Zid
Dobro došli na forum Zid!

Ovu poruku vidite jer pregledate naš forum kao gost.

Ukoliko se registrujete dobićete mogućnost da odgovarate na teme, otvarate nove, upoznate nove ljude, učestvujete u forumskim takmičenjima i iskoristite sve pogodnosti jednog člana. Registracija traje samo minut, jednostavna je i potpuno besplatna.

Da biste se registrovali kliknite ovde.

Važna napomena: Mejl za registraciju može dospeti u spam ili trash u vašem mejlu, pa prilikom aktivacije naloga, ukoliko ne dobijete mejl u inbox, proverite da li je možda završio tamo.


Join the forum, it's quick and easy

Zid
Dobro došli na forum Zid!

Ovu poruku vidite jer pregledate naš forum kao gost.

Ukoliko se registrujete dobićete mogućnost da odgovarate na teme, otvarate nove, upoznate nove ljude, učestvujete u forumskim takmičenjima i iskoristite sve pogodnosti jednog člana. Registracija traje samo minut, jednostavna je i potpuno besplatna.

Da biste se registrovali kliknite ovde.

Važna napomena: Mejl za registraciju može dospeti u spam ili trash u vašem mejlu, pa prilikom aktivacije naloga, ukoliko ne dobijete mejl u inbox, proverite da li je možda završio tamo.
Zid
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Milan Dedinac

Ići dole

Milan Dedinac Empty Milan Dedinac

Počalji od Still_dreaming Ned Jan 08, 2012 8:46 am


Milan Dedinac Miland10

Milan Dedinac je najizrazitiji lirik među nadrealistima. Rođen je u Kragujevcu 27. septembra 1902. godine. Slično Crnjanskom, iako na drugi način, on je sledbenik tvorca srpske lirske pesme Branka Radičevića. Nije pisao mnogo. Bavio se i pozorišnom kritikom.

Već posle prvih pesama koje je Dedinac objavio, kritika je istakla lirizam, neposrednost i muzikalnost kao njegova osnovna obeležja. U svom pesničkom razvoju išao je obrnutim putem od onog koji su prošli Crnjanski i drugi ekspresionisti. Pesnik Stražilova, pošavši od sasvim konkretnih istorijskih i erotskih tema, teži lirskoj imaterijalizaciji predmeta. Dedinac, naprotiv, polazi od fluidnih emocionalnih stanja da bi kasnije izrazio sasvim određene egzistencijalne i istorijske situacije. Njegove rane pesme (ciklus „Zorilo i noćilo“, 1922. i dr.) liče na nefiguralno slikarstvo, u kojem nema predmeta nego samo crta i boja, ili, još više, na muziku, koja je samom svojom prirodom lišena svake predmetne konkretnosti. Krajnja tačka tog načina pevanja dostignuta je u antipoemi ‚‚Javna ptica'' (1926), jednom od najznačajnijih nadrealističkih tekstova. Spontani lirizam prvih pesma u njoj je potisnut svesnim traženjima i eksperimentisanjem s izrazom i oblikom.

Zaokret od apstraktnog lirizma ranih pesama ka poeziji stvarnosti počinje poemom ‚‚Jedan čovek na prozoru'' (1937). Osnovna je situacija simbolična: pesnik je na prozoru, tačnije iza zatvorenog prozora, i posmatra oluju što besni po gradu. On kao da se s mukom odvaja od zatvorenog i bezbednog sveta u kojem je do tada živeo, okreće se svetu izvan sebe, uranja u spoljna zbivanja, žudi za susretima i davanjem. Dok je u ovoj poemi data situacija čoveka koji promatra nepogodu, u narednoj zbirci, ‚‚Pesme iz dnevnika zarobljenika broj 60211'' (1947), imamo situaciju čoveka u nevremenu, dramu čovekovog pada u stvarnost. Zbirka je mešavina poetske proze i stihova, dnevničkih zapisa i pesama. To je poezija o ropstvu i stradanju, o čežnji za slobodom, poezija ljubavi prema zavičaju, svojim najbližima i otadžbini, nastala u najboljim tradicijama srpske slobodarske poezije. Dedinac je u nju uneo svoju profinjenu lirsku osećajnost; lirsko je u njoj na izvanredan način povezano s materijalnim podatkom, s istorijskim okolnostima. U njegovim pesmama nema ničeg deklarativnog, parolaškog, programskog; iako prožete sumornom stvarnošću epohe, one su ostale najčistija lirika.

Sasvim drukčiju orijentaciju otkrivaju pesme koje su u zbirci ‚‚Od nemila do nedraga'' (1957) nazvane „Pesnički ogledi sa putovanja po Crnoj Gori“. Neke od tih pesama nastale su pre rata, ali kao celina ciklus je uobličen u posleratnom razdoblju, tako da se mogu uzeti kao treća, završna etapa u Dedinčevom pesničkom razvitku. Na pesničkim putovanjima po Crnoj Gori, pesnika ne privlače sudbine ljudi niti istorija zemlje, nego priroda, kamen, ptice, sunce, masline, nebo. Ta poezija ispunjena je nebeskim vidicima, suncem i svetlošću. Crnu Goru pesnik vidi kao zemlju otvorenu nebesima. Penjanje uz planinske vrleti završava se uranjanjem u nebeska prostranstva. Sve pesme prožima čežnja za stapanjem s prirodom, nestajanjem u kosmosu. Čovek je u njoj sudeonik velike panteističke drame sveta i kosmosa. Crnogorski ciklus tako zaokružuje Dedinčevo pesničko delo. Stvarano u tišini i osamljenosti, to delo je, ipak, oslonjeno na najbolje tradicije srpske poezije, lirsku, slobodarsku i kosmičku, i prožeto uznemirenim ritmom epohe.

Od 1948. do 1953. godine, vodio je Jugoslovensko dramsko pozoriste u Beogradu kao umetnicki direktor. Od 1956. do 1966. radio je kao upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorista. Jedan je od ljudi kojima je Dobrica Ćosić posvetio poglavlje u svom romanu ‚‚Prijatelji''. Umro je u Opatiji, 26. septembra 1966. godine.


Amor fati

Live today
Still_dreaming
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 22089
Muški Jarac Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Milan Dedinac Empty Milan Dedinac - Noć duža od snova

Počalji od Still_dreaming Ned Jan 08, 2012 9:37 am

Noć duža od snova
Okovana vizija


Pevam da mi dan ovaj ne ode u priviđenja.

Tol'ko se minulog leta srušilo sunčanih jata,
toliko zvezdane vatre u oči prazne od bdenja,
da obnevideh odjednom pod pljuskom ognja i zlata
i glava mi se pomuti od nenadnog pomračenja.

Pa tek što sam sveo oči da se od bola umire,
zaiskah opet da vidim, još jednom, visoke boje,
al Sunca više ne beše: crni se koluti šire
i samo na obalama iskre se poslednje roje.

Ne znadoh da je s vidika odavno Sunce klonulo,
jer skitah spuštene glave jedino bleskom zanesen,
i ne slutih da je leto u svoju sen utonulo,
da je noć duža od snova i da se smrknula jesen.

Pa prihvatih se za granu, tražeći od nje spasenja.
‚‚Grana je, grana je!" — šanuh. O, našto ta iskušenja?

Nasmej se da ti dan ovaj ne ode u priviđenja!

Nebeskih svetlila nema, al pomrčinom ne bludim,
jer sam tog zlatnog leta toliko sjaja skupio
da mi se već kazivalo da mesto zora ja rudim
i da svud razlivam sjajnost koju sam s neba upio.

Budim se, a iz mog tela, gle, svetlost sama izvire!
Pođem li, pod mojim hodom zračna se staza stvara,
preda mnom sva ustreperi, ali već za mnom umire,
a istkana je od mora, i sva je od nebeskog žara.

Izdignem ruku ka nebu — u tavnom srcu svemira
novoizniklo sazvežđe od moje šake zablista.
Oslonim li se na stablo, zapitam se pun nemira
da l' krošnja mog krvotoka il' srebrom maslina lista.

Ko kuca? Je li to damar u grani jesenjeg zrenja,
il moje udara srce, već ludo od uzbuđenja?

Pa ridaj da ti dan ovaj ne ode u priviđenja!

I vidim da, osim mene, svuda zare iz polutame
dozivi, bilje i stenje, i luče svetlost ko u snu.
I plime morske promatram kako se varniče same
i dime sumpornim sjajem kad međe kopna zapljusnu.

Sve što se napilo sunca — rasipa zračenja noću.
Glas prhne, a za njim sjaji, još dugo, drhtava struna.
Kroz lišće mraka bukti po grumen Sunca u voću,
a mesto Meseca greje svakog drveta kruna.

Negdašnja sazvežđa više s neba dažditi neće,
al' druga, okolo mene, sada nad zemljom lete:
iz tame smokve i nara zvezdano kolo uzleće
i mladu Putanju Mlečnu maslina od granja plete.

Varnicu hvatam u letu, sav skrhan s nepoverenja:
svitac mi na dlanu gori. Ne, neću ja snoviđenja!

Zastrepi da ti dan ovaj ne ode u priviđenja!

Kamen li dohvatim rukom — iskra u njemu sneva,
i tinja u svakom cvetu po jedan ugarak skriven.
Žut odsjaj ilinskih munja u grudima mi još ševa
i sav sam od mesečine i sav od sunca saliven.

I vidim: gube se međe između noći i dneva,
Moj život, zvezde i bilja prominu u magnovenju,
al istrajaću sve dotle dok sjaj iz mene izgreva
da opet prigrlim Sunce pri njegovome rođenju.

Ja ću ga čekati mirno da put prevali do mene,
no ako mi pre te zore crn dvojnik Sunčev zasja,
pašću u njegovoj senci pod kojom sve mre i svene,
al umiranje će moje i njegov mrak da obasja.

Pa zato ne strepim više od potpunog uništenja,
jer mojim prestankom zračm i Sunčev dvojnik se menja

...I pevam da mi čas ovaj ne ode u priviđenja.


Amor fati

Live today
Still_dreaming
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 22089
Muški Jarac Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Milan Dedinac Empty Re: Milan Dedinac

Počalji od Still_dreaming Sub Mar 23, 2013 1:25 pm


11



Ja od zlatnoga neba
Ne mogu da svedem oči

Razbili mi se snovi

A ti
ne misli noćas na mene
Da vrata mirno zatvorim
Da malo snove odmorim

I noć kada već svene
Ni zoru više ne zovi
Pusti je nek se sama seti
Da sleti
Na moje slepe prozore.


‚‚Zorilo i Noćilo pevaju''
(‚‚Pesme ranog ustajanja'')


Amor fati

Live today
Still_dreaming
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 22089
Muški Jarac Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Milan Dedinac Empty Re: Milan Dedinac

Počalji od Still_dreaming Sre Mar 27, 2013 12:28 am


13



...Jer ma kakav bio taj san
jedno je Sunce, svu noć, u njemu zračilo

Ali sutra ako bi se naoblačilo
da l' bi me grejalo ono bar jedan dan?



‚‚Zorilo i Noćilo pevaju''
(‚‚Pesme ranog ustajanja'')


Amor fati

Live today
Still_dreaming
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 22089
Muški Jarac Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Milan Dedinac Empty Re: Milan Dedinac

Počalji od Still_dreaming Pet Apr 12, 2013 12:49 pm


9



Iz sna iziđu ludi
i nasmeju se s praga:
- Gle, dan je već ogran'o!

A ja nikoga nemam
jutrom da me probudi
Pa zašto onda rano
da se od snova rastanem?

Ja ne znam više kako
al' meni nema jutra
Zar će... još jedno sutra
poginuti ovako?

Hoću l' bar jednog jutra
jednog jedinog jutra
sa mladim cvetom Sunca
i ja da osvanem?

Kad ću,
kuda iz sobe ove?

Ma slušaj,
možda će opet u suton - neko da te pozove.


‚‚Zorilo i Noćilo pevaju''
(‚‚Pesme ranog ustajanja'')


Amor fati

Live today
Still_dreaming
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 22089
Muški Jarac Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Milan Dedinac Empty Re: Milan Dedinac

Počalji od Still_dreaming Uto Apr 16, 2013 12:30 pm


5



Ja u svakoj noći slušam jednu pticu
pa je zaboravim kad otvori krila

- Čuti je više nećeš! - kaže mi iz tuđine neko
a ja zaklopim oči, i znam:
nije daleko

Neznanko,
da li si se iz sna trgla
kad ptica moja zaćuti?

I slutim,
tvoja je pesma bila:
u snu mi - cvetaju puti!


‚‚Zorilo i Noćilo pevaju''
(‚‚Pesme ranog ustajanja'')


Amor fati

Live today
Still_dreaming
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 22089
Muški Jarac Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Milan Dedinac Empty Milan Dedinac - (Ostaviću za sobom vrata i prozore)

Počalji od Still_dreaming Sre Apr 17, 2013 1:11 pm


(Ostaviću za sobom vrata i prozore)



Ostaviću za sobom vrata i prozore širom otvorene, da soba i ja, jedared, odahnemo zajedno.
Knjigu sam zaboravio, namerno, na stolu nezatvorenu. I peškir, preko stolice prebačen, još mokar, kojim sam noćas lik svoj izbrisao. I komad izlomljena hleba na hrastovom stolu, okrajak vruć s tragom prstiju i zuba: samo sam malo mekog, gnetavog testa pojeo.
Ostavio sam krišku hleba, na stolu, nedojedenu.

I oba sam krila ormana rasklopio: u njemu odelo je obešeno. Mesto mene sad ono o klinu visi, iznošeno. I mrtvo rublje koje sam tek oprao i izglačao, i ono drugo, živo, još toplo od moga tela, u mirisu orahova lišća. Rublje neoprano.

Ja prvi put nisam ništa zaključao. Nikoga u sobi ostavio.
Prvi put sa sobom iz kuće izašao.

Ništa, ništa sad tamo, u samici, ne živi više.
Niko ne kunja. Niko ne cvili.

A okrajak toplog hleba s otiskom prstiju, sa tragom zuba?
A rublje prljavo, još toplo od moga tela?
Pa senka u ormanu mog obešenog odela?

Ne, niko sada za mnom po sobi mojoj ne luta. Ko bi da luta?
Ni bilje više s tavanice ne niče. Ni s tavanice, ni s oribana poda.

Samo vetar. Šta ću s tim bezglavim vetrom čiju sam preku narav za trideset godina čame, i gneva, i tame, i tame mesa, bolje no ženu upoznao?
Šta li sad vetar tamo, ovaj noćašnji, u mojoj ćeliji radi?
Sam vetar u izvetrenoj sobi!

Da l' mesto mene uleće, i prozor i vrata za sobom ne zatvara, i leže da se do zore - kada se svi vetrovi bude - na mome ležaju ispava?
Da l' knjigu moju na stolu prelistava?
Da li se u mrtvoj sobi s knjigom razgovara?

Ostavio sam za sobom vrata i sve prozore otvorene.


A napolju - ništa. Severac se samo odozgo, iz crnog, iz prazne jame otkida. Pada mi na teme, i na vrbake u reku utopljene.

Ja ništa nisam video. Sem u snovima, gde i bez mene sve mora tako da bude.

Uzalud otvaram oči. Ja sam od vajkada gledao, gledao, gledao, a ništa, baš ništa i nikog, ja dosad nisam video.
Da sam bar šumu čuo, šumu punu mraka! Ili vodu, vodu ovu koja mi iz vlage do nogu dotiče. - Samo sam gluvo slušao.

Ko kaže da me je čuo kad sam iz sobe pošao
i u dovratku zastao
da ganut sačekam zoru, tu utvaru od meduze, da doplovi do mene, da svetlost Zemlji razdeli?

Ma ko stidljivo muca da je video kamen, ali ga istinski video? Ne onaj kamen od juče, u podne, na smetlištu opalih štala ispod Banova Brda; ni izlokanu stenu u soli, pokraj mora, pod smokvom koja se muči i gori; ni onaj vulkanski kamen, crnu onu lavu pri Jezeru na Mljetu, gorku od mora, koja zna da zatutnji pokatkad iz utrobnih dubina. - Ne, nego običan kamen, okrugao belutak, a čeka nas na svakoj stazi. I ukraj reka.

Ko je video kamen? Običan kamen kao svaki drugi. Oblutak.
Ili kišu. Kamen na kiši.
- Sigurno niko. Ali ni ja.

Ni noć. Ni kaplju kiše, svakidašnju. Još manje na zidu zrak.
Da li znaš žuto klasje kad ga zagrli mrak, lelek bilja u snu?
- Ne znaš. Ne znam ni ja.


Kaplje oblak sa grana. Vlažno...

Najednom - paničan krik! Barska se ptica od moga hoda probudila.

A ovde, na obali Save, dok pazim da mi desna noga s glatkog kamena ne sklizne, i drugu, onu levu, dok iz mulja izvlačim, vidim da ću korakom prvim u svitanje da zgazim.

I slušam teški lepet glomazne neke ptice koja se, iz napuštenog sveta, ovamo uputila.

Zora me, pre svog granuća, jednim drhtavim zrakom po sredini presekla, i noć, preko mog tela, od dana deli.
Presečen slomljenim zrakom,: jedno mi stopalo u bistrim vodama jutra, drugo - u glibu noći ostalo.

I bežim, klonim se voda. trnem, i u zori me nestaje.


Ali, evo! Noć će otići. Otkriće - otkrila zid do mene. Beo. Zid kuće sedme u Mutapovoj ulici sa leve strane. Okrenut samo licem, u svaku zoru, na tri sam smeha od Sunca pre no što sine, na dve sam stope od noći.

Kamen do mojih nogu. Kreč do kože, do moga mesa... mokar.


(‚‚Plamen bez smisla'')


Amor fati

Live today
Still_dreaming
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 22089
Muški Jarac Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Milan Dedinac Empty Re: Milan Dedinac

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu