Zid
Dobro došli na forum Zid!

Ovu poruku vidite jer pregledate naš forum kao gost.

Ukoliko se registrujete dobićete mogućnost da odgovarate na teme, otvarate nove, upoznate nove ljude, učestvujete u forumskim takmičenjima i iskoristite sve pogodnosti jednog člana. Registracija traje samo minut, jednostavna je i potpuno besplatna.

Da biste se registrovali kliknite ovde.

Važna napomena: Mejl za registraciju može dospeti u spam ili trash u vašem mejlu, pa prilikom aktivacije naloga, ukoliko ne dobijete mejl u inbox, proverite da li je možda završio tamo.


Join the forum, it's quick and easy

Zid
Dobro došli na forum Zid!

Ovu poruku vidite jer pregledate naš forum kao gost.

Ukoliko se registrujete dobićete mogućnost da odgovarate na teme, otvarate nove, upoznate nove ljude, učestvujete u forumskim takmičenjima i iskoristite sve pogodnosti jednog člana. Registracija traje samo minut, jednostavna je i potpuno besplatna.

Da biste se registrovali kliknite ovde.

Važna napomena: Mejl za registraciju može dospeti u spam ili trash u vašem mejlu, pa prilikom aktivacije naloga, ukoliko ne dobijete mejl u inbox, proverite da li je možda završio tamo.
Zid
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Inspirativni tekstovi

5 posters

Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Inspirativni tekstovi

Počalji od chegirl Ned Apr 03, 2011 1:18 pm

Ovde možete ostaviti tekstove koji su na vas ostavili snažan utisak i koji su vam iz nekog razloga ostali u sećanju.
To mogu biti članci iz novina, kolumne, razni govori, intervjui itd...
chegirl
chegirl
Ugledni forumaš
Ugledni forumaš

Broj poruka : 2818
Ženski Devica Godina : 30
Lokacija : in the middle of nowhere
Datum upisa : 08.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od chegirl Pon Apr 04, 2011 10:32 am

Meni su posebno zanimljive kolumne Voje Zanetica iz Vecernjih novosti...

"Braćo i sestre, dame i gospodo, drugovi i drugarice, građani i građanke, narode!
Kucnuo je odsudni čas da i mi u Srbiji damo svoj doprinos globalnoj borbi za slobodu i ravnopravnost, te da se našim protestima pridružimo braći u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu i Bahreinu! I mi smo bez perspektive i nade, i mi smo potlačeni i obespravljeni, i mi nemamo šta da jedemo i gde da se zaposlimo! Ali, pre no što, naoružani moćnim besom i gromkim očajem, krenemo u bitku u kojoj nemamo šta da izgubimo, te pre no što se začuje glas nas koji smo predugo ćutali, uzmimo u obzir izvesne okolnosti koje, malkice, čine našu borbu specifičnom:

Za razliku od arapskih zemalja gde je, u trenutku kada pišemo ovaj slobodarski proglas, relativno toplo (Tripoli 17, Kairo 18 stepeni) i ne pada sneg, nama je kretanje nezadovoljnoga naroda ograničeno zbog niske temperature i snežnih padavina. Ne izlazimo napolje ni do samoposluge, što i nije loše, jer nešto i nemamo para da u njoj kupujemo. Sem toga, nešto smo kijavičavi i gripozni, a bog te pita koliko ćemo to još da budemo, jer su nestašice lekova, a može se desiti i da lekari počnu da štrajkuju... Dodatno, pojedini od nas moraju da ostanu kod kuće i zbog štrajka prosvetnih radnika: nema ko da čuva decu.

Nadalje, u odnosu na našu nesvrstanu braću Arape, koji imaju naftu i turizam, mi nismo baš u tolikoj mogućnosti da se luksuziramo izlaskom na proteste i blokadom sveukupnih privrednih aktivnosti. Ovo drugo nam je posebno teško da učinimo, jer su naše privredne aktivnosti odavno blokirane neuspešnim privatizacijama, neizvršenim ekonomskim reformama i preglomaznim i prezahtevnim državnim aparatom. Lako je Libiji da ima građanski rat, kad joj je BDP po glavi stanovnika veći 2,6 puta nego Srbiji. Ili, kamo lepe sreće da mi imamo trke Formule 1, pa i mi bismo protestima mogli da odložimo početak sezone za Barnija Eklstona, kao što je to učinjeno u Bahreinu. A ovako - teže, baš.

Tu su, zatim, problemi koje bismo mogli da imamo sa izvesnim organizacionim aspektima revolucije. Oružje, na primer. Nije da ga nemamo, ali smo dobar deo municije potrošili pucajući u vazduh prilikom proslave Nove godine, Božića i srpske Nove godine. Potom otimanje tenkova od vojske isto predstavlja problem: pitanje je da li ih i koliko imamo u ispravnom stanju, a još veće je pitanje da li vojska uopšte ima goriva da bi ih izvela na ulice. I na kraju, revolucija je pod velikim znakom pitanja, s obzirom da je za nju potrebna izvesna količina sukoba sa snagama reda: a naši policajci su doskora bili u štrajku, a kad nisu onda rade za 75% prosečne plate - što je dovoljno da jednom godišnje obezbede Paradu Ponosa i poneki fudbalski derbi. Za ostalo ih baš zabole pendrek.

Ko bi, potom, podržao naše proteste? Zar sada, kad smo pred prodajom Telekoma da očekujemo da nas podrži neka zemlja iz koje je potencijalni budući kupac? Zar sada kad su se tek vaspostavile subvencije za otvaranje fabrika, da sprečimo avansnu zaradu budućih investitora? Koji će to NATO da preti intervencijom, pred početak pregovora između Srbije i lažne države Kosovo? I koji će to Barak Obama ili Ban Ki Mun da razgovaraju sa Cvetkovićem sada, pred najavljenu rekonstrukciju vlade, a u znak podrške narodnim zahtevima za demokratskim promenama u Srbiji? E, Libijci, lako je vama, vi imate Gadafija...

Posebnu otežavajuću okolnost za naše proteste i našu revoluciju predstavlja nepovoljna situacija u medijima. U Egiptu se Hosni Mubarak obratio građanima u večernjim časovima, ovde bi morao da sačeka da prođu „Dvor“ i „Parovi“, da bi ga neko uopšte i gledao. Proglas našeg revolucionarnog komiteta bi, takođe, teško našao mesto u novinama, jer se tamo na naslovnim stranama pevačice razvode od muževa i po dva meseca, a preostali slobodni prostor zauzimaju rijaliti zvezde i ostale VIP javne ličnosti, politički sakupljači predizbornog rejtinga, eksperti, analitičari i ostali tradicionalni davaoci mišljenja o svemu i svačemu.

I na kraju, dragi revolucionari, nepremostivu teškoću predstavljaju naši zahtevi. Šta da tražimo? Više demokratije nam ne treba, i ovo nam je mnogo, skoro pa anarhija. Diktaturu je takođe teško zahtevati, to smo valjda probali - pa nam se nešto nije dopalo. Opoziciju na vlasti je teško zahtevati, pošto se vlast predstavlja kao opozicija bivšoj vlasti, a opozicija, većinom, zastupa iste stavove kao vlast. Plus, trećina vlasti je već u opoziciji, pa to našu zajedničku stvar čini još komplikovanijom. Da ne pričamo da je nove ljude, naše buduće vladare, takođe teško naći, jer nema nikog ko bi hteo da to bude, a da to već nije bio... Bolji standard i više radnih mesta da tražimo, doći će MMF da nam objasni da nema para... Dakle, realno, teško je odlučiti koji će biti zahtevi naše revolucije, a izeš revoluciju bez zahteva. Nije nemoguća, ali je prilično nelogična.

Stoga, braćo i sestre, dame i gospodo, drugovi i drugarice, građani i građanke, narode! Kad bude malo toplije, u neko vreme kad na televiziji nije nešto interesantno, kad bude policije spremne za tuču i vojske za intervenciju, kad ne budu neki izbori ili štrajkovi, te kad bude podrške u svetu, nađemo se na ulicama i trgovima, da ćutimo zajedno i da se družimo sa praznim transparentima u ruci. Pa i da se samo vidimo, i to je nešto.

Živela naša revolucija, jedinstvena na svetu!"
chegirl
chegirl
Ugledni forumaš
Ugledni forumaš

Broj poruka : 2818
Ženski Devica Godina : 30
Lokacija : in the middle of nowhere
Datum upisa : 08.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od chegirl Sub Apr 23, 2011 8:06 am

Лајка и снови
-Давид Албахари-
Сада се зна да је она тих ноћи, у којима сам јој махао са дворишне терасе, већ одавно била мртва.

Ових дана сви су говорили и писали о Гагарину, а ја се присећам Лајке, првог живог створа који је кружио око Земље и, наравно, прве жртве у свемиру. Сви смо тада, чини ми се, били заљубљени у тог пса, мешанца, којег су шинтери ухватили на улици у Москви, а совјетски научници прихватили као озбиљног кандидата за лет у свемир. Наиме, рекли су они, пас који је у стању да преживи московску зиму на улици сигурно ће издржати и напор космичког путовања. Не зна се право Лајкино име, као ни ко је био њен оригинални власник. Када је донета у свемирски центар, добила је неколико имена, укључујући Кудрјавка и Лимончик, али је на крају остало име Лајка (које је заправо назив за неколико врста паса сродних хаскију). Сама Лајка је највероватније била мешавина хаскија и теријера.

