Ružno je...

...danas je umrla moja draga prijateljica Vesna. Mnogo se napatila. Neka ti je laka zemlja.

...starost.
...bolest.
...strahovi.
...patnja.
...ekstremno siromastvo.
...ovaj svijet.

...sto sam imala jake bolove u stomaku dok sam setala. Dan ne moze biti ljepsi, a meni malo kad bilo gore nego danas.

...sto na fejsbuku odavno vidjam postove samo meni uglavnom nepoznatih ljudi starijih od mene, a sada je jedna od dvije osobe koje sam pratila tesko bolesna i vec znam kako to ide. Ubrzo nece biti nje, a sigurno ni mene, jer i sama sam tu negdje.

...kada roditelju umre dijete. Darko, ako ovo procitas, primi moje iskreno saucesce povodom smrti sina. Tuzno je sto ovdje slabo vise iko da dolazi, pa se ne mozemo sjatiti oko tebe i pruziti ti mnogo vise rijeci utjehe i podrske.

…sto sam dobila neki osip oko laktova koji je, po svemu sudeci, izazvan suncevim zrakama. Svrbilo je i iritiralo me, ali mi pomaze krema koju mi je apotekar preporucio. Ne mogu iscekati da nestane u potpunosti. Ovaj problem me je podsjetio kako je krhka nasa sreca i kako je dovoljan i mali problem sa zdravljem pa da nas dobro uzdrma. Sto kazu - daj Boze zdravlja.

…sto ne mogu da se sjetim koje sam filmove gledala u petak i subotu. Nisam zapisala i sad, ne samo da ne mogu da se sjetim imena filmova, nego ne mogu da se sjetim ni koji su glumci glumili, niti o cemu se radilo, ma nicega.  Ruzno i zabrinjavajuce.

…sto je suprug pretjerano razdrazljiv i plane za svaku sitnicu otkako je izgubio posao. Posto je u zadnje dvije godine radio samo dva mjeseca to postaje vrlo iritirajuce i sve teze to podnosim. Ne mogu da zamislim da mi ostatak zivota protekne u sve cescim svadjama. Sta bi tek bilo da smo u totalnoj finansijskoj krizi?

…sto sam izgubila privremeni posao koji sam bila dobila. Da ironija bude veca sefica je bila jako zadovoljna mojim radom prosle sedmice i rekla mi da zapisem da sam radila sat vise. Danas mi je dan bio skroz naopak. Prvo su mi prigovorili sto sam obukla samtane pantalone (nedovoljno formalna garderoba), Poslije sam trebala telefonirati snabdjevacima i saznati mejl adrese njihovih racunovodstvenih odjeljenja. Ucinila sam to, ali sam prvo zapisala na papir, sto je naljutilo seficu jer bi ona odmah otkucala na listu na kompjuteru. I ja bih to uradila za cas posla cim sam zavrsila listu, ali mi ona nije dala sansu da to uradim. Na kraju je bio nesporazum u vrijeme pauze za rucak. Ona nije isla na pauze u jedan sat ni jedan dan prosle sedmice, a ja jesam, i nije mi rekla da jedna od nas mora uvijek biti u kancelariji. Danas je otisla u to vrijeme i ja sam malo kasnije posla za njom, sto ju je naljutilo. Otkud sam mogla znati da jedna od nas mora biti tu kada mi nije rekla? U ostalim firmama gdje sam radila kada dodje vrijeme pauze za rucak svi odu. Neki ljudi ne znaju objasniti sta ocekuju i onda ih je vrlo tesko zadovoljiti. Bas mi je muka od svega. Kako neko moze ocekivati od tebe da uradis sve kako on to zamisli, a da ti uopste ne objasni prvo kako on ocekuje da to uradis? Pogotovo na novom poslu gdje se koristi potpuno drugi sistem razlicit od bilo cega sto si ti prije koristio?

…kada te potcjenjuju ljudi koji ni po cemu nisu bolji, a gotovo sigurno su i gori od tebe.

U kucu do nase je doselio neki debil koji je sinoc svrdlao nesto busilicom u deset navece. Isti je nastavio sa busenjem veceras, vece uoci Bozica. Pretpostavljam da ce nastaviti sa radovima i sutra, a moguce sasvim da nas isto “zadovoljstvo” ocekuje i za Novu godinu. Trebalo bi mu svezati policiju, pa bi ga to mozda naucilo nekom osnovnom redu.

Sto sam se juce jako lose osjecala i sto sam se prepala da sam obolila od korone. Osjecala sam mucninu i glavobolju, a osam dana ranije mi je stiglo obavjestenje da sam bila u kontaktu sa nekim ko je bolestan, pa sam bila u nedoumici da li da se usudim da idem na posao prije nego sto se testiram. Srecom, komsije su imale testove za koronu, a suprug znanje kako da ga obavimo, pa sam se predvece konacno opustila nakon sto je test bio negativan.

Moj sef je danas umro. Bio je prikopcan na masine koje su ga odrzavale u zivotu dva dana. Ne mogu sebi doci da neko tako pun snage i zivota nestane u trenu. Ovo me je stvarno potreslo i prilicno sam tuzna. Ne smijem sebi dozvoliti da potonem u depresiju kako samo ja znam. Suprug je tu za mene i moram i ja biti tu za njega, a i za sebe. Sto rekao Brega - hej noci, stani, zora nek’ svane…

Otkako je umro covjek koji je vodio firmu sve se okrenulo tumbe. Novo pravilo je da, ako moras otici ljekaru na pregled, moras naraditi izgubljeno vrijeme ili uzeti odmor, pola dana ili dan, zavisno od toga koliko ti je trebalo vremena da to obavis. Ovo nije ni kapitalizam, nego ropstvo. A nije bilo tako prije.

…sto zivot, sagledan u cjelini, nije ni malo lijep.

…sto se ne osjecam dobro. Sinoc i jutros sam bila sasvim dobro, da bi mi na povratku iz grada pocelo biti muka. Sada osjecam malo vrtoglavice i glavobolje, a ni stomak mi nije kako treba. Nadam se da ce brzo proci sta god da je.

…sto se stalno desavaju situacije koje me frustriraju i zbog kojih sam ljuta. Nije tako bilo prije, ili bar najcesce nije bilo tako.

…sto mama ima demenciju i sto joj se stanje pogorsava. Ruzno je sto mora da zivi sama, sto je niko od starih prijatelja ne zove, a i ako je nazovu ona ubrzo zaboravi da su zvali.

…sto je sinoc umro nas dragi prijatelj Danilo. Tek maloprije saznadosmo i bas nas je sokiralo. Znali smo da se ne osjeca dobro i da se lako zamara, ali nismo znali da mu je nedavno dijagnosticiran rak. Pocivaj u miru.