Zid
Dobro došli na forum Zid!

Ovu poruku vidite jer pregledate naš forum kao gost.

Ukoliko se registrujete dobićete mogućnost da odgovarate na teme, otvarate nove, upoznate nove ljude, učestvujete u forumskim takmičenjima i iskoristite sve pogodnosti jednog člana. Registracija traje samo minut, jednostavna je i potpuno besplatna.

Da biste se registrovali kliknite ovde.

Važna napomena: Mejl za registraciju može dospeti u spam ili trash u vašem mejlu, pa prilikom aktivacije naloga, ukoliko ne dobijete mejl u inbox, proverite da li je možda završio tamo.

Španjolski film

Zid :: Umetnost :: Film

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Španjolski film

Počalji od polly88 taj Ned Jul 29, 2012 11:19 pm

Prva javna filmska projekcija održana je u Madridu 15. svibnja 1896. godine, a iste su godine započela i snimanja kratkometražnih dokumentranih snimki. Najvažniji filmaši ranoga razdoblja španjolske kinematografije su Fructuós Gelabert, koji je vjerojatno prvi u Španjolskoj počeo snimati igrane filmove, potom pionir animacije i trika Segundo de Chomón y Ruiz te Ricardo De Bańos. Prvi je veliki međunarodni uspjeh španjolskoga filma „Prokleto selo“ Floriana Reya, prvi je zvučni film „Tajna Puerta del Sol“ režirao 1930. Francisco Elías, a 1932. najpoznatiji filmski redatelj španjolskog podrijetla Luis Buńuel, koji je većinu opusa ostvario u Meksiku i Francuskoj, režirao je u Španjolskoj sugestivni dokumentarni film „Zemlja bez kruha“.


Scena iz filma "Prokleto selo"

Za Španjolskoga građanskog rata 1936-39. više je poznatih stranih sineasta snimalo filmove na republikanskom teritoriju, npr. Nizozemac Joris Ivens dokumentarni film „Španjolska zemlja“ (1937), a Francuz André Malraux igrani film „Nada“ (1939), prema vlastitom romanu. Za dugogodišnje autokratske vladavine Francisca Franca (1939-75) snimaju se komercijalna djela, kao i ona koja (otvoreno ili prikriveno) propagiraju frankističke reakcionarne ideje: kostimirani povijesni filmovi, često kolonijalno-misionarske i religiozne tematike, folkloristički i glazbeni filmovi; osobito su bile popularne zvijezde glazbenih filmova Sarita Montiel (svjetski uspjeh postigla filmom „Prodavačica ljubičica“ Luisa Césara Amadorija iz 1958.) i Carmen Sevilla te dječje zvijezde, npr. Joselito i Pablito Calvo. Od 1950-ih nastaju i prvi kritički filmovi (čija je kritičnost tada zbog stroge cenzure uglavnom implicitna i alegorijska): José Antonio Nieves Conde režira socijalni film o proletarijatu „Brazde“ (1951), Juan Antonio Bardem djela u duhu neorealizma duše, a Luis García Berlanga crnohumorna djela.

Tijekom 1960-ih u Španjolskoj nastaje niz koprodukcija (uz holivdske spektakle snimane u Španjolskoj izdvaja se film „Ponoćna zvona“ Orsona Wellesa, koji je u Španjolskoj više godina snimao i osebujnu verziju „Don Quijotea“), osobito se razvija produkcija tzv. špageti-vesterna (u španjolskoj inačici nazvani paella-vesterni), nekoliko filmova režira talijanski redatelj Marco Ferreri, okupljaju se redatelji tzv. barcelonske škole, koju obilježava esteticizam, karijeru započinje više istaknutih redatelja npr. José Luis Borau, Vicente Aranda, Mario Camús te Carlos Saura, koji u posljednjim godinama Francove vladavine režira više eksplicitnih društvenokritičkih filmova, a u dva se navrata (1961. i 1970) u Španjolsku vraća i Buńuel. U tom razdoblju uspješne međunarodne karijere ostvaruju i dva najistaknutija španjolska glumca uopće: Fernando Rey i Francisco Rabal. Nakon „Francove smrti“ (1975) i postupne demokratizacije društva nastaje niz filmova koji preispituju i dekonstruiraju frankističko razdoblje. Dominantna je tematika španjolskog filma od tada sve do danas kritičnost spram patrijarhalnih i konzervativnih struktura općenito, što se od 1980-ih osobito ostvaruje zaokupljenošću motivima seksualnih frustracija i neuroza i crnohumornim komponentama. Uz veterane Berlangu i Bardema te Arandu, Camúsa i Sauru, najistaknutijega španjolskog redatelja sve do sredine 1980-ih, tijekom prvoga postfrankističkog desetljeća izdvajaju se Victor Erice i Pilar Miró.


