Zid
Dobro došli na forum Zid!

Ovu poruku vidite jer pregledate naš forum kao gost.

Ukoliko se registrujete dobićete mogućnost da odgovarate na teme, otvarate nove, upoznate nove ljude, učestvujete u forumskim takmičenjima i iskoristite sve pogodnosti jednog člana. Registracija traje samo minut, jednostavna je i potpuno besplatna.

Da biste se registrovali kliknite ovde.

Važna napomena: Mejl za registraciju može dospeti u spam ili trash u vašem mejlu, pa prilikom aktivacije naloga, ukoliko ne dobijete mejl u inbox, proverite da li je možda završio tamo.

Aleksa Šantić

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Aleksa Šantić

Počalji od Still_dreaming taj Ned Jul 04, 2010 3:25 am

Rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gde je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom detinjstvu, pa je živeo u porodici strica. Imao je dva brata i jednu sestru. Pošto je živeo u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, potom se vratio u Mostar 1883. godine i tu zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posledica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“, kako piše o njemu Vladimir Ćorović.

Najveća dela stvarao je krajem 19. i početkom 20. veka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. U njegove pesmama ima emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod. 1887. postao je saradnik „Goluba“, zatim „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine.“ Bio je 1888. osnivač i predsednik Srpskog pevačkog društva „Gusle“, koje uzima za program negovanje pesme i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora „Prosvete“. Godine 1896. kada je pokrenuta „Zora“ bio je jedan od njenih prvih urednika.

1902. otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi „Ja ne mogu ovde“ on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“. U toku Prvog svetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.

Protest protiv mučne sadašnjosti, kao jedan od vidova u kojima se izražava rodoljubivo osećanje, nalazi se često u Šantićevim pesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem - kao, na primer, u pesmi „O, klasje moje“ iz 1910. godine. Drugi iskaz protesta je optuživanje „obeščašćenog i kukavnog doba“. To optuživanje odmereno je prema junačkoj prošlosti i prema zahtevima budućnosti koja je takođe određena junačkom prošlošću. U tom duhu je, na primer, pesma iz 1908. godine koja počinje stihom „Obeščašćeno i kukavno doba“.

Tokom života je objavio veliki broj pesama, a od dela se izdvajaju: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ i „Pod maglom“. Najpoznatije njegove pesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908).

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. Umro je od tuberkoloze u Mostaru 2. februara 1924.


Poslednji izmenio Still_dreaming dana Pon Sep 20, 2010 12:19 pm, izmenjeno ukupno 1 puta


Amor fati

Live today
avatar
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 21877
Muški Jarac Godina : 29
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Čežnja

Počalji od Still_dreaming taj Ned Jul 04, 2010 4:02 am

Čežnja

Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim...
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.


1905.


Amor fati

Live today
avatar
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 21877
Muški Jarac Godina : 29
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Aleksa Šantić

Počalji od Sanjalica taj Ned Jul 11, 2010 4:43 am

NA GROBU LJUBAVI
- NOVELA -

Ima jedna tica mala, koja mi
svakog proljeća doleti na prozor, pa me svojim nježnim cvrkutanjem
izmami u gustu šumicu i uz žubor bistrijeh potočića priča mi, šta je sve
vidjela i doživila.

Ona je od vajkada i nema smrti.
Ja volim
ovu malu besmrtnu ticu,
pa evo da vam pričam, šta mi je ona ovog
proljeća kazivala. Slušajte! Ili bolje, hajdemo onamo u gustu šumicu,
potražimo bistri potok, sjednimo pokraj njega na travu, ona će nam sama
pričati:
I
U pitomom primorju, a kod vedre Bistrice, gdje je
Sveti Sava podigao visoke Dečane, bilo je jedno srpsko seoce.

Između vrbovijeh grana i cvjetajućih lipâ provirivahu kućice vrijednijeh
ratara.
Ozgo, sa zelenog brežuljka, u svjetlucanju duginijeh
bojâ stizao je potok i gubio se u dolinama.
Mimo sve ostale
kućice, između lipovih i vrbovih grana, bijaše se uznio lijepi dvorac
kneza Beluša.
Ja sam se često odmarala na granama jedne lipe,
što se dizala pred kneževim dvorom, te sam mogla sve čuti i vidjeti, šta
se u njemu zbiva.
To vam je bila sretna i zadovoljna porodica.
Mudri knez Beluš znao je biti domaćinom. On je sve u skladu sa svojijema
radio i s njima u ljubavi dane provodio. Svi su ga slušali i poštovali,
a bogme i sve selo ustajalo je ispred njega. Žena mu je bila dobra i
blaga. Svako siroče znalo je za darežljivu ruku dobre Smiljane.

Pokraj dvije vesele i lijepe šćeri, Mare i Ljubice, imao je stari Beluš i
jednog sina Đorđa. On vam bijaše momak, da mu je trebalo para tražiti.
Odrastao, širok u plećima, a štrk na nogama. Ispod orlovskog nosa
pružala su se dva tanka crna pramena brkova. Kad bi osvanula nedjelja
ili koji drugi svečani dani, te bi se svi iskupili oko seoske crkve, a
veseli momci zametnuli kamena s ramena, je li se samo Đorđe na biljegu
stavio, svak je ustupio. Đorđe jednom baci, pa svijem prebaci. Djevojke
su za njim ludile i u pjesmi ga pripjevale. Otac ga je više puta
nagonio:
- Dela sine, što se ne ženiš, vrijeme ti je! Eto možeš
birati koju hoćeš!
No on se od tog uvijek ustezao; on je više
žudio za bojevima i megdanima, i njegova se želja ispuni.
Jednog
dana baš u razdanak, kad sam se nad mirnim seocem sa pjesmom dizala,
stiže jedan glasnik i javi starome Bjeluši, da sve odabrane momke na
oružje skuplja, jer valja vojevati, neprijatelj je navalio i po
okolnijem selima ruši crkve i oltare.
Na glas starine Beluša sve
se odma iskupilo. Više od stotinu hrabrijeh momaka, za jedan čas, bilo
je pred njegovijem dvorcem. I svog sina Đorđa starac je blagoslovio i
pružio mu ubojno oružje. Sve je bilo gotovo i naša vesela četa krenu. Uz
put su nam se i druge čete pridruživale, te nas je bilo dovoljno da
neprijatelja dočekamo. Vazdan smo išli i u veče dođosmo i zauzesmo
najbolje klance, kuda će neprijatelj proći, kao što nas je glasnik
izvijestio. Sunce je već sjelo i spustila se proljetna noć. Cvijeće je
spavalo i odmaralo se pod blagotvornom rosom. Nebo je bilo vedro, a
mjesečina osvjetljavala je beskonačnost, samo jedan oblačak bludio je i
remetio treptanje zvijezda. Ali ovaj mali oblak kao da bijaše predstraža
drugijeh. Najedanput sa svake strane pojuriše njemu bezbrojni oblaci.
Od tihih vjetrića stvorio se orkan. Drvlje se poče previjati i lomiti.
Zaspalo se cvijeće prenu i čiste kapljice rose prosuše se sa njegovijeh
listića. Podmukla tutnjavina prohuja i pljusak udari.
Svi se
uznemirimo i svak je sebi zaklona tražio, no naša straža dođe i reče
nam:
- Ne mičite se, neprijatelj je tu!
Sve bješe
spremno, svak se lati oružja i pomno očekivasmo, kad će se u našijem
klancima neprijatelj ukazati. I straža se prevarila nije, za nekoliko pa
čusmo topot dušmanskijeh konja. Oni su bili u našem klancu. Svi složno
jurnemo i opkolimo ih.
Uz tutnjavu gromova gromko su se
razlijegali junački krici.
Za jedan čas bila je gomila leševa.
Sa potokom burne kiše miješala se ljudska krv. Pod konjskim kopitama
ječali su ranjenici; za žrtvom padala je žrtva. Mi smo bili sretni;
neprijateljsko krilo pobjedismo i ono okrenu leđa i poraženo izgubi se
daleko u gustoj pomrčini.
II
Svanulo se; sa vedrog neba
padali su rumeni zraci na pokvašene šume.
Tanke, bjeličaste
magle dizale su se u jasno nebo. Zrak je mirisao svježinom i mladošću.
Sve je oko nas pjevalo, i mi smo pjevali i veselo se vraćali sa
krvavijeh klanaca.
Pred nama na laganom konjicu jezdio je Đorđe.
On je bio svijetao i ponosan, jer se vraćao kao junak i borac.

No tek što smo se nekoliko sahati udaljili od klanaca, kad iz jedne
guste šume dočusmo neki očajni isprekidani glas. Svi se zaustavismo, a
Đorđe sjaše sa konja i uputi se šumi. Mi svi pođemo za njime. Glas se
više puta ponavljao i mi smo se sve dalje verali kroz gusto šipražje.
Najedanput Đorđe zavika:
- Ovamo braćo! Spasavajmo žrtvu!

Svi se oko njega iskupismo i pred našijem očima ukaza se užasan
prizor: jedan divlji neprijatelj obavio rukama struk lijepe djevojke i s
gladnom požudom nasrtaše na nju. Ona se očajnički branila i noktima
raščupala mrko lice pohotljive zvijeri. Ruke mu je zubima izglođala i
njegova krv bijaše poškropila uprepašćeno lice djevojke. No on je jednom
za vazda svršio: čim ga spazi Đorđe, snažnom rukom prihvati za crni
dugi vrat i sjuri mu nož u bezdušna prsa.
Blijedo djevojče kleče
pred viteškog Đorđa; od radosti je plakala i ljubila mu noge. No ovaj
uzoriti junak uze je za bijelu ruku, podiže je i poljubi u ravno čelo.
- Ne boj se - reče joj - lijepa đevojko, niko te više ne smije
dirnuti.! Pogani nasilnik svršio je. Otsada, ovđe i svuda, ja ću biti
tvoj zaštitnik, vjera je tvrda! Dok je moja na ramenu glava, niko te
više ne smije ni pogledati krivo.
Ona je ponovo plakala i kroz
ružičasto sunce svete radosti gledala je spasitelja svog.
- No
kaži nam, đevojko, reče joj Đorđe - kako dođe ovome zlikovcu u ruke?
- Eto tamo - odgovori Ljiljana, tako se zvala ona, - za onom gorom,
čuvala sam bogato krdo moga oca. Bili smo podaleko od sela, kad
najedanput ugledam gusti dim, đe se u nebo diže. Odmah sam rđavo
slutila, te potrčim selu. Al' kad tamo: đeca vrište a majke kukaju; naše
male kuće, sve do jedne, gore u krvavome plamenu.
Čete
divljijeh haramija robe i pustoše nam selo. Što je bilo muške glave, sve
je žrtva njihovijeh noževa, a majke i šćeri zarobiše i odvedoše ih
sobom. Ja sam bježala ni sama ne znajući kuda, a ova krvoločna zvijer,
što mi šćaše obraz ocrniti, nagne za mnom i stigne me. Otimala sam se i
borila, no pod njegovom divljom snagom klonem i moradoh s njime kud on
hoće. Kad me jutros uvede u ovo šipražje, tu mi šćaše da bude i od smrti
gore, da mi tebe Bog u pomoć ne posla. Nek' te on obilno za to nagradi!
Ona je sve to tužno i bolno pričala, a mi je slušasmo sa
sažaljenjem i suzama.
Od nje se Đorđe nikud odmicao nije.

Njegovi pogledi željno su počivali na ljepoti njezinog lica. I ona se
čisto preporodi. Blijedo lice sinu u svježu djevojačku rumen, te divna
Ljiljana izgledaše još divnija. Svi smo se radovali, što smo u našoj
četi pridobili krasno blago, jedan nevini cvijet, koji je demon
prelomiti šćeo.
S veselom pjesmom krenemo dalje. Junački Đorđe
podiže Ljiljanu i baci je za konjicu u sedlo. Veče se bližila i do našeg
sela nije daleko bilo. Ja se od svoje družine rastavim i brzo doletim
pred dvorac starog Beluša i zapjevam. Oni su moju pjesmu razumjeli, ona
im je bila vjesnik dobra i sreće.
III
Sunce je sjedalo i
gubilo se za gorama. Po lisnatijem šumama treperila je blaga večernja
rumen, te svaka grančica izgledaše kao koralj. Sve je selo bilo u nekoj
svečanoj radosti: pred malenijem kućicama skupili se starci, majke i
šćeri, te svi željno iščekivahu, kad će se borci pojaviti.
I
prva zlaćana zvijezda sinu na čistom ljubičastom nebu, a naša vesela
četa stiže u svoje drago seoce sa pjesmom slave i pobjede. Sinovi lete
majkama, a sestrice grle brata i ljube ga. Sve se veseli, sve se raduje.
No svak je hitao pred dvorac kneza Beluša i za čas bijaše se gotovo sve
selo preda nj iskupilo. Nježno lice, blage i dobre oči lijepe Ljiljane
prisvajaše svačiji pogled. Svak se proturivao, da bude bliže njojzi.
Ljiljanu su svi sa ushićenjem gledali, pa i stari Beluš gledaše je s
ljubopitstvom, dok mu Đorđe ne pristupi i reče, cjelivajući mu ruku:
- Babo, za slobodu roda svoga i zemlje svoje borio sam se s
kivnijem neprijateljima i svijetla lica stupam preda te. Za junaštvo
moje sami mi je Bog poslao najljepši lavor-vijenac i s njime me
krunisao. Evo, babo, toga lavor-vijenca; blagoslovi, babo, i njega i
mene!
Tad uze Đorđe za ruku lijepu Ljiljanu i privede je starcu.
Ona se smjerno pokloni i poljubi ga u desnicu, a on nju u čelo. - Dobra
Smiljana i vesela Mara i Ljubica svi je grljahu, a kad im Đorđe ispriča
kako je Ljiljanu naš'o, svi su plakali i hvalili Boga, što se sad u
njihovom krugu nalazi.
- Ne boje se više ničega, čedo moje -
reče joj stari Beluš - ti ćeš u mome dvoru pokraj moje Mare i Ljubice
biti moja treća šćerka a ljuba moga svijetlog Đorđa. Djeco, neka ste
sretni i blagosloveni bili!
Njih oboje pristupi i poljube starca
u desnicu a on njih u čelo.
Na licu dobre Smiljane svijetle se
suze majčine ljubavi, a svi koji su okolo stajali plakali su od radosti i
čestitali junačkome Đorđu.
IV
Proteklo je nekoliko dana i
osvanu dan svadbe. Đorđa i Ljiljanu vjenčao je stari popa Aleksije u
maloj seoskoj crkvi.
Veselje je bilo bujno, sve je selo taj dan
provelo u pjesmi i veselju. Momci su se bacali kamena s ramena i kušali
snagu, a vesele djevojke igrale lako kolo te im žuborile sitne parice
nanizane pod grocem.
U dvoru kneza Beluša razlijegali su se
zvuci jasnijeh gusala, a od ruke do ruke išao je kondir i pilo se rumeno
vino u zdravlje mladenaca.
Đorđe i Ljiljana bili su sretni i
zadovoljni, nebeska ljubav spajala im je vjerna srca.
V
Kao
čisti planinski cvijet u dvoru kneza Beluša mirisala je duša dobre
Ljiljane i svojom čednosti usrećavala svoje ukućane. Ni jedna rđava
riječ nije se krala sa njezinijeh usta. Svakog je njezin pogled
obasjavao ljubavlju i mirom. U osvit rane zore sa mojom pjesmom pjevala
je i ona. Prvi sunčevi zraci zaticali su je sa preslicom u ruci. Kad se
Mara i Ljubica udala ona je sama svršavala sve poslove u kući a dobra
Smiljana molila se Bogu za njezino zdravlje.
I godina dana prođe
a Đorđe steče sina. Svi su se radovali, a najviše Ljiljana. U osmjehu
svoga čeda ona je gledala sreću i život svoj. Ovaj nestašni mališa bio
je Ljiljani anđelak, što joj je tako milo pjevao. No ovo anđelče zaželi
se raja i jednog dana izvi se iz majčinog zagrljaja i odleti nebu, da se
više ne povrati.
U Ljiljaninom srcu ugasi se svaki pokoj i mir;
ona je osjećala da joj se srce raskidalo i da nema jednog dijela koje
bi ga u cjelini držalo. Ona svoje čedo nije mogla prežaliti. Ovaj lijepi
Ljiljan-cvijet poče gubiti svoju svježu boju i gasiti se. Koralne usne
poblijediše, a na licu usahnu onaj vječni slatki osmijeh. Mesto vedre
pjesme iz njezinijeh grudi dizalo se teško disanje. Ona je kašljucala.
Vidio je Đorđe, da mu ovi lijepi lavor-vijenac blijedi; teško ga je srce
bolilo. Njezin promukli glas i naprezno disanje paralo ga je do dna
duše. Dobra Smiljana nije popuštala; što god je bilo travarica i vidara
sve je ona dozvala, da joj vide Ljiljaninu bolju. Ali zaman, za ovaj
lijepi cvijet ni u jednoj gorskoj biljci ne bijaše lijeka.
VI

Proljetni dani bijahu prošli; žetva se pobrala i svršila. Po polju i
dolinama sve je žutilo. Duboka jesen zavladala i guste magle zaklonile
sunčevu svjetlost. Sve je izgledalo kao puki siromah na samrtničkom odru
i sve se spremalo na počinak i mir. I lijepa Ljiljana, kao da je odmora
šćela. Ona je legla, legla da se vječito odmara. Jednog dana na maloj
seoskoj crkvi tužno je zvono ječalo. Ljiljanu su sahranili, a na
njezinome grobu stajao je Đorđe srušen i oboren, kao prebijena grana bez
svoga cvijeta. U, nekad veselom, dvoru starog Beluša postade očaj i
tuga, sve je oplakivalo Ljiljanu svoju. Onaj gorostasni div Đorđe
klonuo. U njegovoj duši bila je pustoš i tama. Na svakom koraku, na
svakom mjestu, pred njim se javljala slika njegove Ljiljane. U gluho
doba noći, on je lutao na seosko groblje i na malenoj humci, koja je
pokrivala njegovo blago, on je provodio do zore. On je tu svoju Ljiljanu
zvao a ona mu se ozgo iz zvjezdica odazivala. Samo na njezinom grobu on
je bio utješen i miran: osjećao je neki sveti miris i kao da ga
Ljiljana miluje po licu. Jest, to je bila njezina duša, koja je sa
malijem rajskijem vjetrićem dolijećala i milovala svoga Đorđa.
VII
Prošla je zima.
Pod zlatom proljetnjeg sunca sve se budilo u
novi život.
Na plavičastom nebu, baš kao sada, osmjehivala se
svježina i mladost. Na grančicama nizali se zaruđeli pupoljci i
razvijali svoja svilena njedra bisernoj rosi.
Vjetrić je nosio
miris od ljubičica. I na grobu Ljiljaninom mirisao je stručak plave
ljubičice; on je iz njezinih njedara nik'o.
Naše mirno seoce
bilo je pravi raj. Vrijedni ratar kopao je i orao. Na njegovom poštenom
licu počivala je vedra nada.
No ko je mogao misliti, da će moje
drago seoce za čas ostati pusto i poharano?... Što sreća jednom rukom
daje, drugom oduzimlje. Jednog dana, bila je nedjelja u maloj seoskoj
crkvi orila se molitva sijedog pope Aleksije, a dobri seljani pobožno su
stajali i slušali. No tek što je stari popa dovršio polovinu službe
božije, naše malo selo ispuni se jaukom žena i djece. Svak prekide
molitvu i poleti kući svojoj. Oko sela i u njemu bijahu divlje čete
varvarskog neprijatelja. Žedne i gladne zvijeri jurile su, palile i
ubijale. Nevina krvca srpske djece tekla je potokom i rijekom. Vrisak i
jauk dopirao je do neba; no nebo je bilo vedro i mirno, možda je u tom
času na visinama svojim pripremalo mjesto za nove anđelske duše srpske
dječice. Bila je borba i okršaj. Svak se očajno branio. Srpski očevi
svojim prsima zaklanjali su žene i djecu i ginuli na pragu kućica
svojih. I najedanput maleno naše seoce zasvijetli se. Krvavi plamen izbi
na niskijem krovovima. Što bijaše u životu ustupi da se zbjegom spase. U
naručju majke su nosile čeda svoja i bježale u goru i u šumu. I za
jedan čas naše je selo bilo pustoš i zgar. Ni jedne srpske duše ne bješe
u njemu. No Đorđe nije bježao, on je sam ostao. Na malenoj humci, koja
je Ljiljanu pokrila, stajao je sa handžarom u ruci. Ovo mu bijaše i od
života i slobode milije. On se nije mogao rastati s njime; on nije mogao
pregoriti, da mu za života njegova varvarska noga gazi ovo sveto mjesto
u kome počiva njegova sahranjena ljubav. Al' zvjerskom oku varvara ni
ove se mjesto sakrilo nije. Oni jurnu na seosko groblje i opaze Đorđa,
koji sav od borbe krvav bijaše. Sa svake strane podignu na nj oštre
nadžake i pod gomilom slijepog oružja složi se divni i umoreni junak i
pade da se na grobu ljubavi svoje vječito odmori. Plakala sam i u pjesmi
svojoj žalila svoje drago selo i seljane, koji su me uvjek rado
primali, a kad se spustila mirna noć i blijeda mjesečina obasjala pusto
seoce, stajala sam na kamenom krstu Ljiljaninog groba i gledala kako
vjetrić leluja vlasi mrtvog junaka i onaj stručak ljubičice plave, što
je nikao iz mrtvih Ljiljaninih njedara...
avatar
Sanjalica
Istraživač
Istraživač

Broj poruka : 113
Datum upisa : 25.05.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - I opet mi duša sve o tebi sanja

Počalji od zanesena taj Uto Avg 24, 2010 10:23 am

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA


I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...


avatar
zanesena
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 2574
Ženski Ribe Godina : 34
Lokacija : na oblaku...
Datum upisa : 17.04.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Ne vjeruj

Počalji od Still_dreaming taj Pon Sep 20, 2010 12:16 pm

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.


Amor fati

Live today
avatar
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 21877
Muški Jarac Godina : 29
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Moji putevi

Počalji od lunja taj Uto Sep 21, 2010 8:04 am

MOJI PUTEVI


Nikada se nisam puzajući peo
Uz pragove gorde, štono vode skutu
Visokih i moćnih; niti sam na putu
Svome igda čelom prah po tlima meo.

Moja duša nije u taštini grezla,
Nit' je bilo grubog crva da je načne.
Ja sam išô visu gdeno beskonačne
Podižu lepote svoja carska žezla.

Svojim čelom samo pred njihove skute
Padô sam, i cvećem osipô im pute,
I klečô gde njihov svetli oltar stoji.

One su mi dale svoga srca deo,
I zagrljaj njihov i poljubac vreo
Veliki i sjajni ordeni su moji.


avatar
lunja
Početnik
Početnik

Broj poruka : 54
Datum upisa : 20.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Pretprazničko veče

Počalji od Still_dreaming taj Ned Dec 19, 2010 12:35 pm

Aleksa Šantić je bio već zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi članovi porodice, a on je, sticajem mnogih okolnosti, ostao neoženjen - živeo je usamljen u porodičnoj kući. Zato će u svojim elegijama izražavati tugu za izumrlim domom i žal što je nestala patrijarhalna atmosfera. Ta osećanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u pesmi ,,Pretprazničko veče''.

Pretprazničko veče

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
i gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se valova
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše kô nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simvol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U To bi halka zakucala. -''Petar!''
- Usklikne otac -''On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!''... I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, kô vedar sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana ...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove ...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla steko'... ste davno!
Pusta je soba ... moje srce tavno ...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al 'gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam ... U nijemoj sjeni
Nikoga nema ... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni ...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il 'bi ova java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:

,,Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih milijuna
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna''...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zâri...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...

1910 - 1911.




Amor fati

Live today
avatar
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 21877
Muški Jarac Godina : 29
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Pod musabecima

Počalji od Still_dreaming taj Uto Avg 02, 2011 11:08 am

Pod musabecima


Dođi u moj čardak!… Samu mi je zima…
Svi dušeci moji za te su prostrti…
Hoću poljubaca u kojima ima
I vatre, i sunca, života i smrti!…

Tvoji zagrljaji neka budu zmije,
Neka stežu divlje uz vihore žara!
U njima da umrem, Serifa, što prije,
Mirišući bašte, tvojijeh njedara…

Žedan sam ljepote, i ženskoga stasa,
Grčeva i slasti, smijeha i vriska,
Pomame i ognja, i milošte tajne…

Hodi! Neka ti se sva duša zatrese,
I po mojoj sobi, ko procvale rese,
Svog proljeća prospe pahuljice sjajne.


Amor fati

Live today
avatar
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 21877
Muški Jarac Godina : 29
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Oživi mene, noći

Počalji od Still_dreaming taj Sre Avg 03, 2011 10:08 am

Oživi mene, noći


Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Ko tice kad ih gone iz gnijezda,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čeko na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lutke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!


Amor fati

Live today
avatar
Still_dreaming
Administrator
Administrator

Broj poruka : 21877
Muški Jarac Godina : 29
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Zvijezda jato

Počalji od dalila taj Sre Avg 03, 2011 6:44 pm

ZVIJEZDA JATO



Tiha noćca nastupila,
Poče blago širiti se,
Nebo plavo, bez oblačka,
Stade zv'jezdam' kititi se.

Gledao sam kako milo
Svaka svoje zrake daje,
Al' sam gled'o najradije
Jato od njih, što tu sjaje.

Uporedo sve su stale,
Vođa im je prva bila,
Pa su nebom putovale
Šireć' svoja zlatna krila.

Tad pomislih: mili Bože,
Srbadija kad će tako,
Poći skupa? A odgovor:
- Kad neslogu sprži pak'o...

avatar
dalila
Istraživač
Istraživač

Broj poruka : 199
Ženski Datum upisa : 05.06.2011

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Veče na školju

Počalji od ThePoet taj Sre Jun 27, 2012 12:23 pm

VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog -
Ištu. Al' tamo
Samo
Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.


najukusnija je sirova misao
avatar
ThePoet
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6688
Muški Devica Godina : 26
Datum upisa : 23.04.2012

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Što te nema?

Počalji od polly88 taj Sre Avg 08, 2012 10:51 pm

Što te nema?...

Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
"Što te nema, što te nema"...


Gnothi seauton!
avatar
polly88
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6362
Ženski Blizanci Godina : 29
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Pahulje

Počalji od polly88 taj Čet Jul 25, 2013 3:14 am

Pahulje

Pjevala je zima svoju pjesmu staru;
Praminjo je snijeg i veselo pleo
Od srebrnih niti svoj široki veo,
I rasprostiro ga svuda po Mostaru.

U zasjedi cure čekale su momke:
Nanula se klepet čuo po sokaku,
Padale su grude po svakom junaku,
Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.

I ti nekud prođe, u mahalu, sama;
Pokrila te zima čistim pahuljama,
Pa po tebi trepte ko sjajni leptiri...

Samo tvoje lice skriti nije htjela,
I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,
Radosno i zlatno proljeće me viri...


Gnothi seauton!
avatar
polly88
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6362
Ženski Blizanci Godina : 29
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010

Nazad na vrh Ići dole

Aleksa Šantić - Naš stari dome

Počalji od polly88 taj Čet Jan 30, 2014 1:58 am

Naš stari dome

Naš stari dome, kako si oronô!
Kapije tvoje niko ne otvara,
po njima mirno crv dube i šara -
grize, kô čežnja jedno srce bono.

Evo mi sobe! O duvaru jošte
ikona visi, prašljiva i sama
i u me gleda i šapće iz rama,
o dobu sreće, djetinjstva, milošte.

Ovdje sam prve stihove napisô,
ovdje je s dušom poletila misô
visoko, tamo gdje se istok žari.

Ovdje mi negda bješe raj... A sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
i ja se rušim kô ti, dome stari...


Gnothi seauton!
avatar
polly88
Moderator
Moderator

Broj poruka : 6362
Ženski Blizanci Godina : 29
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Aleksa Šantić

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu