Pozdrav, stranče...

Andjele, možda te ovaj svijet nije dostojan, ali inati se i potčini ga. Radujem ti se! Velikim ljudima treba potpora, ali ti ćeš sam da se izboriš, vjerujem u tebe cijelim svojim bićem.
Mali moj stranče, sama pomisao na to koliko si majušan tjera mi suze na oči. Osjećam te i znam da ćeš uspjeti! Zar je bitno što si rođen prije vremena i što imaš kilogram i petsto grama? Zar bi to trebalo nešto da znači? Neću dozvoliti da nečija energija utiče na to da odustaneš. Smijaćemo se nakad ovome i diviti tvojoj hrabrosti, koje nisi ni svejstan. Izbori se sad i nikada nećeš posustati u životu. Imaš najbolje roditelje, najbolju babu i dedu, ne zadaj im patnju, budi plemenit. Imaš toliko toga da vidiš i upoznaš, budi radoznao.
Ljubi te tetka.

Sada tek shvatam, da sam bila slepa kod očiju. Da me ne zaslužuješ, da to tako treba da bude.
Za mene Bog ima bolje planove.
Sada se pitam zašto mi je trebalo toliko vremena da to shvatim, zašto je život baš morao na tako svirep način da me tome nauči? Ali to nije ni važno. Sada sam spokojna. Ne moram i ne želim znati odgovor.
Samo budi što dalje od mene i mog srca.
Da ti nije palo na pamet da mi se pribižiš.
Vi baš zaslužujete jedni druge, ja želim biti više od toga.

Samo nemoj da se igraš sa mnom! Naletjećeš na ravnodušnost, led i prazan pogled. Ja umem sve vešto da sakrijem.
Ista se priča sigurno neće ponoviti.
E da, samo nemoj ti , molim te, o ravnodušnosti da mi pričaš. Ne znaš ni šta je to.

Oprostila sam ti! Oprostila sam i sebi što sam ti oprostila.
Kao poslije vakcine, postala sam imuna na sve, više me neki virusi ne dotiču, kao da je osjetljivi dio mene nestao. Ne umijem da pokažem osjećanja, a i kad ih pokazujem imam osjećaj kao da se foliram. A tako volim da volim! Postoje i momenti kad ništa ne osjećam-ne pitam i ne objašnjavam, tada se sjetim tebe. Ne razumijem svoje postupke, ne očekujem ni od njega da ih razumije, iako daje sve od sebe.
Ne bi me prepozano, ponekad čak i ličimo. E, to ne praštam ni tebi, ni sebi.

Sve manje vjerujem sebi, ali još uvjek sam za jednu veliku iskrenost jača od `istine` kojom trguju sitne duše.

S vremena na vrijeme sjetim se tebe. Čak se i tada osjećam krivom a pravdam sebe govoreći da je to normalno, tako mora. Da li se ti nekada sjetiš ne mene,već nas?
Ne trudi se da daš odgovor jer ga ja znam.
I ne budi lud! Ja ne želim tvoje sjećanje. Meni već odavno ne trebaš.

Tvoje suze na rastanku su me baš duboko dirnule. Nadam se da ćemo se ubrzo opet sresti.

Ti si najdivnije stvorenjce koje sam upoznala u poslednje vreme. Bojim se za tebe, jer život ume da bude jako surov.
Ti si moj nebrušeni dijamant... znam da tu moju priču nećeš zaboraviti.
Izvini za moju nervozu i tvrdoglavost. Menjaćemo to zajedno.

Okreću se točkovi polako, ali najbrže
I mašina bruji, a bruji i moj um
Na trotoaru sam video srce
u mrlji od ulja iscurelog
Curi i moje ulje brže i razliva se moje jezgro
Vole se neki u limenoj kutiji
E ne može!
Sad sve da stane!
Jer vreme i meni stoji.

...

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda ise kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedan vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kardom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

...

Još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti - velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.

Nekada, vrlo rijetko, samo nekada sjetim se kako je tišina pričala a mi slušali. Nekada, dovoljan je dodir da me podsjeti koliko smo značili, i samo nekad sjetim se kako se hiljadu noći stopilo u jednu,kako smo djetinjasto planirali, i kako smo sve jasno vidjeli.

Da li da slažem? Ne mogu. Krivim te! Da krivim te!
I fino sam ti rekla kako će biti... Ja ne mogu više da podnesem. Dok sam mogla išlo je, a sada više. Zato od mene ništa više nećeš čuti. Zato se neću više ni truditi, zato više neću ni pokušavati da shvatim.
Stvarno mi je žao, stvarno jeste...

Maybe someday
I will hold your hand
and maybe someway
We'll trace our footsteps in the sand
And just walk away… baby someday

Maybe someday
I will understand

You're afraid and it feels like you're too tired to fight
Even your heart don't know if you're still alive
Man, you never felt so all alone in this world tonight
And I, don't you know that I felt the same?
I've seen this storm, I've been through the rain
You've gotta know that I feel your pain
Don't be afraid

When you're on the edge, I will rescue you
When you need a friend, I'll be there for you

I'm nobody's hero
For you I'd lay down my life
Nobody's hero
But I'd tear down the stars from the sky
If you would lean on me, baby, dream on me
You can bleed on me, just believe in me
Nobody's hero

'Cause this time you know I ain't afraid to fight
For you I ain't afraid to die
As long as you are by my side it will be alright
When all faith is gone, I will pray for you
Just keep holding on, I'll be there for you

Tako si me razočarao. Tvoje riječi više nemaju težinu. To je tako tužno. I ja sam tužna.

Ma nemam za tebe više suza ni za kap.

I ipak pogazim to obećanje sebi dato. I svi su drugi smiješni naspram tebe ili moje slike tebe. Mali i smiješni.
I ipak ...ipak.

Još uvjek plačem zbog tebe. Još plačem zbog nas. Valjda ću uvjek.
Da li ti nedostajemo?
Kao da ne mogu da prestanem da se pitam. Uvjek se javi neko novo pitanje na koje mi je potreban odgovor.
Valjda ne mogu da vjerujem.
Znaj samo da još uvjek zaplačem.

Ovo je samo još jedan loš dan. Da li zbog tebe ili drugih više nije ni bitno. Samo još jedan loš dan u nizu, a ja opet čekam da se taj niz prekine.
Ti nikada nećeš shvatiti...

We're building it up
To break it back down
We're building it up
To burn it down
We can't wait
To burn it to the ground


You lost that right / to hold that crown
I built you up but you let me down
so when you fall / I'll take my turn
and fan the flames as your blazes burn

Da sam te danas sreo, zagrlio bih te jako. Ne bih te obišao, ne bih se pravio da te ne vidim. Ne bih ti rekao ništa, samo bih te zagrlio. Čim sam pomislio da bih te mogao sresti, odmah sam znao da ne bih uradio ništa drugo do to.

‚‚Dragi'' stranče, idiote nedostojni papira, dabogda ti se svaka knjiga koju kupiš raspala posle prvog čitanja.



Draga strankinjo, neopisivo sam razočaran tobom, time što si postala, ili verovatnije oduvek i bila. Na početku sam imao utisak da sam stekao još jednog divnog prijatelja kome se mogu poveriti, s kojim mogu razgovarati do kasno u noć, s kojim mogu raditi sve - jednog od onih ‚‚univerzalnih'' prijatelja, koji ne spadaju u grupe ‚‚za za***anciju'', ‚‚za poveravanje'' i slično. Želim samo i napismeno da se oprostim od tebe (jer u sebi sam se već oprostio) i poželim ti isto toliko ‚‚iskrenog'' prijatelja kakvog sam ja imao u tebi. Iako će neminovno dolaziti do toga, ne želim više da te vidim i trudiću se da to bude što ređe. Poverio sam ti svoje najvažnije stvari, a poverenje mi je izigrano. Hvala ti što si me naučila da deset puta merim, a jednom sečem pre nego što nešto izgovorim ili uradim.

Svako dobro.