Scena iz filma "Don Quijote"

Od početka 1980-ih ističu se Imanol Uribe nizom provokativnih društvenokritičkih filmova baskijske tematike, José Luis Garcia, čiji film je „Početi iznova“ prvi španjolski film nagrađen Oscarom za strani film (1982), Pedro Almodóvar, najistaknutiji i međunarodno najuspješniji španjolski redatelj od sredine 1980-ih nadalje (svjetsku slavu u njegovim filmovima stječe glumac Antonio Banderas, a međunarodno poznate postaju i glumice Carmen Maura i Victoria Abril) te Juan José Bigas Luna, Fernando Trueba, Julio Medem, Alex de la Iglesia, Santiago Segura (i glumac npr. u svojim filmovima „Torrente, glupa ruka zakona“, 1998. i „Torrente 2: Misija u Marbelli“, 2001), Alejandro Amenábar.

Neki od najznačajnijih španjolskih redatelja:


Pedro Almodóvar


Potkraj 1960-ih doselio se u Madrid, gdje isprva radi u telefonskoj centrali. Tijekom 1970-ih okušao se kao pisac tekstova za stripove, rock-glazbenik i glumac u avangardnim kazališnim skupinama; tada je snimio više kratkih igranih i eksperimentalnih filmova. Njegov prvi cjelovečernji igrani film „Pepi, Luci, Bom i druge cure iz grupe“ (1980), seksualna satira postfrankističke Španjolske najavljuje Almodóvarove trajne tematske preokupacije polusvijetom, ženskim likovima, promjenjivim spolnim identitetima i nekonvencionalnim seksualnim izborima, kao i prepoznatljiv vizualni stil koji se može označiti kao ’estetizacija kiča’. Slijedi niz satira (često s elementima melodrame i kriminalističkog žanra) patrijarhalnog i konzervativnog mentaliteta: „Labirint strasti“ (1982), „Mračne navike“ (1983), „Matador“ (1986), „Veži me!“ (1989), a iz toga razdoblja najveći uspjeh postiže komedija „Žene na rubu živčanog sloma“ (1988), koja Almodóvaru donosi epitet ’ženskog’ redatelja. Dalji su mu filmovi izrazitije melodramski: „Visoke potpetice“ (1991), „Kika“ (1993), „Cvijet moje tajne“ (1995), „Živo meso“ (1997), a nerijetko sadržavaju i mnogobrojne intertekstualne elemente. Najveći uspjeh u kritike i publike postigao je trinaestim cjelovečernjim igranim filmom „Sve o mojoj majci“ (1999), svojevrsnim koncentratom vlastitih tematskih i stilskih preokupacija, a sličan spoj ironije i melodrame odlikuje i sljedeće filmove: „Pričaj s njom“ (2002), „Loš odgoj“ (2004) i „Povratak“ (2006). Najistaknutiji španjolski redatelj od sredine 1980-ih nadalje, smatran i jednim od reprezentativnih autora filmskog postmodernizma, svojim je filmovima pridonio i međunarodnoj afirmaciji više španjolskih glumaca (Antonio Banderas, Carmen Maura, Victoria Abril).



Alejandro Amenábar


Rođen je u Čileu, ali u Španjolskoj je od djetinjstva. Studirao filmsku režiju. Prvi mu je cjelovečernji film „Referat“ (1996), o studentici filma koja pronalazi tzv. snuff-film (film o stvarnom ubojstvu). Međunarodni uspjeh postiže filmom „Otvori oči“ (1997), trilerom u kojemu se miješaju san i zbilja tjelesno unakažena junaka (snimljen je i američki remake „Nebo boje vanilije“ u režiji Camerona Crowea, 2001). Potom u američkoj produkciji režira horor o duhovima „Uljezi“ (2001), a novi veliki uspjeh (Oscar za najbolji strani film) postiže povratničkim španjolskim filmom „Život je more“ (2004).