Када су стигле вести о лансирању Спутњика 2 са Лајком, трећег новембра 1957, мој живот се претворио у гледање у небо, поготово оно ноћно. Пиљио сам у небо у потрази за светлом тачком која је, за разлику од непокретних звезда, клизила преко неба. Очи су ми сузиле од напора и када би ми се учинило да кроз призму суза видим ту тачку, махао сам јој као да Лајка може да ме види из свог новог свемирског дома.

Сада се зна да је она тих ноћи, у којима сам јој махао са дворишне терасе, већ одавно била мртва. Совјетске власти су дуго тврдиле да је Лајка била успавана или отрована, али сада се зна да је угинула у мукама због прегрејавања њене кабине. Лајка је вероватно угинула већ приликом четврте орбите, тако да је Спутњик 2, могло би се рећи, био мали летећи гроб. Тај гроб је летео пет месеци и направио 2.570 орбита, да би се половином априла 1958. године потпуно распао и изгорео приликом повратка на земљу.

Ништа од свега тога нисам тада знао. Довољно ми је било моје веровање да нам Лајка наговештава долазак величанствене будућности. Градња свемирских база и флотила космичких бродова, веровао сам, тек што није почела и озбиљно сам размишљао у којој би колонији било најбоље живети. База на Марсу није долазила у обзир због страшних Марсоваца; Месец је био одвише близу Земље; Венера је звучала примамљиво, што је разумљиво, а Сатурн је обећавао највише авантура. Од саме помисли да ћу доживети 21. век тресла ме је грозница, јер је тада, у том веку, све требало да буде другачије, поготово сам живот. У тој будућности, уверавали су нас прогнозери људских судбина, човек неће морати више да ради, јер ће све послове у кући и на послу преузети послушни роботи. Писци научне фантастике утркивали су се ко ће уверљивије да прикаже ту сјајну будућност, иако се мора признати да су највећи међу њима – као што су Исак Асимов, Станислав Лем, Артур Кларк, Урсула Легвин и Филип Дик – користили сваку прилику да упозоре на то да они нису пророци већ само писци који беру плодове своје имагинације и инспирације.

Али шта је могао да зна деветогодишњи дечак за кога је свемир био оно што је Елин Пелин, бугарски писац за децу, написао у књизи „Јан Бибијан на Месецу”? Ту бих, на Месецу, дакле, шетао са Лајком, бацао јој неки штап и миловао је по глави када би ми га, сва задихана, донела и спустила испред мојих ногу. На скафандер уопште нисам помишљао јер ми је било нормалније да замислим да човек свугде једноставно дише, исто онако како дише на Земљи. (Па и у серији филмова „Ратови звезда” нико не носи заштитна одела, поготово не скафандре, из простог разлога што би они успоравали радњу и одвлачили пажњу гледалаца.) И зато смо Лајка и ја били исти онакви какви смо били на Земљи и заједно смо одлазили на спавање, да бисмо се наредног дана затекли у некој новој авантури.

Све сам то шапутао Лајки док је Спутњик 2 нехајно прелетао преко мене а мало Лајкино тело одавно престало да шаље податке. Незнајући то, ја сам и даље стајао на тој дворишној тераси и сањао свет који ће једног дана сигурно бити бољи. Није ли због тога Лајка летела преко неба, као уосталом и Гагарин и сви они други космонаути?

Наравно да нису. Летели су због пропаганде која им је била потребна у време „хладног рата”; летели су да би проверили податке за усавршавање разног оружја и свемирских штитова, летели су да би уверили свет да су они бољи од свих осталих, поготово од оних других који су такође летели и кружили око наше планете. Нико, наравно, није летео због једног деветогодишњег дечака, због хиљада и хиљада деветогодишњих дечака и девојчица који су широм света гледали у небо и махали Лајки, уверени да она представља почетак остварења њихових снова, почетак новог света.

Ништа, авај, није остало од наших снова, као што ништа није остало од мале Лајке. Међутим, лаж идеологије која нам је тада понуђена и даље је иста, и свет, заправо, никада није био гори, никада није нудио тако мало наде као данас. Лаж о Лајки само је био увод у свет начињен од лажи, свет који се, на сву нашу срећу, срушио под теретом властите тежине. Али идеологије лако устају из мртвих и, као сви вампири, постају све отпорније, све способније да преживе, пуштајући своје незасите пипке према нама.

Понекад ноћу, поготово када је небо ведро, одем у неки мрачнији део дворишта, забацим главу и чекам. Чекам да се негде појави мала светла тачка, нека нова Лајка, иако добро знам да живот не може да почне ис почетка. Чекам као да сам деветогодишњак који и даље верује у чуда. Чекам, јер ако престанем да чекам, признаћу да сам све изгубио, чак и снове.
chegirl
chegirl
Ugledni forumaš
Ugledni forumaš

Broj poruka : 2818
Ženski Devica Godina : 30
Lokacija : in the middle of nowhere
Datum upisa : 08.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od chegirl Uto Maj 31, 2011 10:26 am

Jednom davno, živeo je srećan i vredan Mrav, koji je svakog dana dolazio prvi na posao.

Bio je vredan. Veseo. Jednom rečju, bio je srećan dok je radio. Pevušio je vesele pesmice, a rezultati njegovog rada su bili odlični.

Slušajući pesmu Mrava, gospodin Stršljen, direktor firme, zaključio da se mrav previše zabavlja a premalo radi, jer nema pravo usmerenje i šefa koji bi ga kontrolisao.
Zato je zaposlio Bubamaru koja je imala veliko iskustvo sa upravljanjem.

Prva briga Bubamare bila je da organizuje evidenciju dolazaka i odlazaka mrava na posao (odnosno sa posla). U tu svrhu, uspostavila je sistem prijemnih i odlaznih dokumenata.

Sa vremenom, broj dokumenata se povećavao i zbog povećanog obima posla oko papira morali su da zaposle nekog ko bi pripremao papire i izveštaje.

Zaposlili su Pauka koji je odmah uspostavio sistem arhiviranja i postao je odgovoran i za preuzimanje telefonskih poziva.

A mrav? Mrav je i dalje radio kao i pre.

Izveštaji koje je dostavljala Bubamara su bili izvanredni. Direktor Stršljen je bio oduševljen izveštajima koje je dobijao od Bubamare i uskoro je počeo da zahteva: uporedne studije sa grafikonima, analize trendova razvoja, itd.

Da bi se zadovoljio direktorov zahtev, bilo je nužno da se zaposli Hrčak koji bi bio direktna pomoć direktoru. Njemu su odmah kupili nov računar sa štampačem.

Srećni i vredni mrav je i dalje radio kao i pre. Jedino se požalio da bi mu bilo lakše ako bi imao neki računar. Nisu mu odobrili.

Ovo je bilo prvi put da se Mrav na nešto požalio i direktor Stršljen je odmah shvatio da je potrebno najhitrije reagovati. Kreirao je novo radno mesto šefa službe koji bi nadzirao srećnog i vrednog mrava.

Na novo radno mesto je zaposlio Cvrčka. On je odmah po svom dolasku zamenio celokupni nameštaj u svojoj kancelariji i na zahtev dobio ergonomski oblikovanu stolicu i nov računar sa ravnim, LCD ekranom.

Broj računara je narastao i morao je da se kupi i instalira i mrežni server.

Novi šef službe je shvatio da hitno treba pomoćnika (koji je uzgred bio njegov pomoćnik i u prethodnoj firmi). I tako je zaposlio Stenicu.

U isto vreme Mrav je postajao sve manje srećan i sve manje produktivan. Opet je tražio računar. Opet mu nisu odobrili.

Situacija sa Mravom, zabrinula je Cvrčka i on je zaključio da mora da naruči studiju o zadovoljstvu zaposlenih u firmi. U poznao je sa tim direktora Stršljena koji je shvatio Cvrčkovo objašnjenje i odobrio angažovanja agencije za te potrebe.

Skupa studija je urađena i Cvrčak je počeo da primenjuje predložene motivacione metode. Svuda je okačio motivacione plakate. Vodio je Bubamaru, Pauka, Hrčka i Stenicu na motivacione treninge u poznata letovališta.

Mrav je i dalje, ali nevoljno, radio. Čitao je motivacione poruke na plakatima i nikako nije mogao da nađe nadređene kad su mu trebali. Jednostavno, ili nisu bili tu ili nisu imali vremena za njega.

I tako je vreme teklo.

Direktor Stršljen je i dalje dobijao redovno svoje perfektne izveštaje, ali su oni počeli da pokazuju da firma nije više tako rentabilna kao pre.

To ga je duboko zabrinulo i morao je da reaguje.

Unajmio je najelitnijeg konsultanta, gospođu Sovu. Sovin zadatak je bio da izvrši potpunu analizu organizacije i poslovanja firme i da predloži rešenja da bi firma poslovala rentabilno.

Nakon tri meseca, Gospođa Sova je direktoru predala sledeći izveštaj: "U firmi je previše zaposlenih!"

Direktor Stršljen je oduševljeno prihvatio stručnu analizu i odmah otpustio:

- MRAVA.

Naravoučenije:

Nikada nemoj da budes srećan i vredan mrav.

Mnogo se više isplati da si nesposoban i da ne radiš ništa.

Nesposobnima ne trebaju nadzornici.

Ako si uprkos svemu produktivan, nikad ne pokazuj da si veseo kada radiš, jer za to nema opravdanja.

