Umetnički performans

Uopste ne smatram ovo vrstom umjetnosti, mada ne znam ni sama kako bih to nazvala. Cula sam za Marinu Abramovic, na nasoj televiziji je bila emisija o njenim izvedbama. Mene takve stvari ne impresioniraju previse, mada mogu da me zaintrigiraju na kratko. U svakom slucaju, dobro se dosjetila kako da skrene paznju na sebe i zaradi pare.

Prije godinu i pol morala sam napisati seminarski rad u kojemu sam uspoređivala jednu postmodernističku pjesmu s deset filmskih predložaka, no zapravo se radilo o deset kratkih eksperimentalnih filmova, većinom performansa. Do tada ne samo da nisam performanse smatrala umjetnošću, nego ih uopće nisam ni razumjela ni razmišljala o tome zašto ih netko ima potrebu osmišljavati. Nakon tog seminarskog rada moje se mišljenje o performansima promijenilo i danas na njih gledam kao na umjetnost. Stvar je u tome da je u prošlosti postojalo puno manje onih koji su sebe nazivali umjetnicima. Danas se svatko želi okušati, svatko želi dati neki svoj doprinos. Jedna mlada umjetnica, Bettine Banayan, rekla je da je danas sve već viđeno i ako umjetnik želi izazvati reakciju mora izvoditi performanse. Ona je svojim performansom u podzemnoj definitivno izazvala reakcije jer je rezala luk!



Ono što je meni zanimljivo kod ovih performansa i zašto su oni za mene umjetnost jest to što ih svatko može tumačiti na svoj način. Bez obzira na to što je umjetnik htio reći, kakvu poruku prenijeti, na kraju je na meni da interpretiram. Tako u ovom performansu mlade Bettine vidim kritiku na današnji užurbani način života, ljude koji se vraćaju kući s posla i koji zbog silnih obveza možda neće stići skuhati ručak. Zašto onda ne bi to vrijeme koje nepovratno gube u gradskom prijevozu potrošili na pripremanje namirnica za ručak?

Nisam prije znala skoro ništa o Marini Abramović, ali su me zainteresirali ovi kratki klipovi i vjerojatno ću pogledati još nešto. Nakon tog dugačkog performansa otišla se odmoriti, a poslije tjedan dana odmora izjavila je da i dalje stalno oko sebe vidi sve te oči u koje je gledala tijekom performansa. Ne mislim da je to bilo lako.

Troja ::dobro se dosjetila kako da skrene paznju na sebe i zaradi pare.

S ovim ću se složiti, ali ne u negativnom smislu. Žena je završila Akademiju likovnih umjetnosti i očito živi od umjetnosti. Nešto je morala smisliti, a ako je htjela da masa zna za nju, morala je smisliti nešto veliko, originalno, intrigantno. Jer se jedino tako mogla probiti.

A evo još jedne umjetnice, Sanje Iveković:


Nažalost, ne postoji čitav performans na YouTubeu, inače traje oko 3 i pol minute. To je jedan od filmova koji sam obrađivala u svom seminaru pa evo što sam, između ostaloga, napisala:

U Osobnim rezovima pojavljuju se dvije vrste kadrova. Jednu čini žena s čarapom na glavi koja velikim škarama pravi rupe i ogoljuje svoje lice. Ti su kadrovi u boji i dugi su. Na svaki zvuk rezanja pojavljuje se druga vrsta kadrova, a to su oni crno-bijeli i kratki pa ne omogućuju reakciju na ono što je prepoznato. Ovdje se zapravo radi o drugom mediju – o televiziji, a preuzeti su kadrovi nekih političkih događaja i čujemo spikera kako komentira.
U ovome filmu možemo vidjeti i feministički utjecaj jer nam donosi ženski pogled na televiziju, a samim time i na svijet, budući da je riječ o autorovom kadru. Autorov kadar jest onaj u kojemu se zapažaju izrazitije preobrazbe svijeta (Peterlić, 2000: 55) i gledatelj postaje svjestan da se upotrebljava neka posebna tehnika – u ovom slučaju – kadrovi u kojima se rabi krupni plan (vide se samo glava i ruka protagonistice) i montažne kombinacije kadrova (ubacivanje isječaka iz televizijske emisije). To je ono što se opire tradiciji. Žensko lice ispod crne čarape upravo je rušenje kulta ljepote, a čin rezanja čarape predstaljva raspadanje.
Specifična je zvučnost ovoga filma. Zvučna dimenzija neobično je značajan činilac doživljaja realnosti prikazanoga svijeta (Peterlić, 2000: 123). U kadrovima u kojima se pojavljuje žena čujemo samo šum – zvuk koji proizvode škare kada prerežu čarapu. Odsutnost zvukova tvori osjećaj nelagode jer se bezvučni svijet čini kao neprirodan, čak mrtav. Stoga se tišina najčešće i primjenjuje u filmovima baš u tom smislu. S druge strane, u televizijskim kadrovima čujemo glas spikera. Ne vidi se izvor govora pa takav govor djeluje kao komentar koji može imati veliki učinak na gledatelje jer dobiva vrijednost autorova komentara. U ovom se filmu komentira stvarnost – politička i društvena, što se vidi u tim ubačenim kadrovima.