Vicente Aranda


Katalonac. Nakon školovanja živio u Venezueli. Po povratku u Španjolsku početkom 1960-ih počeo se baviti filmom. Njegovi filmovi „Svijetla budućnost“ (1965) i „Fata morgana“ (1966) rafiniranim su esteticizmom reprezentativni za tzv. barcelonsku školu, pravac u španjolskoj kinematografiji kojem je bio jedan od osnivača. Nakon tematski bizarnih i erotski obojenih trilera i filmova strave „Okrutne“ (1969) i „Krvava nevjesta“ (1972) te erotskih melodrama „Clara je nagrada“ (1974) i „Promjena spola“ (1977) okreće se izrazitijoj društvenoj i političkoj tematici, zadržavši sklonost erotskim motivima. „Djevojka sa zlatnim gaćicama“ (1980), prema romanu Juana Marsea, pripovijeda o piscu, bivšem frankistu, koji uljepšava vlastitu autobiografiju, „Ubojstvo u centralnom komitetu“ (1982), ironizira političku tematiku i konvencije policijskoga filma, a „Ljubavnici“ (1991), s radnjom u Španjolskoj za Francove vladavine, precizno režirano djelo o seksualnoj opsesiji likova, dojmljivo rekreiraju ugođaj represivnog društva. Erotske i ljubavne frustracije i opsesije likova tematizira i poslije, npr. u filmovima „Turska strast“ (1994) i „Ljubomora“ (1999), dok se u „Osloboditeljicama“ (1996), o sudbinama više ženskih likova za Španjolskog građanskoga rata, okrenuo raskošnu povijesnom filmu. U „Ivani Ludoj“ (2001), o kastiljanskoj kraljici s početka 16. stoljeća, unutar rafinirana vizualnog okvira povezuje povijesnu tematiku sa zaokupljenošću ženskom senzualnošću, ljubavnim opsesijama i odnosom ljubavi i dužnosti.



Juan Antonio Bardem


Po struci agronom, radio je u filmskom odjelu Ministarstva poljoprivrede, potom polazio Instituto de Investigaciones Cinematográficas, pisao filmske kritike, a 1953. pokrenuo filmski časopis „Objetivo“. Nakon što je s Luisom Garciom Berlangom režirao film „Sretan par“ (1951), prvo mu je samostalno djelo „Komičari“ (1953). Najuspjelija su mu ostvarenja „Smrt biciklista“ (1955), o sveučilišnom profesoru i njegovoj ljubavnici koji automobilom pregaze siromašna biciklista te ga ostave da umre i „Glavna ulica“ (1956), o usidjelici u koju se navodno zaljubi lokalni zavodnik. U tim je filmovima transponirao motive i postupke talijanskoga neorealizma duše u španjolsku kinematografiju (aluzije na „Kroniku jedne ljubavi“ Michelangela Antonionija u prvome, odnosno „Dangube“ Federica Fellinija u drugome) ironizirajući ispraznost buržoazije i alegorijski razotkrivajući frankističke mitove. Zbog toga je došao u sukob s režimom (usprkos međunarodnim priznanjima), pa mu sve do kraja Francova režima rad ometa cenzura. Nakon demokratizacije Španjolske najveći je uspjeh postigao filmom „Most“ (1977) o putovanju sredovječnoga provincijalca Španjolskom (ironične aluzije na Don Quijotea).



Juan José Bigas Luna


Isprva se bavio dekoracijom interijera i industrijskim dizajnom. Sredinom 1970-ih počeo je režirati kratkometražne filmove, a prvi dugometražni režirao je 1978. godine. Zaokupljen erotskim motivima, s junacima kojima upravljaju seksualne strasti i opsesije (i s ironično ocrtanim likovima mačističkih mediteranskih muškaraca), najveće je uspjehe postigao početkom 1990-ih manirističkim filmovima „Šunka, šunka“ (1992), „Zlatna muda“ (1993), „Sisa i mjesec“ (1994). Od sljedećih ostvarenja izdvajaju se „Sobarica s Titanika“ (1997), zasnovana na pripovijedanju izmišljenih seksualnih postignuća i kostimirani film „Volavérunt“ (1999), o intrigama i zločinima iz strasti na španjolskom dvoru početkom 19. stoljeća.



José Luis Bórau


Završio je visoku filmsku školu Escuela Oficial de Cinematografia. Prvi su mu cjelovečernji igrani filmovi nastali u duhu tzv. špageti-vesterna („Brandy, šerif Losatumbe“, 1964). U trilerima „Ubojstvo dvosjeklom oštricom“ (1965) i „B. mora biti ubijen“ (1973) uspjelo se naslanja na tradiciju američkoga film noira, osobito na ostvarenja Fritza Langa, a u drugome i na tada aktualnu tendenciju političkog filma (protagonistom manipuliraju njemu nepoznati nalogodavci). Najuspjeliji mu je film „Lovokradice“ (1975), jedno od prvih otvorenih društvenokritičkih djela španjolske kinematografije, s fabulom o odnosu dvoje asocijalnih mladih ljudi i kritičko portretiranje patrijarhalne obitelji.