Ako, ipak, na svaki način želiš da si mrav, osnuj svoju firmu i tako nećeš morati da radiš za Stršljena, Bubamaru, Pauka, Hrčka, Cvrčka, Stenicu i Sovu. Ali tada nećeš moći da radiš ni kao Mrav. Jer da bi održao firmu moraš da se družiš sa stršljenovima, bubamarama, paucima, hrčcima, cvrčcima, stenicama i sovama.

Naravoučenije 2:

Nažalost, cela priča je utemeljena na univerzitetskim naučnim istraživanjima koja kažu da većina ljudi
teži ka parazitskom životu.
chegirl
chegirl
Ugledni forumaš
Ugledni forumaš

Broj poruka : 2818
Ženski Devica Godina : 30
Lokacija : in the middle of nowhere
Datum upisa : 08.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od chegirl Pet Sep 23, 2011 7:28 am

Život nije trka

Neke ljude pamtimo po njihovom izgledu, druge po onome što su rekli, treće po onome što su uradili, a neke pamtimo po tome što ih nismo upamtili. Njihova imena su nam uvek na vrhu jezika, ali nikako da ih izgovorimo. Reči nas izneveravaju i sve se pretvara u nerazgovetno mucanje koje uništava govor i pretvara reči u zvučne slagalice. Neprijatne situacije nastaju u trenutku kada sretnemo te ljude na ulici ili u autobusu ili, možda, u pošti. Tada se ispostavlja da oni nas pamte bolje nego mi njih i kada nas spaze, usne im se šire u osmeh i prilaze nam ozarenih lica, spremni – ukoliko je potrebno – da provedu naredna dva dana u razgovoru s nama. Međutim, mi ćutimo, piljimo u vrhove naših cipela kao da svakog trenutka mogu da počnu da rastu. Nastojimo da po svaku cenu izbegnemo njihov pogled, jer strepimo da će u našim očima prepoznati da ne znamo ko su. Sve što kažu i opisuju do najmanjih sitnica zvuči kao nešto što se dogodilo nekom drugom, nekome ko vas dobro poznaje, ali taj neko ipak niste vi. Strpljivi ste samo zato što se red u pošti polako pomera i što ćete tako uspeti da se napokon odvojite od tih neznanaca koji znaju mnoge detalje iz vašeg života, detalje kojih se ni vi više ne sećate i koje niste nikome ispričali, ni svojoj ženi, ni najboljem drugu iz vojske, pa čak ni svom psihijatru.

Na primer, među prijateljima mojih roditelja, prisećam se kao kroz maglu, postojao je jedan stariji čovek koji nije previše učestvovao u razgovoru, ali koji je na kraju neke diskusije, kao da želi da je rezimira, uvek ponavljao: „Da, da... Život nije trka, život nije takmičenje...” Onda bi stavljao šešir na glavu i odlazio u noć.

Danas se pitam da li je on doista postojao ili sam ga stvorio u nekom kutku moje mašte. Liči na jedan lik iz mojih ranih priča, na Rubena Rubenovića, predratnog trgovca štofovima, ali koliko znam junaci raznih priča i romana još nisu počeli da se pojavljuju u stvarnosti. Stoga mi jedino preostaje da i dalje nagađam i da se nadam da će se ta mala tajna jednog dana sama razjasniti.

U međuvremenu, sve češće mi padaju na pamet njegove reči, jer ako postoji nešto oko čega se danas svi slažu, onda je to činjenica da život jeste trka i da život jeste takmičenje. I to trka koja ne zanima sve ljude i takmičenje u kojem mnogi ne žele da učestvuju. Međutim, uzaludno je naše opiranje. Gotovo svi drugi misle drugačije i čine sve što mogu da bi vas uvukli u sve to. Satima će vas, na primer, nagovarati da kupite jedan od „pametnih telefona”, koje oni već imaju i koji vam omogućuju da budete povezani sa bilo kim i bilo čim na ovom svetu, uključujući i samog sebe. Doduše, tada govorite malo ukočenim, robotskim jezikom, ali brzo ćete se na to navići. Osim toga, budući da je u pitanju statusna stvar, kupovinom tog telefona porašće vam ugled u društvu. U očima prolaznika postaćete „onaj koji ne obraća pažnju na prolaznike”, „rob najmanjeg ekrana”, predstavnik „brzog života” i „neprekidne umreženosti”. Sve u svemu, postaćete zastupnik brzine i ideolog neprestane promene, upravo onog od čega ja pokušavam da se sakrijem i potražim utehu u sporosti.

Stoga u poslednje vreme pokušavam da otkrijem ko je bio taj stari poznanik mojih roditelja i da doznam odakle potiču te dve male fraze: „Život nije trka” i „Život nije takmičenje”. Zamišljam da je taj poznanik mojih roditelja bio pesnik i da su to fragmenti neke njegove pesme, napisane poučnim tonom, kao savet i uputstvo kako treba živeti. U vreme kada je on to napisao, život je tek počinjao da hvata zalet i otkriva brzinu, tako da je njegova pesma tada protumačena kao satirično viđenje tadašnjeg stanja stvari. Ali stvari su se promenile i ta pesma bi sada bila shvaćena kao proročka vizija, nešto kao ublažena verzija proročkih stihova Viljema Blejka. Sigurno bi se Blejk zgrozio kada bi se suočio sa našim svetom, mada bi – verujem – rado koristio kompjuter za dalji rad na svojim ilustrovanim knjigama.

Ne mogu da poverujem da ima još ljudi kojima nije dojadilo da jure za vremenom, da istovremeno rade nekoliko stvari, u pomami da budu najbolji ili najbrži. Zašto moramo da budemo bolji, zašto moramo da budemo prvi? Olimpijsko geslo ne glasi: „Važno je biti prvi”. Ono glasi: „Važno je učestvovati”. Drugim rečima, pobeda jeste važna, ali svet neće propasti ukoliko se ta pobeda ne ostvari. Pravi takmičari se prvenstveno bore protiv sebe, jer mi smo sami sebi najveći protivnici. Telo uvek igra neku svoju igru a o igrama (i spletkama!) uma ne treba ni govoriti.

Prema nekim istraživanjima ritam života u Evropi i Americi je podjednako brz radnim danima, od ponedeljka do petka. Razlika se uočava samo za vreme vikenda. Naime, tada Evropljani naglo usporavaju ritam i uživaju u neradnim danima, dok ritam američkog života ostaje podjednako ubrzan i niko nema vremena za odmor. Subota je radni dan, kao i svi ostali, a i nedelja je blisko prati. Uskoro će u Americi svi dani biti isti. Nadam se da se slična stvar neće desiti u Evropi, jer bi nekima kod nas to moglo da posluži kao argument protiv Evrope. (Mogu da zamislim zajapurenog diskutanta u skupštini koji trijumfalno govori: „Zamislite, pa oni rade svih sedam dana u nedelji!”) Na svu sreću, Evropljani vole da se odmaraju, kao da su i do njih dospeli oni krhki fragmenti koji kažu da „...život nije trka, život nije takmičenje...”.
David Albahari
chegirl
chegirl
Ugledni forumaš
Ugledni forumaš

Broj poruka : 2818
Ženski Devica Godina : 30
Lokacija : in the middle of nowhere
Datum upisa : 08.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od chegirl Ned Sep 25, 2011 1:11 am

Ako bismo mogli smanjiti svetsku populaciju na jedno selo od 100 ljudi,
i da pritom sva ostala postojeća merila ostanu ista, to bi izgledalo otprilike ovako.
Bilo bi:
57 Azijata
21 Evropljanin

14 iz Zapadne Hemisfere
8 Afrikanaca

52 bi bili ženskog pola
48 bi bili muškog pola

70 ne bi bili belci
30 bi bili belci

70 ne bi bili Hrišćani
30 bi bili Hrišćani

89 bi bili heteroseksualni
11 bi bili homoseksualni

6 ljudi bi posedovalo 59% svetskog bogatstva i svih 6 bi bilo iz Amerike.

80 bi živelo ispod standardnih uslova života

35 ne bi bilo sposobno da čita

50 bi patilo od neuhranjenosti

1 bi bio blizu smrti

1 bi bio blizu rođenja

1 (da, samo 1) bi imao fakultetsko obrazovanje

1 (da, samo 1) bi posedovao kompjuter.

I kada se naš svet posmatra iz jedne takve umanjene perspektive, potreba za prihvatanjem, razumijevanjem i obrazovanjem postaje više nego očita.

I zbog toga:

Ako imaš hranu u frižideru, odeću na sebi, krov iznad glave i mesto za spavanje, bogatiji si od 75% ljudi na planeti.

Ako si se probudio ovog jutra zdrav, u boljoj si situaciji nego milion drugih koji neće preživeti ovu nedelju.

Ako imaš novca u banci, novčaniku ili štediš sitniš u nekoj posudi, spadaš u sam vrh od 8% svetskog bogatstva.

Ako možeš prisustvovati crkvenom ili drugom religijskom obredu bez uznemiravanja, hapšenja, mučenja ili smrti, u boljoj si situaciji od 3 milijarde ljudi u svetu.

Ako nikada nisi doživeo opasnost bitke, usamljenost zatočeništva, agoniju mučenja ili muku gladovanja, tada si u prednosti u odnosu na 500 miliona ljudi svetske populacije.

Ako držiš uzdignutu glavu sa osmehom na licu i pritom si zaista zahvalan, blagoslovljeniji si od većine koja to može, ali iz nekog razloga ne radi.

