Odvajanje od roditelja

Ja sam sa roditeljima zivjela dok nije zapoceo rat u Bosni. Bila sam zavrsila fakultet i zaposlila se, ali nisam razmisljala da odem od kuce. Nisam vidjela neke potrebe da to radim sve dok nisam nasla ozbiljnu vezu posto su se roditelji donekle prilagodili mojoj zrelosti time sto su mi odobrili duzi izlaz.
Zivot sa roditeljima mi je omogucio da putujem u inostranstvo i vidim mnoga mjesta za koja sam do tada znala samo po cuvenju, a i da stvaram ustedjevinu koja mi je kasnije pomogla da prezivim i da se snadjem. Mislim da smo se u period nakon zaposlenja ja i roditelji razumjeli i bolje nego prije, i imali mnogo medjusobnog postovanja.

Vjerovatno je najveca mana moga zivota sa roditeljima bila ta sto nikada nisam ja mogla biti ta koja organizuje zurke, posto nam stan prakticno nikada nije bio prazan.

Cak i da sam zivjela na zapadu nisam sigurna da bih zeljela da se odvojim od roditelja rano. Medjutim, isto tako mislim da nakon udaje/zenidbe ne bih nikada zeljela da zivim sa bilo mojim roditeljima, bilo roditeljima moga muza. Zaseban zivot omogucava mladom paru da formira svoje odnose nezavisno od uticaja roditelja, i odnosi su, po onome sto sam vidjela u zivotu, uvijek mnogo zdraviji ako te dvije porodice ne zive zajedno.

Odvojila sam se od roditelja kad sam pocela da studiram jer sam otisla u drugi grad i vec punih deset godina ne zivim sa njima.
Odmah na pocetku studija sam pocela da radim neke poslice koje sam mogla uskladiti sa faksom tako da taj period vec smatram svojim osamostaljivanjem.
Mislim da mi je to odvajanje dobro doslo jer sam vec tad naucila mnoge stvari koje su mi kasnije bile jako korisne.
Kada sam zavrsila faks dobila sam posao prilicno daleko od njih tako da nije ni bilo sanse da ponovo zivimo zajedno.
Mada vec tada smo svi imali stav da je dobro da zivimo odvojeno i da sestra i ja treba da gradimo svoje zivote samostalno.
Nikada odvojenost nije uticala na nase odnose, nasu vezanost i ljubav.

Ja sam sa roditeljima živeo do svoje 14-e godine. "Samostalnost" mi je tada jako prijala, kao i sada naravno. Nema lepšeg od toga kada znaš da će sve biti onako kako ti želiš, bilo gde da ostaviš nešto tu ćeš ga i naći, nema roditelja da te svakodnevno "kljucaju" po glavi da učiš, da jedeš, da spavaš, da ne izostaješ iz škole... Ja sam sa 14 godina naučio dosta toga o životu i možda je tako i bolje. Ali 14 godina je rano za napustanje roditeljskog doma. Po mom mišljenju, mladi bi trebalo da napuste roditeljski dom po završetku srednje škole. Pre toga je prerano a posle je prekasno. Na mene je to što sam tako rano počeo da živim sam uticalo na jedan ne tako pozitivan način. Ja imam osećaj kao da sam sam na planeti, da moram sam da se borim za sve što hoću, što možda i nije tako loše, ali, taj pojam "roditelji", je negde usput ispario. Ne setim se i po nedelju dana da bar pustim poruku majci, ako ništa drugo, da sam dobro, da mi ništa ne fali i slično. Znam da brine, ali ja nemam osećaj da imam roditelje i neku obavezu prema njima. To bi bila ta loša strana. A dobra, sve ostalo. Imam svu slobodu ovog sveta da radim šta god poželim, što maksimalno iskorišćavam.

Ja sam se, kao možda i većina, odvojila od roditelja tek polaskom na studije. Međutim, to nije bilo konačno razdvajanje (ja i danas zavisim od majke, finansijski...), ali sam ja to jedva dočekala. Nikada pre toga nisam imala priliku da se osamostalim, i bilo mi je to preko potrebno. Sada mislim drugačije, mada shvatam da ću uskoro, kada diplomiram i zaposlim se, morati da imam svoj život, odvojen od njih.
Ne znam kada bi deca trebalo da se razdvajaju od roditelja. Neka se rano osamostale, iz svoje želje ili pod prisilom, neka celog života ne prekidaju tu vezu. Možda to zavisi (ukoliko nema spoljnih faktora) od prirode neke osobe.
Naravno, ima i onih sebičnih trenutaka, i sa jedne i sa druge strane, ali to je već posebna priča.