Luis Buńuel


Iz obitelji imućna aragonskog posjednika, obrazovao se kod isusovaca, studirao u Madridu, gdje je osnovao kinoklub i upoznao Federica Garcíju Lorcu i Salvadora Dalíja. Impresioniran djelima Fritza Langa, ali i F. W. Murnaua i Georga Wilhelma Pabsta, 1925. odlazi u Pariz, gdje se druži s avangardistima, a 1928. zajedno s Dalíjem režira provokativni nadrealistički film „Andaluzijski pas“, vrhunac težnji filmskog nadrealizma, ali i čitave francuske avangarde. Ugled potvrđuje „Zlatnim dobom“ (1930), koje je izazvalo još veći skandal. Stagnacija nadrealizma kao i rastuća ispolitiziranost pokreta te pojava zvučne tehnologije kao ’realističkog dodatka’ filmu, što je isprva zbunilo vizualno usmjerene avangardiste, kao i istodobna politička previranja u Španjolskoj, dovode do njegova povratka u domovinu, gdje režira realistički dokumentarni film „Zemlja bez kruha“ (1932), da bi potom, zbog građanskog rata, prekinuo aktivnije bavljenje filmom. Kao pristaša republikanaca, 1939. odlazi u SAD (gdje neko vrijeme radi u filmskom odjelu Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku), a 1946. u Meksiko, gdje ponovno počinje režirati. Iako prisiljen na rad u okvirima komercijalne kinematografije usmjerene na melodrame i komedije, te modele sve uspješnije prevladava, odvažuje se i na ambicioznije projekte adaptacija književnih djela npr. „Pustolovine Robinsona Crusoea“ (1952), prema romanu Daniela Defoa i „Orkanski visovi“ (1953), prema romanu Emily Bronte, unosi u konvencionalne priče i žanrovske obrasce elemente nadrealističke simbolike, kao i nagnuća fantastici, crnom humoru i groteski te kritiku buržoaskoga mentaliteta i klerikalizma. Izdvajaju se „Uznesena“ (1951), „Grubijan“ (1952), „On“ (1952), o do zločina ljubomornom religioznom fanatiku te „Zločinački život Archibalda de la Cruza“ (1955) najbliži afirmiranju iracionalnog od djela te faze (protagonistu, ispunjenu nagonom za ubijanje, okolnosti neprestano onemogućavaju da zločin počini). Pokazujući sposobnost asimiliranja i autorske nadgradnje drugih stilova i tema apsorbira i elemente neorealizma pa je za režiju filma „Zaboravljeni“ (1950), najznačajnijeg iz tog razdoblja, nagrađen u Cannesu 1951. godine. Takva međunarodna pozornost omogućuje mu povratak u Europu; filmom „To se zove zora“ (1955) počinje treća (pretežito francuska) faza njegova stvaralaštva. Tada njegov zvučnofilmski model nadrealizma dobiva sve jasnije, ali i raznolike oblike na poseban se način priključujući modernističkim tendencijama. Oslanjajući se na naturalizam uprizorenja, povremeno i na ironijski odmak, mjestimice i na američki stil tzv. nevidljive režije, Buńuel prepoznatljivo razvija nadrealističku dimenziju globalne koncepcije djela (fantastično, iracionalno, snoliko i podsvjesno kao opažajna realnost) često prevladavajući najčvršće kanone klasične naracije pa tako „Anđeo uništenja“ (1962) nadrealističko svodi na jedan element (protagonisti ne mogu prijeći nevidljivu fizičku barijeru, izaći iz prostorije), „Ljepotica dana“ (1967), nagrađena Zlatnim lavom u Veneciji potire granicu zamišljaja i stvarnosti, s (uvjetnom) pričom o ženi iz građanske obitelji koja vodi dvostruki život prostitutke, „Diskretni šarm buržoazije“ (1972, Oscar za najbolji film na stranom jeziku) pretežito je vizualizacija snova, „Fantom slobode“ (1974) ima slučaj kao bitnu motivacijsku komponentu razvoja radnje, a u redateljevu posljednjem filmu „Taj mračni predmet žudnje“ (1977) dvije glumice tumače isti lik. Istodobno se u toj fazi javljaju i filmovi u kojima je težište na kritici političkih i društvenih prilika, kao i lažnih ili preživjelih moralnih normi, iskazanoj često s neskrivenim subverzivnim porivom: „Smrt u vrtu“ (1956), „Groznica silazi u El Paou“ (1959), „Nazarín“ (1958, posebna nagrada u Cannesu), „Groznica silazi u El Pau“ (1959), „Dnevnik jedne sobarice“ (1963) te dva filma koja je snimio u Španjolskoj, „Viridiana“ (1961, Zlatna palma u Cannesu) i „Tristana“ (1970).