I ako možeš da pročitaš ovaj tekst, u boljoj si situaciji od 2 milijarde ostalih ljudi na planeti koji ne znaju uopšte čitati.
chegirl
chegirl
Ugledni forumaš
Ugledni forumaš

Broj poruka : 2818
Ženski Devica Godina : 30
Lokacija : in the middle of nowhere
Datum upisa : 08.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od pahuljica Čet Sep 29, 2011 7:08 pm

Ako . . .
Ako u vasem frizideru ima hrane, na vama odece, nad glavom imate krov i krevet u koji cete leci, bogatiji ste od 75% stanovnika ovog sveta.
Ako imate racun u banci, novac u novcaniku i nesto sitnisa okolo u nekoj kutijici, spadate medju 8% najbolje stojecih ljudi na svetu.
Ako mozete da procitate ovu poruku upravo ste visestruko blagosloveni: neko je mislio na vas, ne spadate medju dve milijarde nepismenih, a imate i kompjuter!
Neko je jednom rekao:
* Radite kao da vam novac nije potreban.
* Volite kao da vam niko nikad nije naneo bol.
* Plesite kao da vas niko ne gleda.
* Pevajte kao da vas niko ne cuje.
* Zivite kao da je Raj na Zemlji.
pahuljica
pahuljica
Zaslužni član
Zaslužni član

Broj poruka : 1675
Ženski Bik Godina : 32
Lokacija : ...u mašti...
Datum upisa : 17.06.2011

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od pahuljica Pet Okt 07, 2011 10:21 pm

"Jednog dana promenicemo svet... ili ga vec menjamo " LOPTA JE SADA U TVOJIM RUKAMA.. Kada bi svet prestao postojati za 24 sata sve telefonske linije, svi cetovi i e-mailovi bili bi zakrceni porukama: "Zao mi je sto sam ti nanio bol. ", " Oprosti mi", " Volim te", " Vrlo te cijenim ", Cuvaj se " ili " Oduvijek sam te volio ali ti to nikad nisam rekao".
Inspirativni tekstovi Yvxcvx

pahuljica
pahuljica
Zaslužni član
Zaslužni član

Broj poruka : 1675
Ženski Bik Godina : 32
Lokacija : ...u mašti...
Datum upisa : 17.06.2011

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od pahuljica Sub Nov 12, 2011 10:19 pm

Osmeh
Inspirativni tekstovi Img0518asprinted1800


- Osmeh ne koštа ništа, а znаči mnogo,
- On obogаćuje one koji gа primаju, а ne osiromаšuje one koji gа dаju,
- Trаje trenutаk, аli je sećаnje nа njegа kаtkаd večno,
- Niko nije dovoljno bogаt dа bi gа propustio, niti je tаko loš dа gа ne zаslužuje.
- On čini ljude srećnim, olаkšаvа im rаd а očevidаn je znаk prijаteljstvа,
- Dаje odmor umornimа, obeshrаbrenimа vrаćа hrаbrost,
- Mnogo vredi, а ne može se kupiti, pozаjmiti niti ukrаsti.Može se sаmo pokloniti i primiti,
- I аko nekаd sretneš osobu kojа više nemа osmehа, budi velikodušаn, dаj joj svoj. Jer niko ne osećа tаkvu potrebu zа
osmehom, kаo oni koji ne mogu dа gа dаju drugimа.
pahuljica
pahuljica
Zaslužni član
Zaslužni član

Broj poruka : 1675
Ženski Bik Godina : 32
Lokacija : ...u mašti...
Datum upisa : 17.06.2011

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od Still_dreaming Uto Jan 24, 2012 3:51 am


Tužna vest: Umro Zdrav Razum


Danas žalimo odlazak voljenog prijatelja Zdravog Razuma koji je bio sa nama mnoge godine. Niko ne zna tačno koliko je bio star s obzirom da je njegova krštenica davno zagubljena u birokratskoj crvenoj traci.

On će biti zapamćen po tome što se držao dragocjenih lekcija >Znati kad se skloniti sa kiše, >Zašto ko rano rani dve sreće grabi, >Život nije uvek fer, >Možda sam ja kriv.

Zdrav Razum je živeo po jednostavnim ekonomskim pravilima >Ne troši više nego što zarađuješ[/b] i oprobanim strategijama >Odrasli, ne deca, vode stvari. Njegovo zdravlje je počelo naglo da propada kada su uvedene dobro zamišljene, ali preopterećujuće regulative. Izveštaji o >6-godišnjem dečaku optuženom za seksualno uznemiravanje zato što je poljubio devojčicu >Tinejdžerima suspendovanim u školi jer su koristili Mouthwash posle ručka i o >Učitelju koji je otpušten jer je kaznio nevaspitanog učenika su samo pogoršali njegovo stanje.

Zdrav Razum je izgubio tlo pod nogama kad su roditelji napali nastavnike, jer rade posao koji su oni propustili da urade u disciplinovanju njihove nevaspitane dece.

Propao je još više kad su škole morale da dobiju roditeljski pristanak da bi deci dali losion za sunčanje ili aspirin, ali nisu smeli da obaveste roditelje ako je učenica trudna i želi da abortira. Zdrav razum je izgubio želju za životom od kako je crkva postala biznis, a kriminalci počeli da dobijaju bolji tretman od svojih žrtava.

Zdrav Razum je prebijen otkad niste mogli da se branite od provalnika u sopstvenom stanu i provalnik je mogao da vas tuži za napad. Zdrav Razum se konačno odrekao želje za životom kad je jedna žena propustila da shvati da je kafa koja se puši vruća, prosula je u krilo i odmah dobila ogromnu nadoknadu.

Zdrav Razum će biti ispraćen od njegovih roditelja Istine i Povjerenja, od njegove supruge Diskrecije, od njegove kćeri Odgovornosti i njegovog sina Logike. Iza njega ostaju njegova četiri polubrata

Čitulja objavljena nedavno u London Times-u


Poslednji put izmenio Still_dreaming dana Pet Okt 18, 2013 11:42 am, izmenio ukupno 3 puta


Amor fati

Live today
Still_dreaming
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 22089
Muški Jarac Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od Maja Pon Mar 26, 2012 10:03 am

NADA, PAD I PODIZANJE

Neki ljudi pobeđuju, osvajaju, ali osećaj gubitništva ih tera da se iznova dokazuju, pa tako nastavljaju sa pobedama, sve do trenutka kada, istrošeni, padnu pod noge neprijatelju. Onda tek shvate da su sve dotadašnje pobede pretvorili u životni poraz, jer nikad nisu pobedili srcem, već su, u želji da budu pobednici u očima drugih, nesvesno pobedili sebe.

I kada vas gađaju kamenjem, guraju u stranu, vuku unazad, vi nastavite. Sledite svoj cilj, polako koračajte, istrpite svaku nedaću i uspeh je neminovan. Onda ćete se osvrnuti, pogledati sve njih, bednike, koji i dalje stoje na istom mestu i rade to isto drugima. Ovog puta, vas će veličati, govoreći da su oni zaslužni za vaš uspeh. Oprostite i sažalite se, neka nisu pomogli, vi ste uspeli, a oni su ostali iza vas.

Ako zaviriš čoveku u dušu, shvatićeš da postoji gomila karakternih osobina, podjednako raspoređenih da se od njih može sastaviti celokupno društvo. Međutim, iz mnogih razloga - odrastanja, druženja, rada i događaja - jedan karakter se ističe i pokazuje čoveka onakvim kakav je zapravo. Mi smo niko, jer po rođenju nemamo izraženu karakternu crtu, ali, opet, mi smo svet, jer tih crta imamo u izobilju.

Ne znam šta tražim, ni gde treba da tražim, ali sam u jedno siguran - da je to negde blizu i da ću ga nekako prepoznati i osetiti.

Nada je kao Sunce. Kao vatra. Uništava mrak. Podgreva i ozaruje. Nadajte se, jer kao što virusi ne prežive u ključaloj vodi koja stoji iznad vatre, tako će i ono loše nestati jer je oterano istinskom nadom.

Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.

Ono što ponekad vidimo, što nam otkupi i ukrade poglede, ne predstavlja istinit odraz, već samo viziju, čudnovatu fatamorganu lepote. Prava vrednost je duša, u njoj je skrivena naša spoljašnjost, naš sjaj, koji nekako nikad ne bledi, ne nestaje, dar od Boga koji, istaknut na pravi način, premašuje vidljivo i govori nam o slepilu površnosti. Uvek treba zaviriti u dušu, jer je u njoj, duboko, poput lavirinta, skrivena naša istinska lepota, naš žar, vatra i savršenstvo.

Inspiracija nikad ne dolazi sama od sebe. Ona jeste u nama, ali je sami ne možemo pokrenuti. Kao što jedan kamen ne može upaliti vatru dok ga drugim kamenom ne udarimo, tako i inspiracija neće doći dok nam neko drugi ne pomogne da tu varnicu stvorimo.


Bez obzira da li je to negde zapisano, znam da ću uspeti.
Ako to nije predodređeno, predodrediću, ili ako nije suđeno, ja ću to da uradim. Ako stignem do granice, precrtaću je, ako naiđem na kraj, stvoriću od njega početak.

Kad bolje razmislim, koliko god da nam zvezde nisu naklonjene moramo znati da su to samo zvezde i da se pre ili kasnije moraju ugasiti. Dakle, zvezde se gase, ali svemir ostaje. On je beskonačan, nema kraja. Zar nam to ne govori da su naše mogućnosti beskonačne, neograničene, baš kao vasiona?

