Carlos Ruiz Zafón

Carlos Ruiz Zafón, rođen 25. rujna 1964. godine u Barceloni, španjolski je pisac. Pohađao je isusovačku školu Sarriŕ. Taj je gotički dvorac u njegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima, budio njegovu dječju maštu i želju za pripovijedanjem priča.

Godine 1993., kao 29-godišnjak, za svoj je prvi roman „Trilogija magle“ (1996) primio književnu nagradu za mlade i ubrzo je objavio romane „El palacio de la medianoche“, „Las luces de septiembre“ i „Marina“. Ti su Zafónovi romani bili kategorizirani kao romani za mlade. Sam Zafón tvrdi da od svojih čitatelja nikad ne traži isprave. On svoje knjige piše za ljubitelje književnosti svih dobi.

Od 1994. godine živi u Los Angelesu, radi kao scenarist i piše za španjolske dnevne novine „El País“ i „La Vanguardia“. Unatoč promjeni adrese u njegovim romanima Barcelona je lokacija, motiv pa gotovo i lik. Godine 2002. u Španjolskoj je postao književnom senzacijom, a njegov roman „Sjena vjetra“, čija se radnja odvija u Barceloni 50-ih godina 20. stoljeća, proglašen je knjigom godine. Do sada je preveden na više od četrdeset jezika te prodan u desecima milijuna primjeraka. Zanimljivo je da su neke izdavačke kuće odbile „Sjenu vjetra“ jer ju nisu smatrale dovoljno komercijalnom. Zafón je za cijelu knjigu napisao i inspirativnu glazbu koja se može skinuti sa njegove službene stranice. Svaki dio knjige je dobio i svoju glazbenu podlogu i Zafón preporuča čitanje uz tu glazbu kako bi se upotpunila atmosfera. Nastavak „Sjene vjetra“, roman „Anđelova igra“, u Španjolskoj je objavljen na Svjetski dan knjige 23. travnja 2008. godine. Mnogi kritičari je smatraju nedorečenom. Pomalo nejasan kraj Zafón objašnjava time da su i „Sjena vjetra“ i „Anđelova igra“ dio kvadrologije o Groblju zaboravljenih knjiga. Godine 2011. izašao je treći nastavak – „Zatočenik neba“.

Dok se ostali pisci reklamiraju kontroverzama, nagradama i prepucavanjima sa kolegama po peru, Zafón živi isključivo od svoje priče. Zafón živi od pisanja i za pisanje, kako on sam kaže, to je ono što on radi, što on jest. Ne razmeće se svojim političkim stavovima, svojom religijom niti dijeli savjete kako da živimo svoj život. On jednostavno priča priču i čini to tako dobro da ga se s pravom smatra španjolskim Dickensom. Savjet koji on daje mladim piscima je da postanu pisci samo ako bi ih pomisao da to neće postati ubila. I u tome je sva mudrost. Pisanje nije samo biznis, pisanje je umjetnost.

"Jedna od zamki djetinjstva jest to što ne moraš nešto shvatiti da bi osjetio. Kad razum napokon postane sposoban shvatiti što se dogodilo, rane u srcu već su preduboke."

"- Darovi se daju iz užitka onoga koji daje, ne prema zasluzi onoga koji prima - rekao je tata."

"- Riječi kojima čovjek djetetu zatruje srce, bilo iz zlobe ili neznanja, ostaju urezane u sjećanju, i kad-tad počnu peći u duši."

Sjena vjetra

Fenomenalan pripovedač, zanimljiv, drži pažnju do poslednje stranice a kada se stigne do nje nastaje razočarenje što je tačka do koje ste stigli ujedno i poslednja u knjizi.
Pročitala sam triologiju magle u koju spadaju knjge "Ponoćna palata" "Septembarska svetla" i "Marina" kao i "Senku vetra" i knjigu "Igra anđela". Samim tim se vidi koliko sam oduševljena veštinom pera ovog pisca. Sve preporuke i pohvale.