Mario Camús


Diplomirao je režiju na visokoj filmskoj školi Escuela Oficial de Cinematografia u Madridu. U ranim redateljskim ostvarenjima kombinira esteticizam i stilizaciju u duhu tzv. barcelonske škole s natruhama naturalizma: „Smrt žene“ (1964), „Istočni vjetar“ (1965). Punu afirmaciju stječe 1980-ih filmovima „Košnica“ (1983), prema djelu nobelovca Camilla Joséa Cele, o individualnom i društvenom konformizmu za frankizma, „Nevini sveci“ (1984), o izrabljivanju seoske sirotinje, „Dom Bernarda Albe“ (1987), sugestivnom ekranizacijom drame Federica Garcíje Lorke. Uspjelo režira i na televiziji, npr. povijesnu seriju nadahnutu Goyinim ciklusom grafika „Užasi rata“ (1983).



Victor Erice


Završio visoku filmsku školu Escuela Oficial de Cinematografia, isprva filmski kritičar, suosnivač časopisa „Nuestro Cine“, za španjolsku televiziju adaptirao je seriju priča Jorgea Luisa Borgesa. U svom prvom cjelovečernjem igranom filmu „Duh košnice“ (1973) iskazuje poetski vizualni stil te zaokupljenost odnosom iluzije i zbilje, kao i oslanjanje na frojdističku simboliku, dok je ugođajem tjeskobe i šutnje diskretno aludirao na frankistički režim. Bavljenje obiteljskim odnosim, kao i sklonost prema blago eliptičnom pripovijedanju, suptilnim varijacijama osvjetljenja i perspektive te polaganim zatamnjenjima nastavlja i u daljem ostvarenju „Jug“ (1983), oblikovanu kroz protagonističinu retrospekciju o svojoj obitelji od kraja 1940-ih i očeva samoubojstva deset godina poslije. „Dunjin cvijet“ (1992) odmak je od ženske perspektive u okvirno dokumentarnom prikazu stvarnoga slikara Antonija Lópeza u radu i životnoj svakodnevici, što prerasta u ogled o naravi predstavljanja i umjetničkim težnjama suočenima s prolaznošću fizičke zbilje.



Luis García Berlanga


Iz bogate posjedničke obitelji, u mladosti desno orijentiran, nakon ratnog iskustva (kao dobrovoljac na rusko-njemačkom bojištu u Drugom svjetskom ratu) postaje antifrankist. Diplomirao na Instituto de Investigaciones Cinematográficas, 1951. godine s Juanom Antoniom Bardeomom režirao film „Sretan par“, potom je 1952. samostalno režirao film „Dobrodošli Mr. Marshall“, prema svome i Bardemovu scenariju, satiru neumjerenih vizija koje je u španjolskoj provinciji budio Marshallov plan ekonomske obnove. Satirična je duha i „Calabuch“ (1956), o malom katalonskom selu koje štiti američkog znanstvenika koji ne želi raditi u vojne svrhe (sa sjajno ocrtanim likom putujućeg toreadora koji sa svojim bikom, prijateljem, priređuje fingirane borbe). „Plácido“ (1961), o besciljnu lutanju skupine likova izgubljenih za božićnih blagdana oko Burgosa, istodobno je parodija hodočašća i metafora besmislenosti frankističkog društva. Takvu je implicitnu društvenu kritičnost, s komponentama crnoga humora i gorke satire, do vrhunca doveo u najuspjelijem filmu „Krvnik“ (1963), o mladu pogrebniku koji se užasava svakog nasilja, a prisiljen je postati krvnikom. U kasnijim se filmovima češće bavio odnosom spolova, pokazujući sklonost seksualnoj simbolici („Prirodna veličina“, 1973), dok ideologiju frankističkog društva ironizira i u svom komercijalno najuspješnijem filmu „Nacionalni lov“ (1977).



Álex (Alejandro) de la Iglesia


Prvo dugometražno ostvarenje „Mutantska akcija“ (1993) režirao je u produkciji Pedra Almodóvara. Taj je znanstveno-fantastični film o nasilnim mutantima stekao kultni status, a sljedećim filmom, horor komedijom „Dan zvijeri“ (1995), o svećeniku i njegovim netipičnim pomagačima koji pokušavaju spriječiti dolazak Nečastivoga, stekao je status jednog od vodećih španjolskih redatelja. Slijedi groteskni i nasilni film „Perdita Durango“ (1997), eksploatacijski pokušaj ulaska na anglofono tržište. U domovini je potom režirao bizarnu crnu komediju „Umrijeti od smijeha“ (1999), a velik uspjeh postigao je morbidnim trilerom „Susjedi“ (2000) s Carmen Maura, o neobičnu lovu na blago u naizgled prilično običnu susjedstvu. Dobro su primljeni i „800 metaka“ (2002), žanrovska mješavina puna aluzija na vestern, ali i na druge žanrove, uspoređivana s horor-komedijama Wesa Cravena, te crna komedija, parodija trilera „Vasršeni zločin“ (2004).



Julio Medem


Diplomirao medicinu. Već kao tinejdžer snimao amaterske kratke filmove. Bio je filmski kritičar, pomoćnik redatelja i scenarist. U cjelovečernjem prvencu „Krave“ (1991), o dvjema baskijskim ruralnim obiteljima u razdoblju 1875-1936, najavio je karakteristični snoliki vizualni stil. Pozornost je privukao i filmovima „Crvena vjeverica“ (1993) i „Zemlja“ (1996) te napose romantičarskim ljubavnim filmom „Ljubavnici iz polarnog kruga“ (1998), u kojem je do vrhunca doveo sklonost cirkularnoj naraciji, kao i dramaturgiji slučajnosti. Veliki komercijalni uspjeh toga filma ponovio je i sljedeći, „Lucija i seks“ (2001), s radnjom na izoliranom otoku, djelo koje se odlikuje osebujnim erotskim lirizmom. Kontroverze je izazvao njegov cjelovečernji dokumentarni film „Baskijska lopta“ (2003), o baskijskoj političkoj problematici.



Pilar Miró


Studirala je pravo i novinarstvo, diplomirala 1968. na scenarističkom odjelu visoke filmske škole Escuela Oficial de Cinematografia, gdje je poslije predavala scenaristiku i montažu. Već od 1960. režira na televiziji (kao prva španjolska TV-redateljica uopće). Bila je državna podtajnica za film 1982-86. i glavna ravnateljica španjolske javne televizije (RTE) 1986-89. U ljubavnoj drame „Zahtjev“ (1976), prema Emilu Zoli, o strastvenoj i dominantnoj junakinji, i političkom trileru „Zločin u Cuenci“ (1979), o sadističkom mučenju osumnjičenih od strane korumpiranih pripadnika Civilne garde, rabi obrasce gotičkoga horora problematizirajući motive seksualnosti, transgresije i sadizma. Posljednje djelo, otvorena kritika frankističke represije, izazvalo je kontroverze i pokušaj cenzure (posljednji zabranjeni španjolski film). „Gary Cooper koji jesi na nebesima“ (1981), „Razgovarajmo ove noći“ (1982) i „Ptica sreće“ (1993) intimističke su priče usredotočene na ženske likove (uglavnom umjetnice) i dramatične trenutke njihova saznanja vlastite krhkosti (npr. pokušaj silovanja u trećem), pri čemu sporadično rabi lirski prikazane eksterijere krajolika kao komentar duševnih stanja. Sklonost adaptacijama književnih predložaka potvrdila je hispaniziranom obradom Goetheova „Werthera“ (1986) te ekranizacijom romana Antonija Muńoza Moline „Beltenebros“ (1991), trilerom o komunističkom agentu koji 1962. tajno dolazi u Madrid osvetiti se izdajici iz građanskog rata, u kojem rabi konvencije film noira i kadrove-sekvence da bi ostvarila ugođaj represije i tjeskobe.



