Skafander i leptir (The Diving Bell and the Butterfly)

Sjajan film!

Moram priznati da nisam prije čula za Baubyja pa me je ovaj film baš iznenadio. Uvijek me nekako uspiju pridobiti ti biografski filmovi.

Najviše mi se svidjela kamera, točnije to što jedan dio prikazuje iz Baubyjeve perspektive jednog oka i treptanja za "da" i "ne". Strašan mi je kadar u kojemu mu šiju oko, a on ništa ne osjeća, samo vidi sve manje i manje i na kraju tama...

Nemoguće mi je zamisliti život kakav je morao voditi. Poželiš nekoga zagrliti - ne možeš. Požeš reći da ti nedostaje - ne možeš. Želiš gledati TV - nitko ne zna... Komuniciranje onom abecedom moralo je umoriti i njega i sve u njegovoj blizini. Kako je uopće mogao napisati knjigu na takav način? Stvarno fascinantno! Drago mi je što se nije predao nakon one prve rečenice: "Želim umrijeti". Zato valjda i takav naziv knjige pa i ovog filma - ronilačko odijelo koje simbolizira zarobljenost njegovog tijela, a leptir slobodu njegova uma. Sviđa mi se kada u jednom dijelu filma kaže kako jedino što nije paralizirano jest njegovo oko, ali i mašta i sjećanja. Jer, da to nije imao, njegovo bi stanje bilo još nepodnošljivije.

Nitko od likova nije nešto posebno izražen, osim njegove žene, tj. majke njegove djece, kako ju on naziva. U trenutku kada mu se dogodilo to da je ostao paraliziran, on voli drugu ženu, ali ona ne može skupiti dovoljno hrabrosti i doći mu u posjetu. No zato je Celine bila prva koja ga je posjetila, dovodila mu je i djecu, pravila mu društvo... Pretužna mi je bila scena u kojoj ga naziva ta druga žena, a Celine joj sa suzama u očima mora prenositi što Jean-Do "govori".

Drago mi je što je film francuski. Obično takve filmove prisvoje Amerikanci, bez obzira na to s kojeg je govornog područja osoba o kojoj se stvara film.