Teixose, vrlo mi je interesantno da cujem misljenje nekoga ko je tako rano napustio dom. Moram priznati da i na Zapadu ima ljudi koji odu od roditelja ranije - neki pocnu raditi sa 16 godina. Takodje, ima djevojaka koje zatrudne vrlo rano i od drzave onda dobiju stan i pomoc od koje mogu zivjeti, tako da mnoge djevojke iz siromasnijih slojeva stanovnistva odlucuju da urade bas to. To sam mislila spomenuti i u naslovnoj temi, ali posto vecina ipak ostaje sa roditeljima bar do 17-18-te godine, onda sam to uzela kao neku uobicajenu granicu.

Lizo - i ja sam finansijski zavisila od roditelja i nakon sto sam se zaposlila, utoliko sto sam zivjela kod njih i oni su placali stan i hranu. Nema tu nista lose. Mislim da ce ti zivot svakako kasnije dati dovoljno prilike da im se revansiras. A cak i ako ne - moja majka uvijek naglasava da to daje smisao roditeljskom zivotu da se i dalje brinu o svojoj djeci i pomazu ih. Svako taj dug vrati kada i sam dobije djecu.

Ja sam se osamostalio u svojoj 19. godini otišavši 400km daleko od rodnog grada. Našao posao, društvo... Od tada pa do današnjeg dana živim samostalno i od svog rada. Sakako da nije lako, ali ja više voli taj način nego parazitiranje kao što (nažalost) mnogi moji vršnjaci upražnjavaju.

I ja mislim da je osamostaljivanje najbolje posle srednje škole

Ne znam sta podrazumjeva ta neka odvojenost. Ako je to odlazak od kuce, onda je to kod mene nastupilo poslije srednje, kad sam otisla da studiram u drugu drzavu. I mislim da ranije i nije moglo biti. Na nasim prostorima, punoljetan se postaje sa 18 godina i malo ko (zapravo ja ne poznajem nikog iz svoje generacije) prije toga ima kakav posao koji bi mu kako-tako omogucio tu odvojenost. I mislim da je ranije prerano. Prosle godine bilo je price da mog najmladjeg brata daju meni i bratu, tj. da ovdje upise srednju skolu, a da mu roditelji ostanu tu gdje jesu. Znaci, sa 14 godina da se odvoji od njih. Meni je to djelovalo prerano (mada sam jako zeljela da dodje) i plasila sam se kako bi se to kasnije na njega moglo odraziti.

A opet, neki odvojenoscu smatraju to sto su im roditelji kupili stan u naselju u blizini. Kao jednom mom drugu. Pa kad sam ga pitala vidja li roditelje i koliko cesto, dobila sam odgovor "Pa svaki dan. Dodjem na rucak, mama kuha. Rucam pokupim cist ves, odnesem prljavi i u svoj stan..." Ma prava samostalnost!

Ja sam trenutno u fazi financijskog odvajanja od oca. Tj. pokusavam da stanem na svoje noge. Ali iskreno, ne znam bi li vise zavidjela ili zalila vecinu svoje generacije, koja jos uvijek zivi sa roditeljima. No, zavisi i do odgaja, neke su roditelji naucili da se o sebi brinu, da kupe sebi sta zele jesti, da pociste za sobom, a nekima jos uvijek mama ujutro spremi krevet, ona ustanovi da li ves treba prati ili ne, neko drugi placa racune i vodi brigu jesu li dosli ili nisu...

Mislim da naslove teme pored odvajanja od roditelja obuhvata i finansijsku samostalnost.
Imala sam sreću u "nesreći" da me posle završene srednje škole čekao posao i stan.Tako da sam sa nepunih 17 godina postala samostalna.

U Engleskoj djeca nekih bogatijih ljudi idu u skole (boarding schools) gdje zive odvojeno od roditelja i u mnogo mladjem uzrastu. Mislim da u takvim slucajevima ipak dolazi do veceg otudjenja roditelja i djece. Primijetila sam kod nekoliko kolega kada su im se roditelji ozbiljno razboljeli ili cak i umrli da su oni to nevjerovatno dobro primili. Oni ne vide nista u tome osim normalnog toka zivota. Mislim da je to posljedica tog otudjenja.

Kada sam ja vidjela svog oca nekoliko mjeseci prije smrti bila sam sokirana kako je propao i njegova smrt mi je tesko pala. Zato mi je tesko shvatiti da neko moze da prihvati takav dogadjaj sa osmjehom na usnama, a ovdje je to gotovo norma.