Carlos Saura


Isprva se bavio fotografijom i amaterskim filmom, 1957. diplomirao na Instituto de Investigaciones Cinematográficas u Madridu, gdje je i predavao. Njegov cjelovečernji igrani prvenac „Huligani“ (1962) prvi je španjolski film u cijelosti snimljen izvan studija. Čitav Saurin opus usredotočen je na dekonstrukciju obrazaca naslijeđenih kulturnih i diskurzivnih praksi. „Lov“ (1965), njegov prvi film o španjolskoj buržoaziji (u pozadini lovačke zabave otkriva se građansko društvo u krizi i ugođaj frankističke represije), „Vrt užitaka“ (1970), „Rođakinja Angélica“ (1973) i „Slatki sati“ (1982) analiziraju odnos prošlosti i sadašnjosti suočavanjem protagonista s uprizorenjem prošlih dogadaja, sileći ih da kritičkim promišljanjem konstrukcija oblikovanih uporabom naslijeđenih sustava predočavanja i tumačenja redefiniraju vlastitu i španjolsku povijest. Problematika identiteta kao kontinuirane izvedbe razrađuje se na raznovrsnim figurama hispanskoga kulturnog nasljeđa, od andaluzijskog hajduka iz 19. stoljeća opjevana u baladama u „Tužaljci za banditom“ (1963), meksičke intelektualke koja je kulturni identitet Meksika nastojala povezati s europskim modernizmom (1983), mistika sv. Ivana od Križa, kojega je zatočio njegov vlastiti red u filmu „Mračna noć“ (1989), preko potrage Lopea de Aguirrea za mitskim zlatnim gradom u „El Doradu“ (1988), Goyina preispitivanja vlastite prošlosti u filmu „Goya u Bordeauxu“ (1999) do prepletanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u nadrealističkoj potrazi za predmetom nadnaravnih moći u djelu „Buńuel i stol kralja Solomona“ (2001). Središnji dio Saurina opusa tvori osam filmova snimljenih sa Geraldine Chaplin: „Peppermint frappé“ (1967), posvećen Luisu Buńuelu, „Stres je tri, tri“ (1968), „Jazbina“ (1969), „Ana i vukovi“ (1973), potom nešto više intimistička djela „Zmija u njedrima“ (1976) i „Elisa, živote moj“ (1977) te „Vezanih očiju“ (1978) i „Mama navršava 100 godina“ (1979), u kojima upravo ženski likovi koje tumači Geraldine Chaplin društveno prihvatljive reprezentacijske i interpretativne modele dovode u krizu oslobađajući subverzivne fantazije. Najistaknutiji španjolski redatelj 1970-ih i prve polovice 1980-ih, za dramu o mladim kriminalcima „Žurno, žurno“ (1980) nagrađen je Zlatnim medvjedom u Berlinu 1981. Posebno mjesto u njegovu stvaralaštvu zauzimaju osebujni plesni filmovi: „Krvava svadba“ (1980), prema Federicu Garcíji Lorki, „Carmen“ (1983), prema Georgesu Bizetu i „Ljubav vještac“ (1986), prema baletu Manuela de Fallea te „Flamenco“ (1994), „Tango“ (1997) i „Salomé“ (2002).



Fernando Trueba


Studirao fotografiju na Fakultetu novinarstva i komunikacija, bio filmski kritičar dnevnog lista „El Pais“ te osnivač časopisa „Casablanca“. Nakon nekoliko kratkometražnih komedija prvi je cjelovečernji film „Prvijenac“ režirao 1980. godine. Veliki uspjeh postiže komedijom zabune „Budi nevjeran bez obzira s kim“ (1985). Najuspjelija su mu djela romantične komedije s dojmljivom ostvarenim nostalgičnim ugođajem pastoralne Španjolske 1930-ih „Godina prosvjetljenja“ (1986), o odrastanju i seksualnom sazrijevanju i „Belle Epoque“ (1992), o ljubavnim pustolovinama mladoga dezertera; posljednji je film, uspoređivan s nekim djelima Luisa Buńuela (zbog komponenti groteske) i Billyja Wildera, njegov najveći međunarodni uspjeh (Oscar za najbolji film na stranom jeziku). Slična je duha tragikomedija o španjolskoj filmskoj ekipi u nacističkoj Njemačkoj „Djevojka iz tvojih snova“ (1998), dok su „San ludog majmuna“ (1989) i „Šangajska čarolija“ (2002) melodramski trileri s temeljnom temom miješanja zbilje i iluzije.



Volite li španjolsku kinematografiju? Što je to što ju izdvaja od drugih i čini ju posebnom?
Koje ste španjolske filmove pogledali? Koje biste preporučili drugima?
Možete navesti i vaše najdraže španjolske redatelje, glumce i glumice. Što vam se kod njih najviše sviđa?


Gnothi seauton!
avatar
polly88
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6213
Ženski Blizanci Godina : 28
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Španjolski film

Počalji od ces@ric@ taj Pon Jul 30, 2012 12:31 am

Izuzev Almodovarovih filmova koje obozavamm i ne gledam bas spansku kinematografiju. Mozda bi ih gledala vise da su dostupniji i da bolje razumijem spanski. ovako mi ipak uglavnom treba subtitle.
Od Pedrovih filmova sam gledala: Que he hecho yo para merecer esto?, Entre tinieblas, Tacones lejanos, Carne tremula, La flor de mi secreto, Hable con ella i Volver
Ne znam kako, ali valjda nisam bila u prilici da pogledam njegove velike hitove: Todo sobre mi madre i La mala educacion

Od ovih bih posebno preporucila onima koji nisu gledali da pogledaju Hable con ella (Pricaj s njom) i Tacones lejanos (Visoke potpetice)

Ono sto volim i sto se razlikuje od americkih filmova u ovim filmovima jeste da svi glumci nisu izrazito lijepi, napucani, nasminkani cim ustanu iz kreveta. Naprotiv, uglavnom su ruzni :P Pored toga radnja je bizarna, obimuje crnim humorom, koji ja obozavam i uvijek te moze iznenaditi nekom novom bizarnoscu. Ne vjerujem da je to kod svih spanskih filmova, ali kod Almodovarovih jeste i odusevljava me :)


People need to start appreciating the effort l put in to not be a serial killer
avatar
ces@ric@
Legendarni član
Legendarni član

Broj poruka : 11464
Ženski Datum upisa : 03.04.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Španjolski film

Počalji od polly88 taj Ned Maj 05, 2013 1:43 am

Nisam gledala previše španjolskih filmova, ali ono što sam pogledala dosta je dobro, tako da ću sigurno nastaviti...

Gledala sam Almodovara i Bunuela. Od Almodovara samo pogledala: Mujeres al borde de un ataque de nervios (1988), Carne trémula (1997), Todo sobre mi madre (1999), Hable con ella (2002) i Volver (2006). On je poseban redatelj, sigurno ne leži svima. Žene su mu vječna tema, a sviđa mi se vizualnost njegovih filmova.

Od Bunuela sam gledala sljedeće: Un chien andalou (1929), Los olvidados (1950), Abismos de pasión (1954) i Viridiana (1961). Sva četiri su različita: o prvom ne moram puno pričati, drugi sadrži malo naturalizma, ali je prije svega usmjeren na socijalno stanje, treći je adaptacija knjige i za mene dosta sapunjast, a četvrti opet socijalne tematike, s tim da se bavi i problemom žene u društvu.

Pogledala sam i dva filma Alejandra Amenabara, ali baš ona dva američka: The Others i Agora. Nisam posebno oduševljena, nadam se da su španjolski bolji...


Gnothi seauton!
avatar
polly88
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6213
Ženski Blizanci Godina : 28
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Španjolski film

Počalji od Liza_N. taj Sre Maj 22, 2013 8:16 am

Španski film volim, mislim da niko ne može takvu zbrku na platnu da napravi. Volim ih što su ludi pucani! :D
Danas sam odgledala film Que Se Mueran Los Feos (2010) - u prevodu: Neka ružni crknu, i sigurna sam da je i komšiluk skontao da gledam neku komediju, jer sam urlala od smeha. Ne sećam se kad me je poslednji put neki film tako nasmejao i razgalio.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Režija: Nacho G. Velilla
Glume: Javier Cámara, Carmen Machi, Juan Diego, Tristán Ulloa, Lluís Villanueva

Španci su svakako majstori za komediju, mada volim i drugu vrstu žanra španske kinematografije. Ali, trenutno sam pod utiskom ovog filma, pa mi ništa drugo ne pada na pamet...


Always believe that something wonderful is about to happen...
avatar
Liza_N.
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 2032
Ženski Datum upisa : 04.05.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Španjolski film

Počalji od polly88 taj Ned Apr 26, 2015 4:57 am

Osim već gore navedenih, pogledala sam i ove španjolske filmove:

Libertarias(1996), Vicente Arahda
Film o Španjolskom građanskom ratu; glavni lik je redovnica koja je prisiljena napustiti samostan pa se pridruži ženskoj anarhističkoj skupini.

[REC] (2007), Jaume Balaguero, Paco Plaza
Horor koji me je baš dobro iscimao nekoliko puta, svakako jedan od boljih toga žanra.

El orfanato (2007), J. A. Bayona
I ovaj film ima elemente horora, iako je zapravo psihološki triler, misterij. Žena sa svojom obitelji dolazi živjeti u nekadašnje sirotište i tamo im se počnu događati čudne stvari.

La piel que habito (2011), Pedro Almodovar
Više o filmu u temi u [You must be registered and logged in to see this link.].

Vivir es fasil con los ojos cerrados (2013), David Trueba
Radnja je smještena u Španjolsku šezdesetih godina kada je John Lennon tamo snimao film. Nastavnik engleskog jezika veliki je obožavatelj Lennona te kreće na put kako bi ga upoznao, a usput upozna još dva živopisna lika.

Loreak (2014), Jon Garaño, Jose Mari Goenaga
polly88 ::Pratimo Ane, udanu ženu koja radi u nekoj građevinskoj firmi, a koja odjednom svaki četvrtak počne dobivati buket cvijeća. Osim Ane, tu su još dva ženska lika: Lourdes i njezina svekrva Tere. Cvijeće se kao glavni motiv provlači kroz cijeli film i na neki način povezuje sve likove.


Gnothi seauton!
avatar
polly88
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6213
Ženski Blizanci Godina : 28
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Španjolski film

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


Zid :: Umetnost :: Film

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu