Zid
Dobro došli na forum Zid!

Ovu poruku vidite jer pregledate naš forum kao gost.

Ukoliko se registrujete dobićete mogućnost da odgovarate na teme, otvarate nove, upoznate nove ljude, učestvujete u forumskim takmičenjima i iskoristite sve pogodnosti jednog člana. Registracija traje samo minut, jednostavna je i potpuno besplatna.

Da biste se registrovali kliknite ovde.

Važna napomena: Mejl za registraciju može dospeti u spam ili trash u vašem mejlu, pa prilikom aktivacije naloga, ukoliko ne dobijete mejl u inbox, proverite da li je možda završio tamo.


Join the forum, it's quick and easy

Zid
Dobro došli na forum Zid!

Ovu poruku vidite jer pregledate naš forum kao gost.

Ukoliko se registrujete dobićete mogućnost da odgovarate na teme, otvarate nove, upoznate nove ljude, učestvujete u forumskim takmičenjima i iskoristite sve pogodnosti jednog člana. Registracija traje samo minut, jednostavna je i potpuno besplatna.

Da biste se registrovali kliknite ovde.

Važna napomena: Mejl za registraciju može dospeti u spam ili trash u vašem mejlu, pa prilikom aktivacije naloga, ukoliko ne dobijete mejl u inbox, proverite da li je možda završio tamo.
Zid
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ranko Marinković

Ići dole

Ranko Marinković Empty Ranko Marinković

Počalji od polly88 Pet Avg 31, 2012 6:54 am

Ranko Marinković Rankomarinkovic1

Ranko Marinković, hrvatski književnik, rođen je 22. veljače 1913. godine na otoku Visu. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Splitu i u Zagrebu. Studij je završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata uhitila ga je u okupiranom Splitu talijanska policija i internirala u logor Ferramonte u Italiji. Nakon kapitulacije Italije, u jesen 1943. godine, odlazi u saveznički sinajski zbjeg El Shatt, gdje djeluje kulturno-politički. Nakon rada dolazi u Zagreb gdje radi u Ministarstvu prosvjete, Nakladnom zavodu Hrvatske i kao direktor Drame HNK u Zagrebu. Godine 1951. prihvaća posao profesora dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Bio je redovni član HAZU.

Umro je 28. siječnja 2001. godine u Zagrebu.


Književni rad

Marinković od 1934. godine piše i objavljuje pjesme, pripovijetke, eseje i kazališne kritike u časopisima i novinama. Puni doseg umjetničke zrelosti kao pripovjedač, novelist, romanopisac, dramatičar i esejist doseže u poslijeratnom razdoblju.

U njegovom književnom radu možemo odrediti tri stvaralačke faze:

I. faza – prijeratna
Književnu karijeru započeo je uoči Drugog svjetskog rata novelama tiskanim u Krležinom „Pečatu“ („Hiljadu i jedna noć“, „Sunčana je Dalmacija“) i grotesknom dramom iz dalmatinskog osobenjačkog svijeta „Albatros“.

Godine 1948. objavljuje prvu knjigu „Proze“ koja sadrži šest pripovjedaka („Cvrčci i bubnjevi“, „Pospana kronika“, „Poniženje Sokrata“, „Balkon“, „Ni braća ni rođaci“, „Oko božje“) i tekst dramske groteske „Albatros“. U tim pripovijetkama u okvirima realističke stvaralačke metode analizira ljude svoga rodnog Visa. U svojim analizama kreće od ironije kojom komunicira sa svijetom i svojim izabranim junacima. To je nagovještaj proze nabijene intelektualizmom, a u izrazu obogaćene simboličkim elementima.


II. faza – prvih petnaestak poslijeratnih godina (prva poratna)
Zbirku pripovijedaka „Ruke“ objavljuje 1953. godine. Ona sadrži ove pripovijetke: „Mrtve duše“, „Karneval“, „Suknja“, „Anđeo“, „U znaku vage“, „Koštane zvijezde“, „Prah“, „Benito Floda von Reltih“, „Ruke“ i „Zagrljaj“. Simbolistično-realističnim kreativnim postupcima autor otvara neke nove tematske obzore. Naglašeno intelektualističkom kritičkom opservacijom on kroz naoko jednostavne obične fabule zadire duboko u problem sukoba u čovjeku i društvu naglašavajući suprotnosti: konvencionalno – nekonvencionalno. U konfliktu sa svakodnevicom, uskoćom mišljenja i učmalosti malih sredina – pisac se sarkastično-ironičnim stavom prema takvim životnim situacijama zapravo brani od mogućnosti vlastitog upadanja u klopku životne konvencionalnosti. Najbolje Marinkovićeve novele („Ruke“, „Zagrljaj“, „Anđeo“, „Prah“, „Mrtve duše“) dosljedno razvijaju metaforu života kao glume i svijeta kao kazališta.

Novele okupljene u zbirkama „Proze“ i „Ruke“ Marinković piše u okvirima realističke stvaralačke metode, slika život u provincijskoj otočnoj sredini s nizom psihološki produbljenih portreta viških „oriđinala“ i bizarnih tipova. Već u ovoj prozi dolaze do izražaja najvažnija obilježja njegova stvaralaštva: kontemplativna ironija, humoristični podton, začudni spojevi smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, težnja prema paradoksu i grotesci, inventivne leksičke igre, apsurdni detalji, crnohumorne situacije.

Godine 1951. izlaze kritički eseji (kazališne kritike) „Geste i grimase“, a 1956. prvo izdanje drame „Glorija“. To je mirakul u šest slika u kojem je Marinković ostvario najviši umjetnički domet. Djelo se gradi na dualizmu čovjekove prirode, na simboličnoj interakciji između spiritualnog i materijalnog. Godine 1959. izlazi knjiga pripovijedaka „Poniženje Sokrata, Karneval i druge pripovijetke“.


III. faza – druga poslijeratna
U toj fazi izlazi „Kiklop“ (1965), moderno struktuiran roman koji prikazuje dezorijentiranog intelektualca uoči Drugoga svjetskog rata. Scensko djelo „Pustinja“ (1980) žanrovski je određeno kao farsa, a tematikom se vezuje uz roman „Zajednička kupka“ izdan iste godine. U njemu je Marinković zaokupljen egzistencijalnom problematikom, ali i ironičnim promišljanjem samog pripovjedačkog postupka i njegovih zamki. Godine 1986. izlaze mu eseji „Nevesele oči klauna“, a 1993. roman „Never more“ koji iskošenom ironijskom perspektivom prikazuje događaje iz novije povijesti.


O romanu „Kiklop“

Ranko Marinković Kiklop

U romanu „Kiklop“ došla su do izražaja sva najbolja Marinkovićeva obilježja najavljena u novelama. Dvije novele koje najavljuju taj roman jesu: „Mrtve duše“ i „U znaku vage“. U jednoj od njih Marinković iznosi svoj svjetonazor i polaznu točku svoga stvaralaštva – ironiziranje svega oko sebe što mu se čini da je glupo, pa, ako je potrebno, i samog sebe: „Otkrivam svoju najsmješniju stranu i upravo ono čega se stidim! Svaki čovjek ima nešto u svom životu čega se stidi i to, dakako, krije... A ja naprotiv: Evo, gledajte, i smijte se...“
Velikom dvojstvu svake klasične umjetnosti, ljubavi i smrti, Marinković je, u romanu „Kiklop“, dodao i treći, moderni čla – strah; eros, thanatos i phobos – tri su stupa na kojima počiva „kiklopski“ svijet suvremenog čovjeka; uz napomenu da se taj treći, strah, nadvio preko svega i prijeti totalitetu čovjekova postojanja, sve postaje besmisao.
Marinković u „Kiklopu“ tematizira tjeskobnu atmosferu uoči nadolaska ratne kataklizme – egzistencijalni strah, dehumanizaciju, rasap svih etičkih kategorija i vrijednosti, društveni kaos, dezorijentaciju u intelektualnim krugovima.
Roman je dobio ime prema Kiklopu – divu iz grčke mitologije. Naslov asocira i na lik Polifema, jednookog diva ljudoždera, lika iz Homerove „Odiseje“. On u naslovu romana simbolizira vrijeme Drugoga svjetskog rata, vrijeme fašizma, patologiju vremena, kanibalski-ljudožderski moderni svijet, ljudsku animalnost.
Tekst je znaženjski i stilski slojevit. U njemu se isprepliću sarkazam, groteska, apsurd i simboličke projekcije, scene karnevalske raspojasanosti i duhovite anegdotike natopljene osjećajem neizvjesnosti i strahom od smrti, mitološka simbolika, intertekstualne veze, aluzije na brojna mjesta iz svjetske i hrvatske književnosti. Pjesnički izraz karakteriziraju poigravanje jezikom – dvosmislenost, kontrasti, igre riječima (npr. haubice – „ha-ubice“), stilske bravure.


Gnothi seauton!
polly88
polly88
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6404
Ženski Blizanci Godina : 35
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu