Ranko Marinković
Zid :: Književnost :: Književnost
Strana 1 od 1
Ranko Marinković
Ranko Marinković, hrvatski književnik, rođen je 22. veljače 1913. godine na otoku Visu. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Splitu i u Zagrebu. Studij je završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata uhitila ga je u okupiranom Splitu talijanska policija i internirala u logor Ferramonte u Italiji. Nakon kapitulacije Italije, u jesen 1943. godine, odlazi u saveznički sinajski zbjeg El Shatt, gdje djeluje kulturno-politički. Nakon rada dolazi u Zagreb gdje radi u Ministarstvu prosvjete, Nakladnom zavodu Hrvatske i kao direktor Drame HNK u Zagrebu. Godine 1951. prihvaća posao profesora dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Bio je redovni član HAZU.
Umro je 28. siječnja 2001. godine u Zagrebu.
Književni rad
Marinković od 1934. godine piše i objavljuje pjesme, pripovijetke, eseje i kazališne kritike u časopisima i novinama. Puni doseg umjetničke zrelosti kao pripovjedač, novelist, romanopisac, dramatičar i esejist doseže u poslijeratnom razdoblju.
U njegovom književnom radu možemo odrediti tri stvaralačke faze:
I. faza – prijeratna
Književnu karijeru započeo je uoči Drugog svjetskog rata novelama tiskanim u Krležinom „Pečatu“ („Hiljadu i jedna noć“, „Sunčana je Dalmacija“) i grotesknom dramom iz dalmatinskog osobenjačkog svijeta „Albatros“.
Godine 1948. objavljuje prvu knjigu „Proze“ koja sadrži šest pripovjedaka („Cvrčci i bubnjevi“, „Pospana kronika“, „Poniženje Sokrata“, „Balkon“, „Ni braća ni rođaci“, „Oko božje“) i tekst dramske groteske „Albatros“. U tim pripovijetkama u okvirima realističke stvaralačke metode analizira ljude svoga rodnog Visa. U svojim analizama kreće od ironije kojom komunicira sa svijetom i svojim izabranim junacima. To je nagovještaj proze nabijene intelektualizmom, a u izrazu obogaćene simboličkim elementima.
II. faza – prvih petnaestak poslijeratnih godina (prva poratna)
Zbirku pripovijedaka „Ruke“ objavljuje 1953. godine. Ona sadrži ove pripovijetke: „Mrtve duše“, „Karneval“, „Suknja“, „Anđeo“, „U znaku vage“, „Koštane zvijezde“, „Prah“, „Benito Floda von Reltih“, „Ruke“ i „Zagrljaj“. Simbolistično-realističnim kreativnim postupcima autor otvara neke nove tematske obzore. Naglašeno intelektualističkom kritičkom opservacijom on kroz naoko jednostavne obične fabule zadire duboko u problem sukoba u čovjeku i društvu naglašavajući suprotnosti: konvencionalno – nekonvencionalno. U konfliktu sa svakodnevicom, uskoćom mišljenja i učmalosti malih sredina – pisac se sarkastično-ironičnim stavom prema takvim životnim situacijama zapravo brani od mogućnosti vlastitog upadanja u klopku životne konvencionalnosti. Najbolje Marinkovićeve novele („Ruke“, „Zagrljaj“, „Anđeo“, „Prah“, „Mrtve duše“) dosljedno razvijaju metaforu života kao glume i svijeta kao kazališta.
Novele okupljene u zbirkama „Proze“ i „Ruke“ Marinković piše u okvirima realističke stvaralačke metode, slika život u provincijskoj otočnoj sredini s nizom psihološki produbljenih portreta viških „oriđinala“ i bizarnih tipova. Već u ovoj prozi dolaze do izražaja najvažnija obilježja njegova stvaralaštva: kontemplativna ironija, humoristični podton, začudni spojevi smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, težnja prema paradoksu i grotesci, inventivne leksičke igre, apsurdni detalji, crnohumorne situacije.
Godine 1951. izlaze kritički eseji (kazališne kritike) „Geste i grimase“, a 1956. prvo izdanje drame „Glorija“. To je mirakul u šest slika u kojem je Marinković ostvario najviši umjetnički domet. Djelo se gradi na dualizmu čovjekove prirode, na simboličnoj interakciji između spiritualnog i materijalnog. Godine 1959. izlazi knjiga pripovijedaka „Poniženje Sokrata, Karneval i druge pripovijetke“.
III. faza – druga poslijeratna
U toj fazi izlazi „Kiklop“ (1965), moderno struktuiran roman koji prikazuje dezorijentiranog intelektualca uoči Drugoga svjetskog rata. Scensko djelo „Pustinja“ (1980) žanrovski je određeno kao farsa, a tematikom se vezuje uz roman „Zajednička kupka“ izdan iste godine. U njemu je Marinković zaokupljen egzistencijalnom problematikom, ali i ironičnim promišljanjem samog pripovjedačkog postupka i njegovih zamki. Godine 1986. izlaze mu eseji „Nevesele oči klauna“, a 1993. roman „Never more“ koji iskošenom ironijskom perspektivom prikazuje događaje iz novije povijesti.
O romanu „Kiklop“
U romanu „Kiklop“ došla su do izražaja sva najbolja Marinkovićeva obilježja najavljena u novelama. Dvije novele koje najavljuju taj roman jesu: „Mrtve duše“ i „U znaku vage“. U jednoj od njih Marinković iznosi svoj svjetonazor i polaznu točku svoga stvaralaštva – ironiziranje svega oko sebe što mu se čini da je glupo, pa, ako je potrebno, i samog sebe: „Otkrivam svoju najsmješniju stranu i upravo ono čega se stidim! Svaki čovjek ima nešto u svom životu čega se stidi i to, dakako, krije... A ja naprotiv: Evo, gledajte, i smijte se...“
Velikom dvojstvu svake klasične umjetnosti, ljubavi i smrti, Marinković je, u romanu „Kiklop“, dodao i treći, moderni čla – strah; eros, thanatos i phobos – tri su stupa na kojima počiva „kiklopski“ svijet suvremenog čovjeka; uz napomenu da se taj treći, strah, nadvio preko svega i prijeti totalitetu čovjekova postojanja, sve postaje besmisao.
Marinković u „Kiklopu“ tematizira tjeskobnu atmosferu uoči nadolaska ratne kataklizme – egzistencijalni strah, dehumanizaciju, rasap svih etičkih kategorija i vrijednosti, društveni kaos, dezorijentaciju u intelektualnim krugovima.
Roman je dobio ime prema Kiklopu – divu iz grčke mitologije. Naslov asocira i na lik Polifema, jednookog diva ljudoždera, lika iz Homerove „Odiseje“. On u naslovu romana simbolizira vrijeme Drugoga svjetskog rata, vrijeme fašizma, patologiju vremena, kanibalski-ljudožderski moderni svijet, ljudsku animalnost.
Tekst je znaženjski i stilski slojevit. U njemu se isprepliću sarkazam, groteska, apsurd i simboličke projekcije, scene karnevalske raspojasanosti i duhovite anegdotike natopljene osjećajem neizvjesnosti i strahom od smrti, mitološka simbolika, intertekstualne veze, aluzije na brojna mjesta iz svjetske i hrvatske književnosti. Pjesnički izraz karakteriziraju poigravanje jezikom – dvosmislenost, kontrasti, igre riječima (npr. haubice – „ha-ubice“), stilske bravure.
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 35
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Zid :: Književnost :: Književnost
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|