Nada nikad nije uzaludna, ma kako uzaludno izgledalo nadati se. Ona je proizvod naših najdubljih misli, želja i očekivanja, koja nas dalje navode da težimo njihovom ostvarenju, pa tako ponekad, bez obzira koliko se to činilo nemogućim, uspevamo. Siguran sam da nijedno umetničko delo i nijedan veliki izum ne bi postojali da im se naučnici i umetnici nisu nadali.

Strepnja je jedno od osećanja koje se ne može opravdati, jer ona predstavlja samo dodatak našem strahu da će se desiti ili možda neće ono čega se plašimo, a da pritom na to ne možemo uticati. Iako znamo da neke stvari ne možemo promeniti, mi i dalje strepimo, plašimo se, nepomirljivi smo sa sudbinom. To je cena ljudske pameti. Čini mi se da životinje nemaju takvih problema. One su u prednosti kada su osećanja u pitanju. Njihov mozak im ne dozvoljava takav luksuz, pa su im i osećanja čistija. Kada se plaše, plaše se, kada vole, vole, kada mrze, one mrze. Kladim se da je u nekim slučajevima mnogo bolje biti životinja nego čovek.

Ako je uspeh ispunjenje cilja, mi nikad nećemo biti dovoljno uspešni. Kad ostvarimo jedan, tragamo za ostvarenjem drugog. Uvek postoje želje, uvek postoje ciljevi, a mi, ma koliko uspešni bili, nećemo biti zadovoljni, osim kad nas očima posmatraju oni čiji se uspeh ne može ravnati sa našim. Takvi smo mi ljudi, umesto da budemo srećni zbog onog što imamo, mi smo nesrećni zbog onog što nemamo.

Koliko puta se čoveku zadesi da potone, upadne u neki vrtlog beznađa i ne radi ništa, verujući da se samo nekim čudom može izvući. Potom se pad nastavi. Čudo se mora izazvati, isprovocirati, prizvati da bi se pojavilo. Nekad je dovoljno da čovek samo mahne rukom na gore, pokaže trud i želju za postojanjem, za opstankom, a zvezde će onda prepoznati put kojim to čudo treba da vode.

Kada čovek dotakne dno, obično se preda, zastaje, i tako pasivan, ukočen od svoje ogorčenosti i poraza, ostane na dnu. To se zove pesimizam. Retki su ljudi koji to dno, taj poraz i tu ogorčenost razumeju na pravi način, pa ponovo, nepredano kreću, sa mnogo više sigurnosti, svesni da od dna ne mogu dalje i da svaki pokušaj, bez obzira koliko loš bio, vodi ka uzvišenju. Skoro uvek, ljudi tog tipa, pronađu svoje mesto na piramidi uspeha, pa tako bezbrižni i iskusni, gledaju dno kao najobičniju odskočnu dasku. To je za mene optimizam.

Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspeh, tapkaćeš u jednom mestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođes do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosečnost zauvek udaljena od pobede. Biće ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosečnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gde ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće još gore, vući ćeš se, potonućeš do kolena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruše na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš čist kao izvorska voda, za razliku od njih koji će zauvek udisati prašinu prosečnosti.

Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvek može uporediti sa mačem sa dve oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Eskalibura prividno budi najčistija osećanja, preplavljujući telo nekom začaranom energijom. Blagotvornom. Snažnom. Okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi. Tupi. Neretko, poneseni zaslepljenošću, ne upotrebljavamo svest, zdrav razum, pa tako nesvesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi… Tu ranjivost, taj neuspeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju. Bes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i bezljubavna hladnoća oštrice sve više prlja Ipak, lek postoji. Ali se pametni leče. Oni drugi nastavljajući sa povređivanjem, ne primećuju da lek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlečenja. Ne u oštrici.Već u iskustvu. Svakom se dogodi.

Nekad verujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, neverice, čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a jos lakše ih neispunjavaju.
Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po rečima iza kojih stojimo.

Nekad nismo srećni, nismo ni tužni. Ravnodušni smo. Igramo se na klackalici tuge i sreće. Onda tuga prevagne, a mi, depresivni, sanjamo o sreći kao spasenju. Posle, kad tuga nestane, zaista postajemo srećniji, ne razmišljajući da je to samo zato sto vise nismo tužni. A zar na početku nismo bili u boljoj poziciji?

Duboko verujem da se veličina jednog čoveka ne ogleda u tome koliko ume, zna i može već koliko je spreman da podeli sa onima koji to isto nemaju, ne znaju i ne mogu.

Ne postoji nedostižna ljubav. Nije to zvezda u nekoj drugoj galaksiji, ili pak kapljica vode u nekom dalekom moru. Postoji samo neostvariva. Možda nekad, zbog tih čudnih ljudskih odnosa, ne treba stremiti ka ostvarenju. Ne moramo ubrati ružu da bi osetili njen savršeni miris.

U meni se sve više stvara mišljenje da bi za čoveka bilo dobro da bude zaljubljen u sebe. Ne postoji osoba koja narcise može povrediti, naterati da se nerviraju, pate, maštaju. Šta god se dogodi, oni su zaljubljeni i srećni.

Nisu svi ljudi ovog sveta isti. Mada, jedino što sa sigurnošću mogu reći jeste da nisu savršeni.

Ima onih koji daju nepobitne dokaze da mozak i srce ne mogu zajedno. Kod zaljubljenog čoveka, razum je isključen, vođen emocijama, on pravi najveće gluposti, neretko gine, samo da bi osetio malo parčence ljubavi, možda samo naznaku. Ništa više.
Sa druge strane, razuman čovek ne dozvoljava srcu da prevagne, već umno korača kroz život. Odmereno, pažljivo, naposletku, postane bogat i uspešan. Obično doživi duboku starost. Nije li onda bolje biti pametan i oslanjati se samo na mozak? Nije.
Ja, opet, ne vidim ništa pametnije nego isključiti mozak i prepustiti se emocijama.

I dok je tako sedeo u sobi, trudeći se da tuga što pre prođe, bio je sve tužniji. Onomad, kada je bio srećan, a sam, sreća se nije množila, nego delila. Neverovatno, koliko su jednostavna pravila prirode. Ako tugu podelimo sa nekim, smanjiće se, ako sreću delimo, udvostručiće se. A opet, mi ljudi, često uvek postupimo suprotno.

Ljubav je nedorečena, uvek drugačija i nedefinisana. Ako bi neko uspešno definisao ljubav, pronašao neku opštu formulu i podelio je sa nama, pitanje je koliko bi onda život uopšte imao smisla. Mnoge knjige, pesme i umetnička dela su nastali iz ljubavi. Plašim se da će pisci, ukoliko neko sutra objavi definiciju ljubavi, ostati bez posla, jer koja je svrha pisati o njoj ako svi znaju šta je.

Ne dozvoli da tuđi duh ovlada tobom. Budi svoj, uvek slobodni elektron koji se kreće, radi i misli. Onda će tvoja glava uvek biti tvoja, a tvoj pogled samo tvoj. Ne možeš nikad tuđim očima videti ono što vidiš svojim, i ne može tuđe srce osetiti ljubav onako kako to može tvoje.

Kаko zа sаmo mаlo vremenа veliki i nаdmeni ljudi mogu postаti tаko mаli, i kаko tаko mаli i neprimetni mogu postаti veliki. Zаprаvo, ti mаli i neprimetni ljudi ne postаju veliki, oni su oduvek tаkvi, sаmo se od  gomile korovа ne ističu dok gа neko sličаn njimа, ne poseče.

Junaci su takvi,uvek se pronadju tamo gde je nepravda,i ma koliko se dobro skrivali junaštvo ih otkrije.

Život treba posmatrati kao gomilu semafora na ulazu u grad. Nekad uhvatimo zeleni talas i bez stajanja prođemo kroz sve raskrsnice, a nekad se crveno svetlo pojavljuje na svakih nekoliko desetina metara.


Slaviša Pavlović

Maja
Legendarni član
Legendarni član

Broj poruka : 6121
Ženski Datum upisa : 19.02.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od Virginija_Woolf Pet Apr 06, 2012 12:26 pm

06.04.2012.
Pismo ubijenom prijatelju


Inspirativni tekstovi Sarajevo_19.3.1996_u_h_628437738
Dragi moj,
dvadeset godina je kako nisi s nama, kako te besmisleno – kako te stvari obično i budu – na Marijin Dvoru pronašao geler od granate ispaljene s brda. Ne znam ni danas je li ispaljena s Trebevića ili s Poljina. To i nije toliko važno. Ispaljena je sa srpskih položaja. Sutra naveče će u čast vas koji ste stradali tokom opsade postaviti 11 541 stolicu, za svakog ko je stradao tokom opsade grada. Stolice će biti poredane duž Titove ulice i na njima niko neće sjediti. One su tu, prazne, kako bismo se sjetili vas kojih više nema.

Znam da bi ti rekao da je to nepotrebno. Tebi ni u čemu nije pomogla činjenica da je tvoj otac bio Srbin, a majka Bošnjakinja. Dva ili tri puta nakon rata vidio sam i tvoju nekadašnju ljubav, Hrvaticu, pravili smo se da se ne poznajemo, jer nismo jedno drugom imali šta reći, kao da smo prešutno jedno drugo optuživali za tvoju smrt. Stid što smo danas ovo što jesmo, a tebe nema. Kao da smo te izdali.


