Crtica
2 posters
Zid :: Književnost :: Književnost
Strana 1 od 1
Crtica
Crtica je oblik pripovedne proze koji odlikuju sažetost i kratkoća pripovedanja i u kojem su obično date samo naznake nekog događaja ili književnog lika. Kao ‚‚mali prozni oblik", crticu odlikuje i manji stepen beletrizacije stvarnosti, kao i odsustvo elemenata pesničke organizacije jezika. Crtica poseduje srodnost sa pripovednim oblicima narodne književnosti i anegdotom, a u svetsko književnosti najbliža je skici. Tokom druge polovine 19. veka, kada je bila izražena realistička tendencija prikazivanja događaja iz svakodnevnog života, crtica postaje jedan od omiljenih pripovednih oblika (Čehov). Dobija na popularnosti i u 20. veku, posebno u doba avangarde, tim pre što se pokazuje pogodnom za parodiju i satiru (Danil Harms, Mihail Bulgakov i dr.). U srpskoj književnosti crtice su pisali Simo Matavulj, Svetozar Ćorović, Duško Radović i Matija Bećković.
Jeste li čitali neke crtice?
Dopadaju li vam se?
Pošto su to kratki tekstovi, ovde ih može postaviti i u celosti.
Jeste li čitali neke crtice?
Dopadaju li vam se?
Pošto su to kratki tekstovi, ovde ih može postaviti i u celosti.
Amor fati
Live today
Still_dreaming- Administrator
- Broj poruka : 22089
Godina : 36
Lokacija : In dreams...
Datum upisa : 15.01.2010
Antun Gustav Matoš - Kip domovine leta 188*
Čitam sve što mi dođe pod ruku Ni crtice nisam zaobišla, ali dosta malo sam ih pročitala. S obzirom da su kratke, moraju biti efektne i alegorične. Danil Harms je i sjajan i čudan u isto vrijeme, no na spomen crtice prvo se sjetim ove Matoševe.
Kip domovine leta 188*
Antun Gustav Matoš
Kip domovine leta 188*
Antun Gustav Matoš
Kada se ušeprtljiše Zagrepčani radi onijeh grbova na zgradi državne financije, zovne usplahirena vlast u pomoć vojsku.
Bijaše to treći dan bune.
Jutro toplo, sunčano. Nebom se nepomično pružio samo jedan, crn i duguljast oblačak: mniš, e je kroz pukotinu modrog plašta nebeskog prokuljao dim.
— Vojska ide, ide vojska!
I za tili časak prsne šarena gužva. Odvulala se kao pred kakom grozovitom istragom, a na pustom Trgu Jelačićevu ostadoše samo piljarički stolovi i stočići.
Za tren oka zabravilo vrata kućna i dućanska.
Tišina kao pred groznom bitkom!
Malo, a iz Bakačeve ulice kao da šušnu lišće, kao da pljusnu kiša — i diže se bahat kopita.
— Soldati ideju, bežimo!
— Nedem, makar fratri padali!
— Ali, Pepica, draga, lublena Pepica...
— Nedem, Joškec, nedem! Kaj mi moreju ovi grintavci? Ja nis' niš kriva!
To govori tik do spomenika usamljen par: guravi piljar Pogačić i pretila gospa Pogačićka, koja se ujezerila na svom tronošku kao u staro mirno doba.
I zarudi prvi red konjice.
— Pepica, za pet ran Kristušovih, smili mi se! Hodi! Buju te fundali ovi mađarski hajuši.
I niz modruljasti se nos poštovanog purgara prosu voda iz očiju.
— Ali, Pepica, draga, lublena Pepica!
— Nedem, Jožica, magari najdepši fratri padali.
Tutnji već i gromori: sad će zapljusnuti crveni eskadron.
— Pepica! Jojček, kaj bu z nas!
I čestiti se purgar zdvojno okrene na peti i stane strugati, strugati niz čaršiju.
— Fuj te budi, pajcek vušivi!
Drekne i pljune za njim.
Konjica joj se već kasom sasvijem prikučila.
Tek sada kada se osjeti sama, napuštena, a motreći sve jasnije i jasnije bijesna, blesasta lica i gole ćorde — uhvati babu grdan strah. Ujelo ju nešto duboko u grudima, koljena joj se kucnu, ona dva-tri zuba zacvokotaju, a pred očima joj se zamagli.
Šćućuri se i stane gristi nokte. Učini joj se da ju onaj bucmasti oficir s iglastim brcima gleda pakosno, zlurado.
— Lezi, babo! — dreknu neko.
A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak i menten, a ljuta mu se krivošija u snažnoj desnici kao zapalila...
I u babinoj duši sine dan kada ga je djevojkom ovdje gledala s njegovim »ilercima«.
Uto bocne onaj časnik svog konja i uz urnebesni hura i smijeh preskoči poštovanu »tovarušicu« općepoznatog purgara Pogačića. Zemlja zatutnji, a gusa poleti kao vijor preko piljarskih klupa i stočića.
Poslije nekoliko sati jedva nađe poštovani Pogačić svoju ženu.
Prućila se kao panj pored svojeg tronoška. Po amazonskim joj se grudima prosuo luk, peršun, voće, salata i krunice različita cvijeća.
Prisvenula, sirotica. Čelo joj probijeno, a po požutjelom se licu uhvatio sir od krvi kao sok od jagode ili višnje.
Nebavac Pogačić zapuca zdvojno prstima, udari se tronoškom po čelu, stane Pepicu podizati na noge i pipati joj srce. No Pepicino je junačko srce stalo da se malo odmori. I zlosrećnik otrči u najbližu rakijašnicu i baci u kljun čitav polić rakije.
Odnijeli ga u bolnicu Milosrdne braće.
I nju i njega zakopaše krišom — krišom, dragi čitaoče, krišom...
Bijaše to treći dan bune.
Jutro toplo, sunčano. Nebom se nepomično pružio samo jedan, crn i duguljast oblačak: mniš, e je kroz pukotinu modrog plašta nebeskog prokuljao dim.
— Vojska ide, ide vojska!
I za tili časak prsne šarena gužva. Odvulala se kao pred kakom grozovitom istragom, a na pustom Trgu Jelačićevu ostadoše samo piljarički stolovi i stočići.
Za tren oka zabravilo vrata kućna i dućanska.
Tišina kao pred groznom bitkom!
Malo, a iz Bakačeve ulice kao da šušnu lišće, kao da pljusnu kiša — i diže se bahat kopita.
— Soldati ideju, bežimo!
— Nedem, makar fratri padali!
— Ali, Pepica, draga, lublena Pepica...
— Nedem, Joškec, nedem! Kaj mi moreju ovi grintavci? Ja nis' niš kriva!
To govori tik do spomenika usamljen par: guravi piljar Pogačić i pretila gospa Pogačićka, koja se ujezerila na svom tronošku kao u staro mirno doba.
I zarudi prvi red konjice.
— Pepica, za pet ran Kristušovih, smili mi se! Hodi! Buju te fundali ovi mađarski hajuši.
I niz modruljasti se nos poštovanog purgara prosu voda iz očiju.
— Ali, Pepica, draga, lublena Pepica!
— Nedem, Jožica, magari najdepši fratri padali.
Tutnji već i gromori: sad će zapljusnuti crveni eskadron.
— Pepica! Jojček, kaj bu z nas!
I čestiti se purgar zdvojno okrene na peti i stane strugati, strugati niz čaršiju.
— Fuj te budi, pajcek vušivi!
Drekne i pljune za njim.
Konjica joj se već kasom sasvijem prikučila.
Tek sada kada se osjeti sama, napuštena, a motreći sve jasnije i jasnije bijesna, blesasta lica i gole ćorde — uhvati babu grdan strah. Ujelo ju nešto duboko u grudima, koljena joj se kucnu, ona dva-tri zuba zacvokotaju, a pred očima joj se zamagli.
Šćućuri se i stane gristi nokte. Učini joj se da ju onaj bucmasti oficir s iglastim brcima gleda pakosno, zlurado.
— Lezi, babo! — dreknu neko.
A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak i menten, a ljuta mu se krivošija u snažnoj desnici kao zapalila...
I u babinoj duši sine dan kada ga je djevojkom ovdje gledala s njegovim »ilercima«.
Uto bocne onaj časnik svog konja i uz urnebesni hura i smijeh preskoči poštovanu »tovarušicu« općepoznatog purgara Pogačića. Zemlja zatutnji, a gusa poleti kao vijor preko piljarskih klupa i stočića.
* * *
Poslije nekoliko sati jedva nađe poštovani Pogačić svoju ženu.
Prućila se kao panj pored svojeg tronoška. Po amazonskim joj se grudima prosuo luk, peršun, voće, salata i krunice različita cvijeća.
Prisvenula, sirotica. Čelo joj probijeno, a po požutjelom se licu uhvatio sir od krvi kao sok od jagode ili višnje.
Nebavac Pogačić zapuca zdvojno prstima, udari se tronoškom po čelu, stane Pepicu podizati na noge i pipati joj srce. No Pepicino je junačko srce stalo da se malo odmori. I zlosrećnik otrči u najbližu rakijašnicu i baci u kljun čitav polić rakije.
Odnijeli ga u bolnicu Milosrdne braće.
I nju i njega zakopaše krišom — krišom, dragi čitaoče, krišom...
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 35
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Zid :: Književnost :: Književnost
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|