Haruki Murakami

od **Still_dreaming** Čet Dec 08, 2011 5:35 am

Haruki Murakami (村上春樹) je jedan od najpoznatijih savremenih japanskih pisaca nadrealizma i dobitnik više prestižnih književnih nagrada. Rođen je u Kjotu 12. januara 1949. godine, ali je veći deo svog odrastanja proveo u Kobeu. Njegov otac je bio budistički sveštenik, a majka ćerka veletrgovca iz Osake. Oboje su predavali japansku književnost. Uprkos toj činjenici, Murakamija više interesuje američka književnost, što ga i izdvaja iz glavne struje japanske književnosti.

Studirao je dramu na Univerzitetu Vaseda u Tokiju, gde se i upoznao sa svojom budućom ženom Joko. Njegovo prvo zaposlenje bilo je u prodavnici gramofonskih ploča. Nakon završenih studija, 1974. godine, otvara džez bar „Peter Cat“ u Tokiju, koji radi sve do 1982. godine. Tema mnogih njegovih romana, kao i sami naslovi, povezani su sa muzikom, uključujući i ‚‚Igraj, igraj, igraj'' (od R&B grupe The Dells), ‚‚Norveška šuma'' (po pesmi Bitlsa) i ‚‚Južno od granice, zapadno od sunca'' (prvi deo naslov je pesme Neta Kinga Kola).

Murakami je započeo sa pisanjem u svojim ranim tridesetim godinama. Kako je sam rekao, gledajući košarkašku utakmicu, odjednom je osetio neobjašnjivu inspiraciju za pisanjem svog prvog romana (‚‚Slušaj pesmu vetra'', 1979). Nekoliko narednih meseci pisao je samo nekoliko sati nakon završenog radnog dana u baru, tako da je uspevao da piše samo kratka poglavlja. Nakon što ga je završio, roman je poslao na jedini seminar koji je hteo da prihvati rad takve dužine i osvojio je nagradu.

Taj prvobitni uspeh ohrabrio ga je da nastavi dalje sa pisanjem. Godinu dana kasnije (1980), izdaje nastavak ‚‚Fliper 1973''. Godine 1982. izdaje ‚‚Lov na divlju ovcu''. 1985. godine izlazi iz štampe ‚‚Okorela zemlja čuda i Kraj sveta''.

Svetski poznat Murakami postaje objavljivanjem ‚‚Norveške šume'', 1987. godine, nostalgične priče o gubitku i seksualnosti. Milion kopija prodato je u Japanu. Među mladima u Japanu, Murakami je postao zvezda. Knjiga je štampana u dva dela koja su prodavana zajedno. Jedna je imala zeleni, a druga crveni deo. Najzagriženiji obožavatelji izražavali su svoju naklonost jednom od delova noseći knjigu zelene, odnosno crvene boje.

Godine 1986. Murakami napušta Japan i putuje u Evropu i nastanjuje se u Sjedinjene Američke Države. Predaje, između ostalog, na Univerzitetu u Prinstonu. Baš u to vreme i nastaju romani ‚‚Igraj, igraj, igraj'' (1989) i ‚‚Južno od granice, zapadno od sunca'' (1992).

Kratke priče su važan deo Murakamijevog opusa. Priče napisane u periodu između 1983. i 1990. godine objavljene su pod naslovom ‚‚Slon nestaje''. Posle potresa takođe je zbirka priča.

Još neka dela: ‚‚Ponovni napad na pekaru'' (1993), ‚‚Hronika ptice koja navija sat'' (1994), ‚‚Sputnik ljubav'' (1999), ‚‚Posle potresa'' (2000), ‚‚Kafka na obali'' (2002), ‚‚Kad padne noć'' (2004), ‚‚1Q84'' (2010) i dokumentarnu knjigu ‚‚Metro'' (1997/8).

Prevodioci Murakamijevih dela u Srbiji su Nataša Tomić i Divna Tomić, a on je prevodio na japanski Ficdžeralda, Kervera, Irvinga, Selindžera i druge američke pisce. Nakon višegodišnjeg perioda provedenog u Americi i Evropi, sada živi u Japanu, a radi kao gostujući profesor na Univerzitetu Prinston u SAD. On je šesti dobitnik „Franc Kafka“ nagrade za roman ‚‚Kafka na obali''.

Murakamijev prvi roman „Slušaj pesmu vetra“ je ekranizovan 1981. godine. 2004. godine izlazi film „Toni Takitani“ koji je snimljen po Murakamijevoj istoimenoj kratkoj priči, a 2010. godine je snimljen film „Norveška šuma“.

od **Still_dreaming** Sub Feb 01, 2014 10:54 am

A zapravo možda i ne treba da se sretnu. Gledajući u tavanicu, Tengo se zapita: zar nije možda bilo bolje da je do kraja svako od njih ostao da ide svojim putem, čuvajući maštariju o ponovnom susretu u svojim grudima? Na taj način mogli su doveka da žive sa nadom u sebi. Ta nada je slabašan, ali važan žar koji im greje srž tela. Plamičak koji nežno obujmiš dlanom i zaštitiš ga od vetra. Jer, ako u njega dune vihor stvarnosti, lako se može ugasiti.

‚‚1Q84"

od **Still_dreaming** Ned Feb 02, 2014 11:30 am

Dugo je gledao u rašireni dlan svoje leve ruke. Desetogodišnja devojčica me je uhvatila za ovu ruku i potpuno promenila nešto što je bilo u meni. Kako je tako nešto bilo moguće, nemam suvislo objašnjenje. Ali, nas dvoje smo tada sasvim prirodno razumeli i prihvatili jedno drugo. To je bilo pravo čudo, od početka do kraja. Nešto što se ne događa više puta u životu. Ne, nekim ljudima se možda nikad i ne desi.

‚‚1Q84"

od **polly88** Sre Mar 05, 2014 5:27 am

A sama je glazba bila čudesna. U početku mi je zvučala pretjerano, umjetno, čak neshvatljivo. Malo pomalo, međutim, kod opetovanog preslušavanja počela mi se u mislima oblikovati nejasna slika - slika koja nešto znači. Kad sam zatvorio oči i koncentrirao se, glazba je nadirala prema meni u nizu vrtloga. Prvo bi se stvorio jedan vrtlog, a iz njega se oblikovao drugi. A drugi bi se vrtlog spojio s trećim. Ti su vrtlozi, sad shvaćam, bili pojmovi, apstraktne ideje. Više od svega sam želio o njima pričati Šimamoto. Ali izmicali su običnom jeziku. Bio mi je potreban kompletan novi rječnik, ali pojma nisam imao kakav. Štoviše, nisam čak znao vrijedi li trošiti riječi na to što osjećam.

Južno od granice, zapadno od sunca

od **polly88** Sre Mar 19, 2014 10:56 pm

- (...) Život druge osobe pripada toj drugoj osobi. Ne možeš ti preuzeti odgovornost. Kao da živimo u pustinji. Moraš se jednostavno na to naviknuti. Jesi gledao onaj Disneyjev film u osnovnoj školi - 'Živa pustinja'?
- Da - odgovorio sam.
- Naš je svijet potpuno isti. Kiša pada i cvijeće cvate. Bez kiše se sasuši. Kukce jedu gušteri, guštere jedu ptice. Ali na kraju svi do posljednjega ugibaju. Uginu i sasuše se. Naša generacija umire, a sljedeća zauzima naše mjesto. Tako to ide. Ima mnogo raznih načina da se živi. I mnogo raznih načina da se umre. Ali na kraju je potpuno svejedno. 'Ostaje samo pustinja.'

Južno od granice, zapadno od sunca

od **polly88** Čet Mar 27, 2014 10:56 pm

- Ništa se ne može reći prema fotografiji, Hajime. Fotografije su samo sjene. Prava ja negdje je daleko. Ona se ne vidi na slici.

Južno od granice, zapadno od sunca

od **ms.k** Ned Avg 02, 2015 11:35 am

The moon had been observing the earth close-up longer than anyone. It must have witnessed all of the phenomena occurring - and all of the acts carried out - on this earth. But the moon remained silent; it told no stories. All it did was embrace the heavy past with a cool, measured detachment. On the moon there was neither air nor wind. Its vacuum was perfect for preserving memories unscathed. No one could unlock the heart of the moon. Aomame raised her glass to the moon and asked, "Have you gone to bed with someone in your arms lately?"
The moon did not answer.
"Do you have any friends?" she asked.
The moon did not answer.
"Don’t you get tired of always playing it cool?"
The moon did not answer.

1Q84

We're both looking at the same moon, in the same world. We're connected to reality by the same line. All I have to do is quietly draw it towards me.

Sputnik Sweetheart

od **ms.k** Sub Avg 29, 2015 9:00 am

Before human beings possessed fire or tools or language, the moon had been their ally. It would calm people’s fears now and then by illuminating the dark world like a heavenly lantern. Its waxing and waning gave people an understanding of the concept of time. Even now, when darkness had been banished from most parts of the world, there remained a sense of human gratitude toward the moon and its unconditional compassion. It was imprinted upon human genes like a warm collective memory.

od Sponsored content

Haruki Murakami

Haruki Murakami

Re: Haruki Murakami

Re: Haruki Murakami

Re: Haruki Murakami

Re: Haruki Murakami

Re: Haruki Murakami

Re: Haruki Murakami

Re: Haruki Murakami

Re: Haruki Murakami