Marija Jurić Zagorka - Kamen na cesti
2 posters
Zid :: Književnost :: Književnost :: Klub čitalaca
Strana 1 od 1
Marija Jurić Zagorka - Kamen na cesti
Kamen na cesti je autobiografski roman koji objašnjava rani život Marije Jurić Zagorke i veoma je važan kako bi je čitaoci upoznali kao osobu. I ovog puta glavna junakinja je Mirjana Grgić koja svoju utehu pronalazi u ljubavi prema domovini i u tome crpi snagu kako bi prevladala sve tragedije i prepreke u privatnom životu. Premda se ‚‚Kamen na cesti” znatno razlikuje od većine njenih romana, kako zbog realističkog (socijalno-psihološkog) pristupa pripovedanju, tako i zbog pesimističkog tona, ipak dovoljno toga deli s njenim popularnim delima.
Kako vam se svideo ovaj roman?
Kako vam se svideo ovaj roman?
Amor fati
Live today
Still_dreaming- Administrator
- Broj poruka : 22089
Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010
Re: Marija Jurić Zagorka - Kamen na cesti
Nakon osam Zagorkinih knjiga koje sam uglavnom pročitala prije desetak godina (nakon čega sam ju svrstavala među svoje omiljene pisce), pročitala sam roman „Kamen na cesti“ i sve je odjednom palo u vodu. Nisam sigurna je li stvar u tome da mi njezin stil pisanja više ne prija ili je samo radnja ove knjige kriva za to, no nije mi se svidjelo tih skoro 600 stranica s kojima sam se mučila nekih mjesec dana.
O životu Zagorke znam dosta pa ću reći da se mogu povući neke paralele između nje i glavne junakinje romana, no ne bih tako lako označila roman romansiranom autobiografijom, što se vrlo često dodaje kada se govori o ovom romanu. Osim toga, ovo se smatra prvim hrvatskim feminističkim romanom, a feministički se stavovi provlače kroz gotovo cijeli roman.
Prva trećina romana govori o teškom djetinjstvu Mirjane, druga trećina o braku, a treća o osamostaljivanju. Mirjana od djetinjstva teži postati samostalna, samostalno zarađivati i ne ovisiti o drugima. No upravo ju ti drugi vuku prema dnu - od majke i oca, preko muža, do braće. A ona je jedna od onih skromnih, tihih i ponekad plačljivih junakinja kakve smo gledali u sapunicama pa jadna trpi sve što joj drugi nameću, usput maštajući o tome da je muškarac kako bi mogla bez većih problema ostvariti ono što želi. I to je upravo ono što me je od početka pa skoro do kraja romana živciralo - nikako nisam mogla shvatiti njezinu žrtvu. Još da nije napisano tako patetično, nekako bih lakše progutala...
Već mi je početak bio čudan. Opisuje se Mirjanino djetinjstvo, a njezine reakcije i razmišljanja u to doba su u najmanju ruku smiješni. Jako mi je teško bilo zamisliti da su djeca u to vrijeme bila tako glupasta i da su ih toliko izolirali da naprosto nisu mogli shvatiti što se oko njih događa. Njezina mama jedna je od najnegativnijih likova u romanu, a zapravo, uz Mirjanu, jedna od najnesretnijih. Izjeda ju ljubomora, a Mirjana, ni kriva ni dužna, trpi. Urezao mi se dio kada ju je zavezala za drvo. Kasnije ju uporno gura u brak i svim silama se trudi da taj brak uspije, govori sve najbolje o Mirjaninom mužu, kao i o braku, dok sama nikada nije uspjela skladno živjeti s Mirjaninim ocem. Ironično da je i ona u jednom trenutku završila poput Mirjane – svezana.
Za oca Mirjana i sama kaže da joj je stranac. Pojavljuje se epizodično, govori vrlo malo, u ključnim trenucima odluke prepušta drugima, ne zauzima se ni za Mirjanu, ni za ostalu djecu, a nekako mu je najlakše kad samo mora dati novac, da ga se ništa drugo ne tiče.
Dio romana koji opisuje Mirjanin brak dosta je zamoran jer sam imala osjećaj da se stalno događa jedno te isto – Mirjana hoće pisati, čitati, raditi, a muž i njegova mama stalna su joj prijetnja, na svakom koraku. I uvijek nove prepreke, a ona stalno mašta o domovini i kako da izmakne, pobjegne. Dok joj jednom nije i uspjelo.
Roman mi je postao zanimljiv tek u trećem dijelu, kada Mirjana prerušena dolazi u Zagreb i kada opet, kao i u djetinjstvu, ne zna kakva su društvena pravila pa privlači pažnju tamo gdje ne bi trebala. Tu i njezino političko djelovanje dolazi do vrhunca, dok su meni upravo ti dijelovi bili previše patetični. Zbilja je bilo naporno gotovo kroz cijeli roman čitati o tome kako ona voli svoju domovinu i kako se treba otrgnuti od Mađara. Jedino mi se svidjelo što je u roman ubačen stvarni povijesni događaj – spaljivanje mađarske zastave.
Mirjana se ne da do samoga kraja, jednostavno ne želi živjeti po nečijim pravilima jer ih smatra pogrešnima. A njezina prijateljica ovdje možda najbolje objašnjava kako je tada bilo:
I zbilja je Mirjana stalno mislila samo na rad (iako u romanu nikad nije precizirano što to ona zapravo radi). Bijedno je živjela, bijedno je i završila.
Mirjani je rekao odvjetnik Milan, a definitivno se isto može reći i za samu Zagorku:
O životu Zagorke znam dosta pa ću reći da se mogu povući neke paralele između nje i glavne junakinje romana, no ne bih tako lako označila roman romansiranom autobiografijom, što se vrlo često dodaje kada se govori o ovom romanu. Osim toga, ovo se smatra prvim hrvatskim feminističkim romanom, a feministički se stavovi provlače kroz gotovo cijeli roman.
Prva trećina romana govori o teškom djetinjstvu Mirjane, druga trećina o braku, a treća o osamostaljivanju. Mirjana od djetinjstva teži postati samostalna, samostalno zarađivati i ne ovisiti o drugima. No upravo ju ti drugi vuku prema dnu - od majke i oca, preko muža, do braće. A ona je jedna od onih skromnih, tihih i ponekad plačljivih junakinja kakve smo gledali u sapunicama pa jadna trpi sve što joj drugi nameću, usput maštajući o tome da je muškarac kako bi mogla bez većih problema ostvariti ono što želi. I to je upravo ono što me je od početka pa skoro do kraja romana živciralo - nikako nisam mogla shvatiti njezinu žrtvu. Još da nije napisano tako patetično, nekako bih lakše progutala...
Već mi je početak bio čudan. Opisuje se Mirjanino djetinjstvo, a njezine reakcije i razmišljanja u to doba su u najmanju ruku smiješni. Jako mi je teško bilo zamisliti da su djeca u to vrijeme bila tako glupasta i da su ih toliko izolirali da naprosto nisu mogli shvatiti što se oko njih događa. Njezina mama jedna je od najnegativnijih likova u romanu, a zapravo, uz Mirjanu, jedna od najnesretnijih. Izjeda ju ljubomora, a Mirjana, ni kriva ni dužna, trpi. Urezao mi se dio kada ju je zavezala za drvo. Kasnije ju uporno gura u brak i svim silama se trudi da taj brak uspije, govori sve najbolje o Mirjaninom mužu, kao i o braku, dok sama nikada nije uspjela skladno živjeti s Mirjaninim ocem. Ironično da je i ona u jednom trenutku završila poput Mirjane – svezana.
Za oca Mirjana i sama kaže da joj je stranac. Pojavljuje se epizodično, govori vrlo malo, u ključnim trenucima odluke prepušta drugima, ne zauzima se ni za Mirjanu, ni za ostalu djecu, a nekako mu je najlakše kad samo mora dati novac, da ga se ništa drugo ne tiče.
Mirjana tu govori o učiteljici iz samostana uz pomoć koje bi joj život možda išao drugim tokom da nije nesretno završila. Kasnije je sličnu utjehu pronalazila u mlađoj sestri Dorici, o kojoj se brinula kao da joj je majka (jer majka ju nije podnosila). Dorica je valjda i jedina svijetla točka u cijelom romanu, tj. bila bi da nije završila kako je završila. No dijelovi u kojima se pojavljuje nekako odišu optimizmom i razigranošću, nema toliko crnila.Dvije žene mogle su dati uporišta mojem životu: učiteljica i sestra. I obje su morale umrijeti da ja ostanem sama. Kad bi to barem imalo kakvu svrhu? Da sam muško, dala bih tada u borbu i stvaranje za domovinu svaki svoj dah. Ovako ne mogu ništa, nego sramotno rezignirati.
Dio romana koji opisuje Mirjanin brak dosta je zamoran jer sam imala osjećaj da se stalno događa jedno te isto – Mirjana hoće pisati, čitati, raditi, a muž i njegova mama stalna su joj prijetnja, na svakom koraku. I uvijek nove prepreke, a ona stalno mašta o domovini i kako da izmakne, pobjegne. Dok joj jednom nije i uspjelo.
Roman mi je postao zanimljiv tek u trećem dijelu, kada Mirjana prerušena dolazi u Zagreb i kada opet, kao i u djetinjstvu, ne zna kakva su društvena pravila pa privlači pažnju tamo gdje ne bi trebala. Tu i njezino političko djelovanje dolazi do vrhunca, dok su meni upravo ti dijelovi bili previše patetični. Zbilja je bilo naporno gotovo kroz cijeli roman čitati o tome kako ona voli svoju domovinu i kako se treba otrgnuti od Mađara. Jedino mi se svidjelo što je u roman ubačen stvarni povijesni događaj – spaljivanje mađarske zastave.
Mirjana se ne da do samoga kraja, jednostavno ne želi živjeti po nečijim pravilima jer ih smatra pogrešnima. A njezina prijateljica ovdje možda najbolje objašnjava kako je tada bilo:
- Bila ti ne znam kako samostalna i svoja, ostat ćeš nišan svake zlobe jer svi znaju da te nema tko braniti. Tek muškarac iza tvojih leđa pružit će tvojoj sposobnosti vrijednost. Buniš se protiv toga, a ipak je tako. Ti sama o sebi bez ikakvih protekcija i bez obrane nećeš nikada ništa značiti, pa da učiniš ne znam kako veliko djelo. Muškarci i žene složno će ti uskratiti priznanje. Takav je svijet. Ne možeš ga promijeniti. A ja bih rado da se ti ipak domogneš neke zaštite i da se toliko ne mučiš. Strašno je gledati kako se ubijaš radom, dane i noći.
I zbilja je Mirjana stalno mislila samo na rad (iako u romanu nikad nije precizirano što to ona zapravo radi). Bijedno je živjela, bijedno je i završila.
Mirjani je rekao odvjetnik Milan, a definitivno se isto može reći i za samu Zagorku:
- Kod nas ste se rodili prerano.
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 35
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Zid :: Književnost :: Književnost :: Klub čitalaca
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|