Bolesnik s presađenim srcem

Znam šta te danas najviše zanima: kako danas izgleda Sarajevo? Moram ti reći ovako: izvana liči na ono staro, ali iznutra? Meni, Sarajevo danas djeluje kao bolesnik kojem je napravljena velika operacija na srcu. On dakle živi, srce je s medicinske strane uspješno presađeno, ali s tim stvarima nikad ne znaš kako će završiti, kad će bolesniku ta pumpa koja je ugrađena u njega pući ili prestati raditi.

Grad je podijeljen, i fizički, a mentalno još i više. U njemu egzistiraju paralelni svjetovi: s jedne strane su luksuzne vile i stanovi s bazenima, ladanjske kuće i vikendice koje koštaju bogatstvo, a u pojedinim dijelovima nema ulične rasvjete i poslije osam naveče ne treba prolaziti ili puštati žene ili djecu da prolaze, zbog njihove sigurnosti.

Strašno me nervira – i tebe bi, nema greške – kad razne kreature počnu lamentirati nad Sarajevom kakvo je nekad bilo. Što je udaljenija i irelevantnija tačka s koje to rade, poređenja su neumjesnija i više su na štetu današnjeg Sarajeva.

Mada, skoro da su mi gori oni koji ovdje i danas prigodničare, iz dana u dan slave nekakve obljetnice, mijenjaju imena ulica, veličaju najčešće irelevantne tipove koji su, kao, obilježili ili utemeljili nacionalni identitet, dijele povelje, spomenice, ordene.

Strašno me nervira – i tebe bi, nema greške – kad razne kreature počnu lamentirati nad Sarajevom kakvo je nekad bilo. Što je udaljenija i irelevantnija tačka s koje to rade, poređenja su neumjesnija i više su na štetu današnjeg Sarajeva.

Mada, skoro da su mi gori oni koji ovdje i danas prigodničare, iz dana u dan slave nekakve obljetnice, mijenjaju imena ulica, veličaju najčešće irelevantne tipove koji su, kao, obilježili ili utemeljili nacionalni identitet, dijele povelje, spomenice, ordene.

Ko je zaista izgubio nekoga – a ja sam, eto, izgubio tebe – sjeća se svaki dan.
Inspirativni tekstovi Sarajevo_01_29_g_786707114


Lažne titule i bijeda akademizma

I to sve hoda po istom receptu: što su neki ljudi bili nebitniji u vrijeme kad se nešto, stvarno, događalo, to danas sebi pripisuju veće zasluge. Ima nešto duboko lažno u svoj toj "boljoj" prošlosti, ali ima i (pod)svijesti o tome da nam je sadašnjost nikakva. S jedne strane, i to pokušavam razumjeti: gledano iz vizure vanjskog svijeta, mi živimo samo kad nas se neko sjeti. Sada, dvadeset godina opsade u svjetskim novinama će izaći in memoriami, kao pomeni na zadnjim stranicama Oslobođenja. Kad sve prođe, već 7. aprila, opet ćemo biti ostavljeni sami sebi, bez posla, bez nade, bez budućnosti.

Ovdje većina ljudi nema posao. Oni koji rade sretni su ako imaju plaću. Oni koji imaju plaću sretni su da mogu završiti kraj mjeseca, a da ne moraju uzeti novi kredit: oni koji imaju uvjete za uzimanje kredita, njima kredit praktično i ne treba. Jer je to manjina izrasla iz bogaćenja ratnim švercom. Sagradili su nebodere i robne kuće, imaju vlastite vakufe, zaostavštine i cijelu stvar gledaju s visine. “Begovski”.

Oni su ti koji imaju novce i mogli bi nešto pokrenuti, ali ih drže u stranim bankama, jer se boje da ako ih pokažu, moraju odgovarati za njega. Ne znam zašto se boje: narod ih ionako neće ništa pitati jer je duhovno ubijen. Sada, dvadeset godina opsade u svjetskim novinama će izaći in memoriami, kao pomeni na zadnjim stranicama Oslobođenja. Kad sve prođe, već 7. aprila, opet ćemo biti ostavljeni sami sebi, bez posla, bez nade, bez budućnosti.

Neki od gospodara anestezirane stvarnosti svoju djecu šalju u zapadne škole, ali ponašaju se tako da mlade odgajaju u neznanju. Omladina je zaostala, i u dobroj mjeri je konzervativnija nego stariji. Dobar broj njih načelno želi odavde otići. Dosta njih ne zna gdje. San većine njih je da imaju državni posao, a država ne može plaćati toliki administrativni aparat. Istina, mladima nije puno ni zamjeriti: roditelji su im depresivni, akademska zajednica im ne nudi ništa. Akademska zajednica je posebna priča, većinom se radi o korumpiranom krugu jednih te istih ljudi koji kruži i predaje na većem broju fakulteta, koji niču kao gljive poslije kiše.

Mnogi od tih "profesora" nemaju ni formalno zvanje ni znanje da budu to što jesu, ali im to ne smeta da budu dekani, prodekani, docenti. Mali broj njih koji ima reference i zaista se želi baviti naukom ili intelektualnim radom odgurnut je na marginu i, praktično, nema pravo glasa


Kradu nas, ali imamo naciju.

Nevjerovatno je kako smo svi lako primili ublehu da trebamo biti nacionalisti, pa onda sve drugo. Mi nismo radnici, studenti, profesori, novinari, hemičari ili veterinari. Mi smo Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Većina nas ovdje jeste nacionalistička, ali to sebi najveći broj ljudi nikada ne bi priznao. Kad ti recimo, optuže direktora da je nezakonito stekao bogatstvo, i kad postoje dokazi, ti okrećeš glavu od toga, ne čitaš novine, ne slušaš šta ti ljudi govore. Jer, negdje ti je jednom pomogao ostvariti neko pravo, ljudi su te viđali u gradu s njim, dao ti je kredit ili unapređenje. Ovdje veliki broj ljudi zna da su njegovi pretpostavljeni do lakata umočeni u kriminal, ali šute. Na kraju pobijedi ona: "Lopov je, ali je moj!" Rijetko ko je procesuiran i osuđen za bogaćenje i privredni kriminal, jer uvijek se nađe "opravdanje": i "oni drugi" i "oni treći" su takvi. "Drugi" i "Treći" su, naravno, Srbi i Hrvati kojima, također, vladaju mafije zamotane u nacionalno ruho.

Inače, živimo na granici siromaštva. Plaćamo naskuplji plin u Evropi, cijena mu je kao u Norveškoj, struja košta kao u Francuskoj, telefonske usluge više nego i u jednoj zemlji iz bivše Jugoslavije, ali se ne bunimo. Sretni smo što imamo naciju.

Tako je i sa ovim slučajem u kojim je za ovo postavljanje stolica u čast vas poginulih u ratu. Onome ko je smislio tu manifestaciju, a to je tipičan izdanak ovovremenske logike dvostrukog morala, sugerirano je da ideja nije originalna. Odmah se pozvao na patriotizam, nazvao novinarku koja je pokazala fotografije iz drugih dijelova svijeta gdje su se takve stvari obilježavale na isti način - neukom i optužio je da staje na strani agresora, onoga ko želi da sve zaboravi.

Onih koji su te ubili.

Stolice su, inače, stigle iz Stare Pazove, sjećaš se tog mjesta, smijali smo se onom Mirku Joviću koji je tamo prvi registrovao Srpsku Narodnu Obnovu i proglasio se vojvodom. U BiH, navodno, nema tvornice koja bi ih proizvela. Jedan moj drug, nisi ga upoznao, mlađi od nas je rekao da je proizvođač na njima trebao napisati:

“Mi smo zaslužni što su ove stolice prazne. Vaš, proizvođač iz Stare Pazove.“

Sve to je, naravno, banalnost. Ali je uvriježena praksa: kad te optuže da si lopov, braniš se tako da utvrdiš kako si patriota. Pokaži kako si pomagao ili finansirao ovu ili onu vojsku, tvrdi da su svi živi, zapravo, zahvaljujući tebi. Kad ti kažu da si plagijator, odgovoriš im da su četnici. Ili ustaše. Ili balije, zavisi odakle odgovaraš. A kad ono što radiš nema smisla, to je još i najbolje. Što si besmisleniji, što je u onome što radiš manje suštine, draži si svima koji upravljaju. I strancima i "našima".

Ja ću u petak uveče, tog šestog aprila koji se za nas i 1945. i 1992. zakačio kao nekakav usudni dan, misliti na tebe i neće mi biti do obilježavanja. Pogotovo ne za velike pare. Kojih, inače, nema.

Eto, sad te pozdravljam. Ne zamjeri. Pisaću ti opet. Ove stvari malo s kime mogu podijeliti. Zato pišem tebi.

Jer, živima se ovdje može reći vrlo malo stvari.




Elektronske novine
Izvještaj iz Sarajeva
Virginija_Woolf
Virginija_Woolf
Član za primer
Član za primer

Broj poruka : 1030
Ženski Vaga Godina : 30
Datum upisa : 26.07.2011

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od pahuljica Ned Apr 22, 2012 2:47 am

Teorija ograničenja

Jedan od najvećih napredaka u razmišljanju u posljednjih nekoliko decenija opisao je Elija Goldrat u svojoj knjizi “Cilj”, kao ‘Teoriju ograničenja’. Ova teorija kaže da između vas i svega što želite da postignete postoji ograničenje, ili limitirajući faktor koji određuje koliko brzo možete da stignete tamo gdje želite.
Na primjer, ako vozite putem koji je konstruisan tako da se na određenom mjestu sav saobraćaj sliva u jednu traku, ovo usko grlo postaje ograničenje koje diktira koliko brzo ćete stići do svog odredišta. Brzina kojom prođete kroz ovo usko grlo uveliko će da odredi brzinu cijelog vašeg putovanja.
Prilikom ostvarivanja svakog većeg cilja, uvijek se pojavljuju ograničenja ili uska grla koja takođe morate da prevaziđete. Vaš posao je da ih precizno identifikujete i potom usredsredite svu svoju energiju na ublažavanje tih ključnih ograničenja. Vaša sposobnost da uklonite takve prepreke ili izađete na kraj s ovim limitirajućim faktorima može da vam pomogne da napredujete brže nego što bi vam to omogućio bilo koji drugi korak koji preduzmete.

“Pravilo 80/20″ odnosi se na ograničenja koja stoje između vas i vaših ciljeva. Ovo pravilo kaže da će se 80 odsto vaših ograničenja naći u vama. Svega 20 odsto će se nalaziti izvan vas, sadržano u drugim ljudima i situacijama. Drugačije rečeno, vi lično ste obično najveća blokada na vlastitom putu, ona koja određuje brzinu kojom ostvarujete svaki cilj koji sebi zacrtate.
Većina ljudi ovo teško prihvata. Međutim, uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni time šta je ispravno nego ko je u pravu. Uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni istinom o situaciji i onim što mogu da urade da bi riješili problem nego zaštitom svog vlastitog ega.

Upitajte se:”Šta je to u meni što me koči?” Pogledajte duboko u sebe i identifikujte ključna ograničenja u svom karakteru, temperamentu, stručnosti, sposobnostima, navikama, obrazovanju ili iskustvu koja vas možda koče u ostvarivanju ciljeva koje ste sebi zacrtali. Postavljajte sebi brutalna pitanja. Budite krajnje iskreni prema sebi.
Primarne prepreke između vas i vaših ciljeva su obično mentalne prirode. Po svom karakteru, one su psihološke i emocionalne. U vama su, a ne u situaciji u kojoj se nalazite. I upravo od tih mentalnih prepreka morate da počnete ukoliko želite da postignete sve ono što zaista i možete.

Brajan Trejsi
pahuljica
pahuljica
Zaslužni član
Zaslužni član

Broj poruka : 1675
Ženski Bik Godina : 32
Lokacija : ...u mašti...
Datum upisa : 17.06.2011

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od pahuljica Uto Jun 05, 2012 4:10 am

Budi promena koju želis da vidiš u svetu

Mahatma Gandi polazi na put. Dok se penje u voz, spadne mu jedna cipela i padne pored šina. Kako voz počinje da se kreće, Gandi ne može da je uzme. Mirno skida svoju drugu cipelu i pažljivo je baca pored šina. Ona pada blizu one prve.

Jedan saputnik pita Gandija zbog čega je to uradio. Gandi se osmehuje i odgovara: „Siromah koji bude našao jednu izgubljenu cipelu pored pruge neće imati od nje nikakve koristi. Sada će naći par koji će mu možda koristiti.“
pahuljica
pahuljica
Zaslužni član
Zaslužni član

Broj poruka : 1675
Ženski Bik Godina : 32
Lokacija : ...u mašti...
Datum upisa : 17.06.2011

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od Still_dreaming Pet Okt 18, 2013 9:39 am

Tišina i smirenost


Ekvivalent spoljašnjoj buci jeste unutarnja buka mišljenja. Ekvivalent spoljašnjoj tišini jeste unutarnja tišina. Kad god je oko vas tišina - slušajte je. To znači – primijetite je. Obratite pažnju na nju. Slušanje tišine budi dimenziju spokoja unutar vas, jer samo kroz tišinu vi možete postati svjesni tišine. Uvidite da u trenutku primjećivanja tišine oko vas, vi ne razmišljate. Svjesni ste, a ne razmišljate. Kada postanete svjesni tišine, odmah nastupa stanje unutarnje spokojne budnosti. Postajete prisutni. Iskoračili ste iz hiljada godina kolektivne ljudske uslovljenosti.

Pogledajte drvo, cvijet, travku. Dopustite da ih obuhvati vaša svjesnost. Kako su oni smireni, kako ukorijenjeni u Biću. Dozvolite da vas priroda poduči spokoju. Kada gledate u drvo i opažate njegov spokoj, i sami postajete spokojni. Povezani ste sa njim na jednom veoma dubokom nivou. Osjećate jedinstvo sa svime što opažate u smirenosti i kroz smirenost. Osjećanje jedinstva sa svim stvarima jeste istinska ljubav.

Spoljna tišina pomaže, ali nije neophodna za pronalaženje unutarnje tišine. Čak i kada je oko vas bučno, možete biti svjesni tišine koja se nalazi ispod te buke, tog prostora u kojem buka nastaje. To je taj unutarnji prostor čiste prisutnosti, same svijesti.

Možete postati svjesni prisutnosti kao podležuće osnove sveg vašeg čulnog opažanja i sveg vašeg mišljenja. Kada postanete svjesni prisutnosti obuzeće vas unutarnja tišina. Svaki iritantni zvuk može biti koristan kao da je tišina. Kako? Popuštanjem vaše unutarnje ograde prema tom zvuku, dopuštanjem da on postane to što jeste - to prihvatanje vas također vodi u carstvo onog unutarnjeg mira koji jeste tišina.

Uvijek kada istinski prihvatite trenutak kao ono što on jeste - bez obzira na formu u kojoj se pojavljuje - zadobili ste tišinu, nalazite se u miru. Obratite pažnju na prazninu - prazninu između dvije misli, kratki tihi prostor između dve riječi u razgovoru, između nota klavira ili flaute, na prazninu između udaha i izdaha.

Kada obratite pažnju na te praznine, prisustvo „nečega“ postaje - samo prisustvo. Tada se u vama rađa bezoblična dimenzija čiste svjesnosti i zamjenjuje poistovjećivanje sa oblikom. Istinska inteligencija djela u tišini. Tišina je izvorište kreativnosti i rješenja problema.

Da li je tišina samo odsustvo zvukova i sadržaja? Ne, to je inteligencija sama – jedna dublja svijest iz koje je rođen svaki oblik. A kako bi to moglo biti nešto različito od onoga što ste vi? Oblik za koji mislite da ste vi proizišao je iz te svijesti i na njoj i dalje počiva. Ona je suština svih galaksija kao i vlati trave, sveg cvijeća, drveća, ptica i svih ostalih oblika. Tišina je jedina stvar na svijetu koja nema oblik. Ali, ona zacijelo nije stvar, i nije od ovog svijeta.

Kada posmatrate drvo ili drugog čovjeka iz te tišine - ko je posmatrač? Nešto dublje od osobe. To svijest posmatra svoju kreaciju. U Bibliji je rečeno da Bog stvori zemlju i vidje da je to dobro. To je ono što i vi vidite kada posmatrate iz tišine bez razmišljanja.

Treba li nam više znanja? Da li će ovaj svijet spasti više informacija, brži kompjuteri, više naučnih ili razumskih analiza? Nije li mudrost ono što je ljudima najpotrebnije u ovom svijetu? Ali šta je mudrost i gdje je tražiti? Mudrost dolazi iz sposobnosti da se bude miran. Da se samo gleda i samo sluša. Ništa drugo nije potrebno. Smirenošću, gledanjem i slušanjem budi se duhovna inteligencija unutar vas. Dopustite da taj spokoj upravlja vašim riječima i postupcima. Stanje čovječanstva: izgubljeni u mišljenju. Većina ljudi provede čitav život zarobljeni u granicama sopstvenih misli. Oni nikada ne izađu iz uzanog, umom stvorenog, personaliziranog osjećaja sopstva koje je uslovljeno prošlošću.

*
*
*

Iza mislećeg uma

Pronalaženje te dimenzije oslobađa vas i svijet od patnje koju nanosite sebi i drugima kada je umom stvoreno „malo ja“ sve za šta znate i što upravlja vašim životom. Ljubav, radost, kreativna ekspanzija i trajan unutarnji mir ne mogu doći u vaš život drugačije nego kroz tu neuslovljenu dimenziju svijesti. Ako uspijete da doživite, makar povremeno, misli koje prolaze kroz vašu glavu prosto kao misli, ako uspijete da posmatrate svoje mentalno-emocionalne obrasce reakcija kao od vas odvojene događaje, onda se ta dimenzija u vama već pojavila - kao prisustvo u kojem se sve misli i osjećanja događaju, kao bezvremeni unutarnji prostor u kojem se odvija sadržaj vašeg života.

Struja mišljenja ima ogromnu inerciju, koja nas lako može uvući u sebe. Svaka misao veoma drži do svoje važnosti. Svaka želi da u potpunosti privuče vašu pažnju. Evo vam jedan novi duhovni zadatak: ne uzimajte svoje misli preozbiljno. Kako je lako za ljude da postanu zatvorenici u sopstvenom pojmovnom zatvoru. Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontrolisanjem, brka svoja mišljenja i stanovišta sa istinom. On govori: evo kako jeste. Treba da budete veći od mišljenja da biste shvatili da kako god da interpretirate „svoj život“ ili živote i ponašanje drugih osoba, bilo kako da procjenjujete bilo koju situaciju, to nije ništa drugo do stanovište, jedna od mnogih mogućih perspektiva. Stvarnost je jedna jedinstvena cjelina u kojoj je sve isprepleteno, u kojoj ništa ne postoji za sebe i po sebi. Mišljenje dijeli stvarnost - ono je sjecka na pojmovne mrvice i parčiće.

Misleći um je korisna i moćna alatka, ali je i veoma ograničavajući kada u potpunosti preuzme život, kada ne shvatite da je on samo mali aspekt svjesnosti koja ste vi. Mudrost nije proizvod mišljenja. Duboka spoznaja koja je mudrost izvire iz jednostavnog akta poklanjanja nekome ili nečemu potpune pažnje. Pažnja je primarna inteligencija, sama svijest. Ona rastvara barijere koje je stvorilo pojmovno mišljenje i sa njome dolazi spoznaja da ništa ne postoji po sebi i za sebe. Ona združuje posmatrača i posmatrano u jedinstveno polje prisustva. Ona je vidar podvojenosti. Uvijek kada ste uronjeni u prisilan tok razmišljanja, vi izbjegavate ono što jeste. Vi tada ne želite da budete tu gdje jeste. Ovdje, sada. Dogme - religiozne, političke, naučne - izviru iz pogrešnog ubjeđenja da mišljenje može sažeti stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivni pojmovni zatvori. A čudna pojava je to da ljudi vole svoje zatvorske ćelije zato što im pružaju osjećaj sigurnosti i lažnog „ja znam“. Ništa nije nanijelo više patnje čovječanstvu od dogmi. Tačno je da se svaka dogma prije ili kasnije potroši zato što stvarnost na kraju ipak otkrije njenu lažnost; međutim, ako osnovna obmana ne bude prepoznata, jednu dogmu samo zamjenjuje druga.

Šta je ta osnovna obmana? Poistovjećivanje sa mišljenjem. Duhovno buđenje je buđenje iz sna razmišljanja. Carstvo prisutnosti je znatno veće od onog što se mišljenjem da obuhvatiti. Kada više ne budete vjerovali u sve što pomislite, iskoračićete iz mišljenja i jasno vidjeti da mislilac nije ono što vi jeste. Um egzistira u stanju „nedovoljnosti“ i uvijek je željan nečega. Kada se poistovjetite sa umom, veoma brzo vam bude dosadno i postanete nemirni.

Dosada znači da je um gladan stimulansa, hrane za misli, a ta njegova glad ne može biti zasićena. Kada osjećate dosadu, pokušavate da utolite glad uma tako što čitate časopise, telefonirate, gledate televiziju, surfate po internetu, idete u kupovinu ili - što nije neuobičajeno - pretvarate taj mentalni osjećaj nedostatka i potrebu uma za više, u tjelesnu potrebu koju brzo zadovoljavate uzimanjem više hrane. Ili - možete odlučiti da vam i dalje bude dosadno i posmatrati kako izgleda kada vam je dosadno i kada ste nemirni.

Kako postajete svjesni tih osjećaja, iznenada će se oko njih stvoriti prostor spokojstva.
U početku će to biti mali prostor, ali će taj osjećaj unutarnjeg prostora rasti, a osjećanje dosade će nestati u njegovoj snazi i značenju. Dakle, čak vas i dosada može podučiti tome ko ste, a ko niste. Tada ćete otkriti da „smorena“ osoba nije ono što ste vi. Dosada je prosto uslovljena energetskim kretanjima u vama. Vi niste ni ljutita, ni tužna, ni prestrašena osoba. Dosada, bijes, tuga ili strah nisu vaši, nisu lični. To su sve stanja ljudskog uma. Ona dođu i prođu. Ništa što dođe i prođe nije ono što ste vi. „Dosadno mi je.“ Ko je taj koji to misli? „Ja sam ljut, tužan, uplašen.“ Ko to misli? Vi ste taj koji misli, a ne to stanje.

Sve vrste predrasuda impliciraju da ste se poistovjetili sa mislećim umom. To znači da više ne vidite druga ljudska bića, već samo sopstvene predstave o tim ljudskim bićima. Svođenje životnosti ljudskog bića na predstavu jeste već samo po sebi jedan oblik nasilja. Razmišljanje koje nije utemeljeno u svjesnosti postaje samodovoljno i disfunkcionalno. Pamet odvojena od mudrosti je ekstremno opasna i destruktivna. To je trenutno stanje najvećeg dijela čovječanstva. Podsticanje misli putem nauke i tehnologije, iako one suštinski nisu ni dobre ni loše, također postaje destruktivno zato što veoma često način razmišljanja iz kojih one proizilaze nije utemeljen u svjesnosti. Sljedeći korak u evoluciji čoveka jeste da prevaziđe mišljenje. To je sada hitan zadatak.

To ne znači da treba prestati sa razmišljanjem, već da se više ne bude u potpunosti poistovijećen sa njim, da nas misli ne posjeduju. Osjetite energiju svog unutarnjeg tijela. Mentalna buka će odmah utihnuti i nestati. Osjetite je u svojim rukama, stopalima, stomaku, grudima. Osjetite taj život koji vi jeste, život koji pokreće vaše tijelo. Tijelo tako postaje ulaz u jedno dublje osjećanje živosti koje se nalazi ispod kolebljivih emocija i ispod razmišljanja. Životnost možete osjetiti svojim cjelokupnim bićem, ne samo glavom. U tom prisustvu u kojem nemate potrebu da razmišljate svaka vaša ćelija je živa. Pa ipak, u tom stanju, ako vam je razmišljanje potrebno zarad neke praktične svrhe - ono je tu. Um i dalje funkcionira, i to funkcionira još bolje kada ga koristi i putem njega se izražava veća inteligencija od njega - a to ste vi.

Možda previđate te kratke periode u kojima ste „svijest bez razmišljanja“, možda se oni već prirodno i spontano pojavljuju u vašem životu. Vi možete biti zauzeti nekom manuelnom aktivnošću, hodati po prostoriji ili čekati u redu, i biti tako potpuno prisutni da je vaša uobičajena mentalna buka mišljenja utišana i zamijenjena svjesnim prisustvom. Ili – možete uhvatiti sebe da gledate u nebo ili slušate nekoga bez ikakvog mentalnog komentarisanja. Vaše opažanje je tada kristalno jasno, nezamagljeno mišljenjem. Za um ništa od svega ovoga nije važno zato što on ima „mnogo važnije“ stvari da o njima razmišlja. Također, on to i ne pamti, i zato vi možda previđate da se to već događa. U stvari, to je najvažnija stvar koja vam se može dogoditi. To je početak promjene od mišljenja ka svjesnom prisustvu.

Budite neusiljeni sa stanjem „neznanja“. Ono vas vodi iza uma zato što se um uvijek trudi da zaključuje i tumači. On se plaši neznanja. Dakle, kada uspijevate da se pomirite sa neznanjem, već ste otišli iza uma. Iz tog stanja zatim proističe dublje saznanje, koje nije pojmovno. Umjetničke tvorevine, sportovi, ples, podučavanje, savjetovanje - ovladavanje bilo kojim poljem koje zahtijeva trud podrazumijeva da u njega više nije uključen misleći um, ili je barem od drugorazrednog značaja. Moć i inteligencija veća od vas, pa ipak isto što i vi, u suštini preuzima stvar. Više ne postoji proces donošenja odluka - prave akcije se spontano poduzimaju - a „vi“ niste ti koji ih čine.

Ovladavanje životom je upravo suprotno od kontrole nad njim. Vi ste tada usaglašeni sa višom svjesnošću. Ona djela, govori, radi posao. Trenutak opasnosti može donijeti privrijemeni prekid u struji razmišljanja i pružiti ukus toga šta znači biti prisutan, budan, svjestan.

Istina je daleko sveobuhvatnija nego što um to ikada može pojmiti. Niti jedna misao ne može da sažme Istinu. A što je najbolje, može da ukaže na nju. Na primjer, može se reći: „Sve su stvari u suštini jedno“. To je putokaz, a ne objašnjenje. Razumijevanje tih riječi znači duboko unutar sebe osjećati istinu na koju ukazuju.

Um neprestano traži ne samo hranu za misli već i hranu za svoj identitet, za svoj osjećaj sopstva. To je način na koji ego dolazi do postojanja i na koji neprekidno ponovo stvara samog sebe. Kada mislite ili govorite o sebi, kada kažete „ja“, ono na šta se to obično odnosi jeste „ja i moja životna priča“. To je „ja“ koje vam se dopada ili ne dopada, koje se plaši i želi, „ja“ koje nikada nije zadovoljno. To je umom stvoreno osjećanje onoga ko ste vi, koje je uslovljeno prošlošću i koje žudi za ispunjenjem u budućnosti.


Ekart Tol - Tišina govori


Amor fati

Live today
Still_dreaming
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 22089
Muški Jarac Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od chegirl Ned Apr 27, 2014 1:42 am

Šta se desilo sa nedeljom?
,,Otišla je negde gde se još uvek poštuje jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio uvek isti. Uspori ritam. Nađi neku sporu pesmu i slušaj je celog dana. Uživaj u sporosti. Kaži: „Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim.“
http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Nedelja.lt.html
chegirl
chegirl
Ugledni forumaš
Ugledni forumaš

Broj poruka : 2818
Ženski Devica Godina : 30
Lokacija : in the middle of nowhere
Datum upisa : 08.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Inspirativni tekstovi Empty Re: Inspirativni tekstovi

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu