Atlas oblaka / Cloud Atlas

...Počeću onako kako film počinje (i završava)  – sa Henksom – i onim što mi se čini da je priča o greškama, iskupljenju i "drugoj šansi" – i niti koja se provlači od početka do kraja – o dva puta dvoje: dva bića, muzika i riječi – o jednom –  jednoj kapi. Počeću, ali nisam sigurna da ću da završim do kraja ovog posta, utisak imam, ne bi bio esej već čitav seminarski rad (ipak sam film gledala tri puta).
Dotakao me početak sa lažima i kraj sa istinom. Takođe, neopisivo me dotakla veza vode i neba, od samog početka, imajući u vidu i da se dešavanja zbivaju u blizini vode ili na nekim visinama među oblacima, tako da uvijek imam u vidu ono: Yet what is any ocean, but a multitude of drops? Međusobom povezane i baš kao što kapi okeana isparavaju i odlaze među oblake, tako se, kroz kišu vrate.
Volim (po)vezanost i nit(i) koje ih vežu. Volim strukturu u naizgled haosu. Trunku nervira i prija moralni kompas koji se provlači i sistem kazne i nagrađivanja, a možda i uplitanja božanskog sa onih šest života/priča i demonskog sa trinaest bitnih likova. Jesu oni povezani, ali svako je biće za sebe, pa ih tako i vidim/osjećam, valjda mi je lakše da uhvati nit koja mi je donekle poznata. Sviđa mi se i period koji je uzet, iz naše perspektive: prošlost – robovlasništvo i oslobađanja od istog, periodi ekonomske/ratne krize ali nade, sadašnjost – po kalendaru Maja prekretnica, budućnost – s obzirom na brojnost azijske populacije i ima smisla (čak i jezik manjine koji mi liči na ruski), i konačnica sa dvije krajnosti što zapravo i jeste prava slika – većina na dnu grebe se za ostatke, a manjina uživa sve ugodnosti (utisak imam da je, danas, onaj "srednji sloj" samo neka zamućena maska i privid).
Počeću sa Henksom, jer mi je realniji, opipljiviji, on je običan čovjek sa zrnom lošeg i zrnom dobra i zanimljivim izborima/djelima (ne znam zašto, ali nekako mi se nameće misao da je pisac, negdje između redova, želio reći da su ipak naši izbori i djela ono što nas definiše, čak i kod najvećeg zla ima ono zrno dobrote koje bi moglo da prevagne samo ako mu dozvolimo, ako tako izaberemo). Naime, Henks, čovjek kome je "dato" šest života, svoje putovanje počinje sa negativnosti i nečovječnosti – pokušajem ubistva, a ženu kojom je svojom "sudbinom" vezan gleda sa prezirom i kao niže biće no što je on sam, i za svoje "izbore/djela" biva kažnjen – ubistvom. U narednom životu obična je radnička klasa i provlači se kroz život i naizgled više životari, no što zaista živi, rastavljen ne samo dušom, nego i obrazovanjem i položajem od žene koju je u prethodnom životu prezreo, sve što ima od nje je samo jedna stvar koju je u nekom trenutku dotakla. Valjda po principu – treća je sreća – konačno u trećem životu dobija uvid u ono što bi mogla biti nagrada, ukoliko istraje u tome da donosi dobre odluke. Nažalost, četvrti put ne istraje (uzgred rečeno jedna od omiljenih scena – susret dva pogleda među gomilom, kao i bacanje sa balkona) i opet – biva kaženjen – bacanjem u okove.  U petoj stazi njegov "uspon" do "tv zvijezde" mi je zaista nešto da se čovjek zapita da li je biti ista nagrada ili kazna. U svakom slučaju, ono odlučujuće – šesta šansa – opet se provlači i donosi loše odluke, breme/kap lošeg sa početka sad mu visi o vratu, ali mu je data i posljednja šansa za iskupljenje – i on je koristi, i dobija dugo očekivanu nagradu.
Nagrada je, utisak imam, život, većim njegovim dijelom, ispunjen ljubavlju, poštovanjem i srećom. Riječi tog čovjeka nisu obične riječi, već pjesma.
Nastaviću sa ženom, koja je sve, samo ne obična žena. Volim tu romantičnu misao o ženi kojoj je jedina suštinska uloga/funkcija da voli samo jednog muškarca (jeste pomalo više iritirajuće njena hetroseksualnost, ali, bože moj, autorovo pravo na izbor), i tako kroz sve vijekove – voli, predano, privrženo i iskreno; a kad se nepronađu – nje nema, a on je neko naizgled nebitan. Njoj naizgled nije "dato" šest života, njoj su dovoljna tri. Malo, ali vredno. Tako ona, kroz samo tri života, voleći, diže se do božanstva. Njen lik je simbol boga. Trunku nervirajuće. Jeste usput "nabacivano" da su druge njenog lika i prostitutke (i prostitutke su žene i božanstva i valjda vole ko i sve druge), obične žene itd, ali realno ona na osnovu koje je sazdan temelj religije je neko ko je kroz sve vjekove u osnovi imao ljubav i istu pružao, davao, stvarao. Opet – pomalo (pre)više savršeno i nervirajuće, ali, opet, bože moj, pravo autora, a možda i moje loše viđenje.
Riječi i muzika koji se provlače kao nit i bit koja veže i tka pjesmu i zaplet, dolazi na neki način od mahom ljudi kojima je nagrada data kao svojevrsan  avans, ali bez obzira na istu (valjda po principu da sve što je olako stečeno ne umije se cijeniti), oni uporno donose loše odluke, ali bez obzira – to jednom (ono jedno(m) bitno koje su prepoznali ) u životu jednog života kroz sve vijekove je sasvim dovoljno za stvaranje nečeg velikog što će trajati kroz sve ostale vijekove...

...Dva talasa riječi i muzike koji se kreću kroz film, a slivaju se na kraju u jednu kap lika božanstva, počinju na moru – Džim kao kapetan, a Ben kao tek običan mornar.
Džim je, ostao mi je utisak, neko ko "ima više sreće nego pameti" i mnoštvo loših odluka, ali je baš kao i Ben makar jednom (pre)poznao ono bitno, s tim što, za razliku od Bena, umije da "nauči lekciju", dok Ben, Ben ne umije.
Ben se, u jednom životu, pronašao u muzici i komponuje simfoniju na kojoj mu je i najveći kompozitor tog doba pozavidjeo, djelo, ispostaviće se, vredno života, tj. oduzimanja istog (prava ljubav možda i jeste, možda takva kao njegova pogotovo, jer ona kao da je nešto više/iznad svega i u isto vreme prožimajuća). Utisak imam, njegov "grijeh" nije grijeh prema životu, već prema samom sebi i oduzimanju, ne samom sebi, već i čitavom svijetu, nečeg što je veće od njega samog. Malo me nervira što je, čini mi se, prestrogo kažnjen (a možda i nije, možda je dobio baš ono što zaslužuje) – u narednom životu životari i provlači se poput Henksa, a potom kao žena (domaćica?/sponzoruša?) beskrupoloznog bogataša i kamen razdora među braćom, a u konačnici završava na dnu sa kog je krenuo u ništa boljoj poziciji.
Možda su zato baš Džimove riječi nešto što nosi i ostavlja utisak i (pre)priča(va) vijekovima, a Benova muzika (za čitav svijet nepoznata, usnula na nekoj prašnjavoj polici) tek neka lagana vibrirajuća nit koja veže, ali ostaje negdje u pozadini/podsvjesti.  
Nekako mi je i drago što su likovi poput Granta i Vivinga, u čijoj osnovi preteže ono negativno (kod prvog ono "zlo" koje vlada na vrhu, kod drugog "zlo" sa dna), kroz sve živote – dno dna. Divan mi je detalj ostavljanja Vivinga u konačnici negdje u (pod)svjesti Henksa. I što su one koji su se na neki način provlačili i nisu bili dovoljno odriješiti ostavili tek kao neku nit koja će tek malo da dotakne, dovoljno da veže, ali ne i da ostavi značajan trag.
Koliko mi je prelijepo toliko je i monstruozno što je fikcija jednog doba surova realnost nekog drugog (roman/film iz neke daleke prošlosti ("Soylent Green") o ljudima koji se hrane ljudima posve nesvjesni toga, u dalekoj budućnosti postaje realnost)  ili  naizgled bezazlen san jednog čovjeka se pretvora u realnu noćnu moru u budućnosti;  ali s druge strane postoje i divni "de ža vi" trenuci (pre)poznavanja kroz pogled/riječ/muziku.
Stubovi koji vežu i ostavljaju značajan trag potporom – Beri i Sterdžes.
Beri "sudbinom" vezana za Henksa, a Sterdžes za Dunu. Prvi, da li nesrećnim okolonostima ili izborima kroz vijekove razdvojeni, da bi tek na kraju dobili zaslužen srećan kraj; a drugo dvoje, da li srećnim okolnostima ili dobrim izborima, dižu ljubav do božanstva.
Sviđa mi se što iako naizgled samo Henks pomaže Beri da prevaziđe neke fizičke prepreke i ostavi trag, u suštini ona pomaže njemu da prevaziđe one (vijekovne) duševne. Beri se sa dna – pomalo nesigurno, zahvaljujući valjda vjeri i upornosti i čini se čineći dobre izbore – izdigla na vrh.
Sterdžes, od samog starta vjeran čovječnosti i posvećen borbi za očuvanje iste, sastavljen sa ljubavi koja veže kroz vjekove – ostavlja trag. Fenomenalna mi je scena u kojoj polovina njega (njegove knjige) daje izvjesnu potporu/motivaciju Benu, a s druge strane polovina skrivena podupire neki predmet.
Volim što je ljubav koja se kroz vjekove uzdigla do božanstva "zamaskirana" krhkoćšu (ili možda odista i jeste krhka – malo eksploziva pored karotide i nema je), provlačeći se poput muzike, prikazana tek pokojom slikom, ali uvijek stabilnim glasom i nepokolebljivim riječima/djelima...