James«, reče Eliza. »Nismo s njim imale mnogo brige. Nije se čuo u kući više no što se sada čuje. Ipak, znam da je otišao i...«

»Kad sve prođe onda će vam nedostajati«, reče moja ujna.

»Znam«, reče Eliza. »Neću mu više donositi šalicu krepke goveđe juhe niti ćete mu vi, gospođo, slati burmut. Ah, jadni James!«

Ušutjela je kao da je utonula u prošlost, a onda reče pronicljivo:

»Znate li, primijetila sam da se s njim u posljednje vrijeme događalo nešto čudno. Kad god bih mu donijela juhu, zatekla bih ga zavaljenog u naslonjaču širom otvorenih usta, s molitvenikom na podu.«

Stavila je prst na nos i namrštila se. Zatim je nastavila:

»Ali uza sve to on je neprestano govorio da će se, prije no što prođe ljeto, jednog lijepog dana izvesti sa mnom i Nannie do Irishtowna samo da ponovo vidi staru kuću gdje smo se svi rodili. Govorio je — kad bismo samo mogli jeftino dobiti na jedan dan onakvu modernu kočiju koja ne lupeta, o kojima mu je pričao otac O’Rourke, one s reumatskim kotačima* – preko puta kod Johnnyja Rusha, izvezli bismo se sve troje jedne nedjeljne večeri. On je to sebi uvrtio u glavu... Jadni James!«

»Bože, smiluj se njegovoj duši!« reče moja ujna.

Eliza je izvukla rupčić i obrisala oči. Zatim ga je ponovo stavila u džep i šutke gledala neko vrijeme u praznu rešetku na ognjištu.

»Uvijek je bio previše osjetljiv«, reče ona. »Svećeničke dužnosti bile su mu preteške. A onda, može se reći, u životu ga je pratila nesreća.«

»Da«, reče moja ujna. »Bio je razočaran čovjek. Vidjelo se na njemu..«

U maloj sobi zavladala je tišina i ja sam to iskoristio, prišao stolu, okusio malo vina i tiho se ponovo vratio do stolice u kutu. Izgledalo je kao da je Eliza utonula u duboko sanjarenje. Mi smo obzirno čekali da ona prekine tišinu. Nakon duge stanke ona polako reče:

»To je bilo zbog kaleža koji je slomio... Tako je počelo. Naravno, rekli su da to nije ništa, bio je prazan, znate. Ali ipak... Kažu, dječak je za to bio kriv. Ali siroti James bio je tako uzbuđen. Bože, smiluj mu se.«

»Znači to je bilo?« reče moja ujna. »Čula sam nešto...«

Eliza je kimnula.

»To mu je pomutilo um«, reče ona. »Poslije se povukao u sebe, nije ni s kim razgovarao i počeo je osamljen lutati. Tako je jedne večeri trebao otići u posjet, ali ga nigdje nije bilo. Pretražili su čitavu kuću od tavana do podruma i nisu ga mogli naći, Tada je crkvenjak predložio da pogledaju u crkvi. Donijeli su ključeve i otvorili crkvu i crkvenjak i otac O’Rourke i još jedan svećenik uđoše sa svjetiljkom da ga potraže... I što mislite, bio je tamo. Sam samcat sjedio je u mraku u svojoj ispovjedaonici, posve budan i kao da se tiho sam sebi smiješio.«

Odjednom je ušutjela kao da nešto osluškuje, i ja sam osluškivao, ali u kući je bilo sve tiho. Znao sam da je stari svećenik još uvijek ležao u lijesu kao što smo ga vidjeli, dostojanstven i grub i u smrti, s praznim kaležom na prsima.

Eliza nastavi:

»Posve budan i kao da se sam sebi smiješio... Eto, naravno, kad su to vidjeli, pomislili su da s njim nije više sve u redu...«

*misli na pneumatske kotače


Gnothi seauton!
avatar
polly88
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6298
Ženski Blizanci Godina : 29
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010

Nazad na vrh Ići dole

Džejms Džojs - Eveline

Počalji od polly88 taj Sre Dec 11, 2013 7:58 am

Eveline

Sjedila je na prozoru i gledala kako se večer spušta na ulicu. Glavu je naslonila na zavjese i u nozdrvama osjedala miris prašnog kretona. Bila je umorna.

Prošlo je nekoliko ljudi. Prošao je i čovjek koji se vraćao kući na kraju ulice. Čula je kako mu koraci klepeću po cementiranom pločniku i zatim kako škripe po puteljku posutom šljakom ispred novih crvenih kuća. Nekada je tamo bilo polje gdje su se svake večeri igrala djeca. Onda je neki čovjek iz Belfasta kupio čitavu zemlju i sagradio kuće – ne onakve mrke kućice kakve su bile njihove, ved svijetle kuće od opeke s blještavim krovovima. Prije su se na polju igrala sva djeca iz ulice — Devineovi, Waterovi, Dunnovi, mali Keogh bogalj, ona i njena braća i sestre. Ernest se naravno nikad nije igrao. Bio je već odrastao. Njen otac ih je često sa svojim štapom od trnine tjerao s polja. Ali obično je mali Keogh bio na straži i vikao kad bi ga vidio kako dolazi. Ipak, kao da su u ono vrijeme bili prilično sretni. Tada otac još nije bio tako loš, a i majka je bila živa. To je bilo davno. Sada su svi odrasli, i ona i njena braća i sestre. Majka je mrtva. I Tizzie Dunn je mrtav, a Waterovi su se vratili u Englesku. Sve se promijenilo. Došlo je vrijeme da i ona ode kao i ostali, da napusti svoj dom.

Dom! Ogledavala se po sobi i promatrala stare predmete s kojih je jednom u tjednu tolike godine brisala prašinu uvijek se iznova pitajući odakle tolika prašina dolazi. Možda nikad više neće vidjeti te svoje domaće predmete za koje ni u snu ne bi pomislila da će se ikad od njih odijeliti. A ipak sve te godine nije doznala kako se zvao svećenik čija je požutjela fotografija visila iznad pokvarenog harmonija pokraj slike u bojama o obećanju blaženoj Margareti Mariji Alacoque. Bio je školski prijatelj njenog oca. Kad god bi pokazala fotografiju nekom posjetiocu njen bi otac ravnodušno rekao:

»On je sad u Melbourneu.«

Pristala je da ode, da napusti svoj dom. Da li je to bilo pametno? Pokušala je odvagnuti pitanje sa svake strane. U svojoj je kući u svakom slučaju imala krov nad glavom i hranu. Bila je okružena
ljudima koje je čitav život poznavala. Naravno, morala je marljivo raditi i u kući i na poslu. Što li će o njoj govoriti u dućanu kad čuju da je pobjegla s momkom? Možda će reći da je luda, a njeno će mjesto popuniti preko oglasa. Gospođica Gavan bit će sretna. Ona je uvijek bila nabrušena prema njoj, osobito ako je bilo ljudi koji su slušali:

»Gospođice Hill, zar ne vidite da gospođe čekaju?«

»Življe, gospođice Hill, molim vas!«

Sigurno neće proliti mnogo suza zato što napušta dućan.

A u budućem domu, u dalekoj nepoznatoj zemlji, bit će posve drugačije. Bit će udana ona, Eveline. Ljudi će je poštovati. Postupat će s njom drugačije nego što su postupali s njenom majkom. Čak i sada, iako je prešla devetnaestu, ponekad se bojala očeve grubosti. Zbog toga je čak počela patiti od drhtavice. Kad su bili mali on ju zato što je bila djevojčica nikada nije onako tukao kao Harryja i Ernesta. Ali kasnije joj je počeo prijetiti i govoriti što bi joj sve učinio samo kad ne bi imao obzira prema njenoj pokojnoj majci. Sada nije imala nikoga da je štiti. Ernest je bio mrtav, a Harry koji je radio kao dekorater crkava bio je gotovo uvijek na putu. Osim svega, počela su je neizrecivo zamarati redovita rječkanja oko novca svake subote uvečer. Ona je uvijek davala svu svoju zaradu – sedam šilinga – Harry je slao koliko je mogao, ali bila je prava muka izvući od oca novčić. Govorio je da ona razbacuje novac, da je nerazumna, da on neće dopustiti da se njegove teško zarađene pare rasipaju po ulicama, i još koješta drugo, jer je obično bio vrlo zao subotom uvečer. Konačno bi joj ipak dao novac i upitao je da li uopće pomišlja da bi trebalo nešto kupiti za nedeljni ručak. Morala je navrat-nanos izjuriti iz kuće i požuriti u kupovinu čvrsto stišćući u ruci novčarku od crne kože dok se gurala kroz gomilu ljudi na ulicama. Vraćala se tek kasno uvečer pretrpana kupljenim zalihama. Imala je mnogo posla, održavala je kuću i pazila na dvoje najmlađe djece koja su joj ostala na brizi da redovito idu u školu i redovito dobivaju obroke. Bio je to težak posao — težak život — ali sada kad se spremala da ga napusti nije joj se činio toliko mrzak.

S Frankom će upoznati drugačiji život. Frank je bio vrlo drag, muževan, otvoren. Trebala je poći s njim noćnim brodom za Buenos Aires gdje će postati njegova žena i gdje ju je već čekala kuća u kojoj će s njim živjeti. Kako se dobro sjećala onog časa kad ga je prvi put vidjela. Stanovao je u jednoj kući na glavnoj ulici gdje je običavala ići u posjete. Činilo joj se kao da je to bilo tek prije nekoliko tjedana. On je stajao na ulaznim vratima zabačena kačketa, dok mu je razbarušena kosa padala na opaljeno lice. Nedugo zatim upoznali su se. Dolazio je svake večeri pred trgovinu i pratio je kući. Odveo ju je na predstavu Mlada Čehinja i ona je bila ponosna kad su sjeli na skupa mjesta. Veoma je volio glazbu i tiho je pjevušio za vrijeme predstave. Ljudi su vidjeli da su zaljubljeni i kad je pjevao o djevojci koja ljubi mornara bila je nekako ugodno zbunjena. On ju je u šali nazivao Poppens. Najprije je bila veoma uzbuđena što ima momka, a onda ga je i zavoljela. Pričao joj je mnogo priča o dalekim zemljama. Počeo je kao mali na palubi broda Linijske plovidbe Allan koji je plovio za Kanadu. Tada je dobivao svega funtu na tjedan. Nabrojao joj je imena raznih brodova na kojima je plovio i kakve je sve poslove obavljao. Plovio je kroz Magellanov tjesnac i pričao joj o strašnim Patagonijcima. Rekao joj je da se konačno skrasio u Buenos Airesu i da je došao u staru domovinu samo na odmor. Naravno, otac je doznao za njihovu vezu i zabranio joj da ga i dalje viđa.

»Znam kakvi su mornari«, rekao je.

Jednog se dana posvađao s Frankom i odonda se sa svojim draganom morala sastajati u potaji.

Na ulici je postalo tamnije. Dva pisma u njenom krilu izgubila su svoju jasnu bjelinu. Jedno je bilo za Harryja, a drugo za oca. Ernest joj je bio najdraži, ali voljela je i Harryja. Primijetila je da je otac u posljednje vrijeme ostario. Nedostajat će mu. Ponekad je znao biti i vrlo drag. Nedavno, kad je jedan dan ležala bolesna, čitao joj je priču o duhovima i pripravio joj prepečenac. A jednom drugom prilikom, još dok je majka bila živa, čitava je obitelj otišla na izlet na brdo Howth. Tada je, sjeća se, otac stavio na glavu majčinu kapu samo da razveseli i nasmije djecu.

Vrijeme je prolazilo, a ona je i dalje sjedila kraj prozora, naslanjala glavu na zavjesu i udisala miris prašnog kretona. Dolje, na kraju ulice, svirale su ulične orguljice. Poznavala je napjev. Čudno je da su se pojavile baš ove večeri da je podsjete na obećanje koje je dala majci da će održavati kuću dokle god bude mogla. Sjetila se posljednjih majčinih trenutaka.

Ležala je u zagušljivoj zamračenoj sobi na drugoj strani predvorja kad se začuo melankolični talijanski napjev. Sviraču orguljica dali su šest penija i rekli mu da ode. Sjećala se kako je otac doštapao natrag u bolesničku sobu i rekao:

»Prokleti Talijani! Došli su čak ovamo!«

I razmišljala je o tužnoj viziji majčina života koji je ostavio pečat prokletstva na čitavo njeno biće – život neprekidnog odricanja koji se na kraju završio ludilom. Zadrhtala je kad joj se učinilo da ponovo čuje majčin glas kako ponavlja luđačkom upornošću:

»Derevaun Seraun! Derevaun Seraun!«

Skočila je potaknuta iznenadnim strahom. Pobjeći! Mora pobjeći! Frank će je spasiti. On će joj dati život, možda i ljubav. A ona je željela živjeti. Zašto da bude nesretna? Ima pravo na sreću. Frank će je zagrliti, obujmiti. On će je spasiti.

.....................................................................................................................................

Stajala je u zanjihanoj gomili na pristaništu kod North Walla. Frank ju je držao za ruku i znala je da joj govori, da neprestano nešto ponavlja o putovanju. Na pristaništu je bilo mnogo vojnika sa smeđim kovčezima. Kroz široka vrata natkrivenog prilaza ugledala je na tren crnu gromadu broda s rasvijetljenim prozorima kako miruje uz kej. Nije mu odgovarala. Osjećala je da joj je lice blijedo i hladno i zbunjena i puna tjeskobe molila je Boga da je uputi, da joj pokaže što joj je dužnost. Brod je po drugi put proparao maglu otegnutim tužnim zviždukom. Ako sada pođe, sutra će biti s Frankom na pučini, na putu za Buenos Aires. Imali su rezervirane karte. Zar bi mogla odustati nakon svega što je učinio za nju? Od silne tjeskobe osjeti mučninu i stade pomicati usne u tihoj svesrdnoj molitvi.

Kao da su joj u srcu zabrujala zvona. Osjetila je kako joj je dohvatio ruku.

»Dođi!«

Svi oceani svijeta lomili su valove o njeno srce. On ju je vukao na njihovo dno, on bi je sigurno utopio. Ona se objema rukama uhvati za željeznu ogradu.

»Dođi!«

Ne! Ne! Ne! Nije mogla. Njene su se ruke mahnito držale za željezo. Boreći se u valovima oceana ona je prestravljeno kriknula.

»Eveline! Evvy!«

Požurio je do ograde i doviknuo joj da dođe za njim.

Vikali su na njega da ne zastaje, ali on ju je još uvijek dozivao. Okrenula mu je svoje blijedo lice, nepokretna kao bespomoćna životinja. U njenim očima nije više bilo ljubavi, ni pozdrava, ni prepoznavanja.


Gnothi seauton!
avatar
polly88
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6298
Ženski Blizanci Godina : 29
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Džejms Džojs

Počalji od Still_dreaming taj Čet Dec 12, 2013 1:42 pm

Noge su mu gorele od žudnje da lutaju do na kraj sveta. Napred! Napred! Kao da klikće njegovo srce. Veče će se spustiti nad morem, noć pasti po dolinama, zora zatreperiti pred lutalicom i pokazati mu čudna polja i brda i lica - kuda?


Amor fati

Live today
avatar
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 21748
Muški Jarac Godina : 29
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Džejms Džojs

Počalji od ms.k taj Pon Nov 03, 2014 12:41 pm

[? 12. jul 1904.]

Drage moje Smeđe Cipelice, zaboravih – ne mogu da se nađem sa tobom sutra /u sredu/, ali naći ćemo se u četvrtak u isto vreme. Nadam se da si moje pismo stavila u krevet kako treba. Tvoja rukavica ležala je pored mene čitave noći – neraskopčana – inače se veoma dobro vladala – kao Nora. Molim te ne oblači onaj oklop za grudi jer ne volim da grlim poštansko sanduče. Čuješ li? /Ona počinje da se smeje/. Moje srce – kako kažeš – da – upravo tako.
Ljubi tvoj vrat dvadeset pet minuta.



[? Druga polovina jula 1904.]

Razmažena moja nadurena Noro, rekao sam ti da ću ti pisati. A sada ti napiši meni i reci mi koji ti je vrag bio sinoć. Siguran sam da nešto nije bilo u redu. Izgledalo mi je da žališ zbog nečega što se nije dogodilo – to bi bilo sasvim nalik tebi. Od tada stalno pokušavam da utešim svoju ruku, ali ne mogu. Gde ćeš to biti u subotu, nedelju i ponedeljak uveče kad te ne mogu videti. A sada, adieu, najdraža. Ljubim čudesnu jamicu na tvome vratu, tvoj hrišćanski brat u rasipništvu.

Dž. A. Dž.

Sledeći put ostavi durenje kod kuće – kao i ubuduće.



_________________________
.. pisma Dž. Džojsa Nori Barnakl
.. fotografija: laura-makabresku
avatar
ms.k
Zavisni član
Zavisni član

Broj poruka : 3650
Ženski Datum upisa : 20.12.2012

Nazad na vrh Ići dole

Re: Džejms Džojs

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu