Partija šaha u umetnosti

SVEJED ::Iako mnogi šah zaobilaze u širokom luku, i na maloj crno-bijeloj šahovnici vodile su se epske bitke, koje ljubitelji i igrači šaha strastveno pripovjedaju svima koji su voljni slušati, pedantno navodeći poteze, jedan za drugim, s terminologijom koja je nejasna svima izvan kruga vatrenih obožavatelja šaha.

Tijekom godina odigrane su bezbrojne partije koje su ušle u legendu, ali i neke koje su bile više od same igre, odnosno, kroz neke su se partije prelamali puno veći svjetski problemi od toga tko je kome pojeo skakača ili tko je loše zamijenio lovca za pješaka.

Jedna od takvih “povijesnih” partija odigrana je 1910. godine između Scacchija Roescha i Willija Schlagea u Hamburgu. Unatoč svojoj neupitnoj “legendarnosti” sa stajališta šahista, ta partija također ne bi prešla granice šahovskog svijeta da nije prešla i u drugi medij pa je zahvaljujući tome stekla donekle kultni status među ljudima koji nisu baš ludi za pomicanjem šahovskih figura po ploči.

Naime, točnu tu je partiju Stanley Kubrick iskoristio u filmu 2001: Odiseja u svemiru. Kubrick je bio strastveni šahist i za razliku od većine drugih partija šaha koje se pojavljuju u filmovima, ovdje su razmještaj figura na ploči i potezi vjerodostojni i, što je najvažnije, sa šahovskog stajališta – imaju smisla.

U filmu astronaut Frank Poole igra šah protiv superračunala pod imenom HAL 9000. Kako bi HAL trebao biti nepogrešiv, nikog ne čudi kada lako pobijedi Poolea. Doduše, u istoimenom romanu Arthura C. Clarkea, prema kojem je snimljen film, navodi se da je HAL programiran da pobijedi samo u 50% partija, kako bi astronauti uopće htjeli igrati šah i imali kakve-takve šanse za pobjedu ili bar remi.

Vrijedi i spomenuti da je Kubrick svoje prihode tijekom studija i jedno vrijeme nakon diplome “pojačavao” radeći kao freelance fotograf, ali i igrajući šah za siću u Washington Square Parku te raznim šahovskim klubovima po Manhattanu.

Iako nestanak šahovskih komentara iz domaćih medija korespondira s pojavom razdoblja guzica i sisa, to je tema za neku drugu priliku. Oni koji se sjećaju izvještaja sa šahovskih turnira i analiza pojedinih partija, sjetit će se također da su izgledali poput ovog: 1. e4 e5 2. Nf3 Nc6 3. Bb5 a6 4. Ba4 Nf6 5. Qe2 b5 6. Bb3 Be7 7. c3 O-O 8. O-O d5 9. exd5 Nxd5 10. Nxe5 Nf4 11. Qe4 Nxe5 12. Qxa8 Qd3 13. Bd1 Bh3 14. Qxa6 Bxg2 15. Re1 Qf3 16. Bxf3 Nxf3#
Za neupućene: redni brojevi označavaju potez, velika slova označavaju figuru, a mala slova s brojem poziciju na koju je pomaknuta. Za pješake se ne navodi figura, samo pozicija. # je znak za šah-mat. A ‘stručno’ se ovakve partije ispod 20 poteza nazivaju minijature.
I, sad kad je o ovoj konkretnoj partiji manje-više sve jasno, pogledajmo kako ju je re-kreirao talijanski umjetnik Riccardo Crocetta. Njegova analiza partije u glini u svakom je slučaju atraktivnija od pomicanja stiliziranih figura po panou, kako je to u neka druga vremena radio legendarni velemajstor Vlado Kovačević.

E, da: bijeli su Scacchi Roesch / dr. Frank Poole, a crni Willi Schlage / HAL 9000.

http://film.purger.com/recenzije/filmovi/00266.shtml ::uloge: Kate Beckinsale, John Wood, Paudge Behan, Sinead Cusack, Michael Gough, Art Malik, Peter Wingfield
glazba: Philippe Sarde
scenarij: Jack Baran, Michael Hirst, Jim McBride (po romanu LA TABLA DE FLANDRES Artura Perez-Revertea)
režija: Jim McBride
proizvodnja: Ciby 2000, Britanija, 1994.
distribucija:
trajanje: 105 '
Julia (Beckinsale) zarađuje za život kao restaurator drevnih slika. Na jednoj od njih, koja prikazuje partiju šaha, pronalazi skriveni tekst i, da bi razjasnila misteriju, odlazi k vlasniku Don Manuelu (Gough). Ispostavlja se da je jedan od šahista na slici ubijena i Julia angažira Domeneca (Behan), uličnog klipana i šahovskog genija, kako bi otkrila srednjovjekovnog ubojicu. Ali, u međuvremenu i Julijini prijatelji i poznanici počinju umirati u sumnjivim okolnostima.

Jimu McBrideu, američkom režiseru koji se ima čime pohvaliti u svojoj filmografiji (DO POSLJEDNJEG DAHA, BIG EASY, VELIKE VATRENE LOPTE) očigledno je Amerika postala pretijesna za nova djela njegovog opusa. Stoga se okrenuo egzotičnim lokacijama - nakon Meksika u slabašnoj kvazierotskoj drami POGREŠAN ČOVJEK došao je red na Barcelonu, izuzetno moderni, propulzivni i filmašima s obje strane Atlantika dragi katalonski metropolis. Cijeli je projekt financirala evropska zajednica, a u duhu integracija su u castingu najbolje prošli britanski glumci, mnogo podnošljiviji u ulogama ne-anglosaksonskih bijelaca od bilo kojeg Amerikanca.

Izgledalo je da će McBrideu uspjeti napraviti dobar film - imao je solidan budžet, dobre glumce i relativno zanimljiv predložak. Ali, to se nije dogodilo. Zašto? Izgleda da je McBridea iznevjerila sposobnost da vješto balansira na rubu komedije i trilera koju je tako superiorno bio demonstrirao u BIG EASYJU. Tako FLAMANSKO PLATNO izgleda suviše luckasto da bi imalo trilerskog suspensea, a humor je suviše razrijeđen da bi ga shvatili kao komediju. Da stvar bude još gora, McBride se izgleda iznenada uplašio i vlastite sklonosti erotici, iako je zaplet davao itekakve mogućnosti za njeno uspješno korištenje. Ali, to ne znači da FLAMANSKO PLATNO nema ni nekih svijetlih trenutaka, prije svega nepristajanja na neke "PC"-kanone koji zagorčavaju život filmašima s druge strane Atlantika.

ocjena: solidan

Qvis Necavit Eqvitem - Ko je ubio kralja