Emily Dickinson

od **polly88** Sub Okt 22, 2011 4:28 am

Kratkoća, sažetost, jednostavnost, koje ujedno indiciraju najveće daljine, dosežu gotovo nepojmljive dubine – samo su neke od značajki kojima bismo mogli pojednostavljeno opisati poeziju pjesnikinje Emily Dickinson, jedne od najvećih američkih liričarki čiji osebujan izraz svrstavamo već u modernu liriku.

Rođena je 10. prosinca 1830. godine u Amherstu, Massachusetts, SAD.

Zahvaljujući svojoj posebnosti, odredila je temelje moderne lirike koja se u njezinim pjesmama prepoznaje i po konstrukciji, ali i po tematici samoj. Napuštajući u stihovima svu dekorativnost i sentimentalnost, Emily Dickinson ne stidi se ni ženstvenosti ni ranjivosti, nego ih hrabro razotkriva unatoč opasnosti da kroz to otkrivanje i sama nestane.

Kada se govori o Emily Dickinson, 15. travnja 1862. godine spomnje se kao jedan od najvažnijih datuma za američku književnost 19. stoljeća, kada Thomas Wentworth Higginson prima njezino pismo, pismo koje sadrži četiri njezine pjesme. Emily tada traži mišljenje iskusnijeg čovjeka od pera i pobornika ženskih prava te promicatelja žena-pisaca, kako bi doznala „dišu li njezini stihovi“.

Higginson je na neki način zbunjen ovim talentom, ne može pjesme nikako klasificirati te, zapravo za čitava njezina života, on i nije posve siguran, piše li ona uopće stihove. Nije zadovoljan metrikom, nesavršenim rimama te mada u jednu ruku dirnut nečim što iz stihova izbija, ipak je mišljenja da to i „nije dovoljno snažno da bi se tiskalo“. Kako u pjesmama tako i u pismima pjesnik naprosto ne može ostati skriven, te ona Higginsonu odgovara: „Osmjehujem se kada mi predlažete da 'tiskanje' odložim za kasnije, jer mi je takva misao daleka kao što je nebeski svod udaljen od peraje. Ako mi slava pripada, tada je ne mogu izbjeći; ako mi pak ne pripada, u tom će me slučaju najdulji dan mimoići u samoj potrazi, a službeno će mi priznanje vlastita psa tada ostati uskraćeno. Bosonogi mi je status daleko draži“. Da to o čemu u pismu piše nije proza, govori i činjenica kako joj je za života tiskano tek desetak pjesama i to na nagovor njezinih prijatelja i rođaka koji su pjesme naprosto „gurnuli“ u časopise.

U refleksijama o životu, smrti, tjelesnim ograničenjima, nepoimanju apsolutne ljubavi i sreće pjesnikinja često polazi od stilizirane prirodne slike, koja joj međutim služi samo kao početna točka za nastajanje najsloženijih tema. U narativnim elementima svoje poezije Emily Dickinson uvijek se pita gdje su početak, trajanje i neizbježan kraj, gdje je granica koju dotiče u svojim pjesmama. Ona se svojevoljno „zapliće“ u kompleksnost svojih simboličkih konstrukcija koristeći se biblijskim motivima i onima iz legendi te nadahnućima drugih pjesnika. No ono što je najzanimljivije, pritom ne imitira nego pronalazi svoj izraz ne bojeći se osobnoga singularnog, neponovljivog iskustva. Čini se kao da se sve vrijeme poigrava vlastitim umom, jezikom, s nama čitateljima, ne znajući kamo će nas odvesti pojedini stih.

U svojim često crtama obilježenim pjesmama naznačuje nam da one možda i nisu završene, jer ponekad nije posve jasno gdje je pravi kraj, prestanak, utrnuće. Kroz prirodne subjekte zadire tako u psihološki aspekt prikazujući prirodu svoje duše.

Jedna od značajki njezinih tekstova jest i ta da neke riječi piše velikim početnim slovom, bez sigurne niti vodilje čemu, kada i u kojem će slučaju pjesnikinja koristiti veliko slovo. Obilno je i njezino korištenje crticama kojih u rukopisu ima više vrsta, bez jasne formule ili koda kada će se kojom vrstom koristiti i kada će crtice mijenjati točku, zarez ili pak štogod treće.

Štivo koje čita i biva joj inspiracijom jesu Biblija, Shakespeare, Keats, sestre Bronte, Elizabeth Barret Browning, Emerson, Thoreau i neki drugi, no strogi je otac, koji je prema njezinim riječima čitao „usamljeničke i stroge knjige“, djeci preporuča samo Bibliju. Stoga je i Whitman mimoilazi kao štivo kako sama kaže u pismu Higginsonu: „Govorite o gospodinu Whitmanu – nikad nisam čitala njegovu knjigu – jer mi rekoše da je nečasna osoba“. Puritanska sredina ubire svoj danak!

Materijalni status čini joj život lakšim, jer niti mora zarađivati nekim zanimanjem niti se mora udavati kao što su mnoge njezine suvremenice činile da bi osigurale egzistenciju. Pjesnikinja po najdubljoj vokaciji, to ostaje za čitava života živeći gotovo u potpunoj izolaciji vlastite kuće, održavajući korespondenciju s bliskim ljudima te čitajući i pišući pjesme.

Otac se bavi politikom i predstavnik je u Kongresu, a brat Austin studira pravo te kasnije živi unutar istog kućanstva zajedno sa suprugom Susan Gilbert, jednom od predmeta spekulacije tajnih ljubavi Emily Dickinson. Susan je vjerni čitatelj njezinih pjesama, ona koja ih u pismima prima – premda žive gotovo zajedno – te je neosporno da u potpunoj izolaciji i nerazumijevanju okoline, naprosto biva nužnim da se rodi jedna specifična i iznimna toplina prema onom tko razumije, vjerno čita i sudjeluje u njezinoj poetskoj erupciji. Na mušku se pak stranu, toplina izlijeva na protestantskog svećenika Charlesa Wadswortha kojeg naziva „svojim najbliskijim zemaljskim prijateljem“.

Često se ističe da je Emily Dickinson bila jedna od rijetkih pjesnikinja koje su uspjele estetski izraziti svu težinu ili breme života, njegove nejednakosti, neravnine, nepravednosti, nemogućnosti, nedostatak potpunog osjećaja sreće zbog naše nesposobnosti da je zadržimo u tom obliku kad ona postoji, upravo zato što je onda još ni nismo potpuno svjesni. Nažalost, sreće često postajemo svjesni prekasno. Baš u nastojanju da prikaže tu nedostižnost vječnog trajanja autorica se okreće prirodi kroz fragmente, dajući svoje poimanje razlomljenosti života, oblikovanja osjeta, odnosno svega onoga o čemu razmišljamo i razgovaramo.

U pjesmama prikazuje tijelo i duh, a iako o požudi piše otvoreno i bez stida, u svojem se pisanju mnogo više usredotočuje na želju koja obuzima nego na izravno čulno razdraženje. Govori o trenucima najdublje ekstaze, žudnje i tjelesnog ispunjenja.

Kao pjesnikinja prirode, koja za nju predstavlja i okvir i sadržaj, Dickinsonova produbljuje smisao za detalj dovodeći u kontrast čovjekov svijet i svijet prirode.

Tipično za nju jest opisivanje trenutka, prijelaza jednoga stanja u drugo. Zato njezine pjesme djeluju fragmentarno, pune su ugođaja, raznolikosti, obojenosti, čak i mirisa cvijeća. U traganje za otkrićem tajne besmrtnosti i vječnosti, pjesnikinja se okreće samotnosti duše zato što se takva spoznaja može odvijati u unutrašnjosti svakog bića na poseban način, odnosno onda kada je duša sama, a moguća je samo kod svjesnog izabiranja spiritualne samoće, tako da često nailazimo na opise samotnih krajolika.

Kada je 15. svibnja 1886. godine Emily Dickinson preminula, iza nje je ostao daleko veći rukopis nego su mnogi i sanjali: sestra je Lavinia otkrila kutiju s kojih devet stotina pjesama! Lavinia ih je povezala koncem u šezdeset sveščića te odlučila pronaći izdavača pa je zamolila Mabel Loomis Todd, suprugu amherstskog profesora da se lati transkripcije teksta. Pri određenim „popravljanjima“ teksta dogodilo se da postoje u nekim pjesmama različite verzije teksta.

Emily Dickinson sada svojataju svi od puritanaca i iskrenih ljubitelja poezije, preko onih koji slobodnijim svejtonazorima burkaju ustaljenost građanskih normi pa sve do zaljubljenika u vječnost i filozofiju: ona naprosto u tom svjetskom loncu biva ponešto od svega i ništa od toga – na koncu ipak jedina, neponovljiva i svoja!

od **polly88** Ned Okt 23, 2011 5:01 am

47

Zaboravit ćemo ga, srce,
Noćas – ti i ja!
Ti toplinu smetni s uma
Ja svjetlo što mi da.

Kad molitvu okončaš, reci
Da odmah počnem s tim!
Požuri! Ako kasno dođeš
U misli bit ću s njim!

od **polly88** Pon Okt 24, 2011 5:25 am

245

Dragi kamen na prstima držah, te krenuh
U krevet svoj.
Dan bje sparan, dosadan vjetar, ja rekoh:
„Bit će moj.“

Ustah, al' slika, predragi prsti,
Ne bje mi ista
Sve što sad imam, sjećanje tek je
Tog ametista.

od **polly88** Uto Okt 25, 2011 12:54 am

90

Na dohvatu!
Ja dirnut mogoh!
Komadić uzet sreće!
I lako selom tako prođe,
I već se dalje kreće!
Ko ljubičica nezamjetna
Što pašnjaka se hvata
Kasno željnim prstima
Što prođu prije sata.

od **polly88** Sub Okt 29, 2011 4:32 am

192

Srdašce bijedno!
Zar nitko za te više ne mari?
Baš im je važno! Baš im je važno!

Ponosno Srce!
Zar ne brinu više? A ti mi budi
Bezbrižno, snažno! Bezbrižno, snažno!

O krhko Srce!
Neću te slomiti, zar ne vjeruješ?
Ja za te marim! Ja za te marim!

Radosno Srce!
Jutarnjom Slavom
Vjetar i Sunce – sredit će stvari!

od **polly88** Ned Nov 06, 2011 8:08 am

204

Potez Plave,
Pa Zamah Sive,
Na putu grimizna mrlja,
Večernje sastavlja Nebo.
Purpura mrva – promakla mimo –
U žurbi Hlače boje Rubina,
Valovi Zlatni,
Obala Dana
I Jutarnje Nebo je tu.

od **polly88** Ned Jul 15, 2012 9:07 pm

Umrla sam zbog ljepote - i jedva
što sam se smjestila u grobu,
jednoga koji je zbog istine umro
Položiše u susjednu sobu.

Tiho me je pitao zbog čega sam propala?
"Zbog ljepote", glas mu moj danu-
"A ja - zbog istine - oboje su jedno-
braća smo", meni on šanu.

I ko rođaci kad se u noći nađu-
govorili smo iz sobe u sobu-
dok nam mahovina ne dosegnu usne-
i pokri - ime i dobu.

od **polly88** Ned Jul 21, 2013 1:00 am

1212

Mrtve su riječi
netko će reći
kad se prozbore.
Ja kažem za nas
ovdje i danas
životom gore.

od **Liza_N.** Pon Jul 22, 2013 3:26 am

I'm Nobody! Who are you?

I'm Nobody! Who are you?
Are you – Nobody – too?
Then there's a pair of us!
Don't tell! they'd advertise – you know!

How dreary – to be – Somebody!
How public – like a Frog –
To tell one's name – the livelong June –
To an admiring Bog!

od **polly88** Uto Apr 05, 2016 7:26 am

327

Prije nego mi je ugaslo oko
Voljela sam i ja vidjeti -
Kao druga Bića što imaju Oči
I ne znaju drugačije -

Ali da mi kažu - Danas -
Da bih mogla imati Nebo
Za sebe - kažem vam da bi mi Srce
Prepuklo, po mojoj mjeri -

Livade - moje -
Planine - moje -
Sve Šume - Bezbrojne Zvijezde -
Podneva koliko bih mogla uzeti
Među svoje smrtne oči -

Kretnje Gnjuraca -
Jantarnu Cestu Jutra
Za mene - da gledam kad me volja -
Vijesti bi me pokosile -

Sigurnije zato - možda - samo s mojom dušom
Pred Prozorskim oknom -
Gdje druga Bića stavljaju svoje oči -
Neoprezno - pred - Suncem

od **polly88** Uto Jan 10, 2017 8:44 am

373

Govorim svakoga dana
"Ako bih sutra Kraljica bila" -
Ovako bih napravila -
I sredi se onda, malo,

Ako se slučajno probudim kao Burbonka,
Nitko na mene neće s visine gledati -
Sa "Ovo je bila ona -
Prosila na Placu -
Jučer."

Dvor je sjajno mjesto -
Čula sam ljude kako govore -
Zato pričvrstim svoju pregaču, na Veličanstvo
Sjajnim Pribadačama od Zlatica -
Da me suviše priprost -
Položaj - ne obuzme -

I objesim svoj Jezik
O grančice pjevanja - dosta visoko -
Ali ovo bi mogla moja kratka Riječ biti
Za ublažiti -

Izvadi iz mog prostog govora sve obične riječi -
Uzmi druge naglaske, kakve sam čula
Iako osim Zrikavca - samo
I Pčele -
Nitko osloviti na čitavoj Livadi
Neće mene -

Bolje spremna biti -
Nego iduću zoru
Sresti me u Aragonu -
Sa starom Haljinom - na meni -

I iznenađena
u Seljačko sukno - obučena -
Pozvana - neočekivano -
u Exter biti -

od Sponsored content

Emily Dickinson

Emily Dickinson

Re: Emily Dickinson

Re: Emily Dickinson

Re: Emily Dickinson

Re: Emily Dickinson

Re: Emily Dickinson

Re: Emily Dickinson

Re: Emily Dickinson

Emily Dickinson - I'm Nobody! Who are you?

Re: Emily Dickinson

Re: Emily Dickinson

Re: Emily Dickinson