Kockanje - pogubna strast?

Na kockanje gledam kao na vrlo nezdravu vrstu zavisnosti i nikada se ne kockam. Ne mogu zamisliti glupljeg nacina da covjek potrosi pare nego da ih plati kockarnici. Moj brat je, kada je bio vrlo mlad, igrao karte u novac, a djever i redovno odlazio u kockarnice. Obojica su se "izlijecila" od te navike kada su odrasli i zasnovali svoje porodice.

Brat mi je, kada je dobijao novac, davao dio para, pa mislim da je to tako kod kockara: "easy come, easy go", sto nikada nije bio moj pristup novcu. Jednom sam i ja bila pozvana da idem u kockarnicu, ali nisam htjela da idem. Zasto sebe dovoditi u iskusenje?

Kockanje smatram ovisnoscu i prilicno nezdravom navikom.
Oko ovog imam cesto rasprave sa momkom, koji je cesto igrao poker dok nije mene upoznao. Na tom pokeru je zaradio novac za auto. No, opet, meni je to uglavnom sreca, koja moze lako da te ponese i da prokockas sve sto imas.

Takav primjer je jedan tatin poznanik, koji je na kocki izgubio auto, a nekoliko puta je iz kockarnice zvao tatu da mu priskoci u pomoc sa parama. Posebno mi je tuzno sto taj covjek ima porodicu, kojoj ovim steti.

Iduce godine ili nekad vec planiram ici u Las Vegas, pa cu malo probati "kockati". Mozda promijenim misljenje. Mada, posto znam koliko mi je limit sa alkoholom, znam i koliko ovdje mogu priustiti da potrosim, a da me ne grize savijest

Također kockanje smatram ovisnošću. Osobno s tim nemam problema, nikada nisam kockala jer me ni najmanje ne privlači, ali dvije meni bliske osobe imale su problema s kockanjem, tj. jedna još uvijek ima.

Prva je moj prijatelj iz srednje škole s kojim sam se družila i tijekom studiranja jer je on tada živio i radio u istom gradu. Obično smo izlazili zajedno pa nisam odmah primijetila da ima nekakav veći problem. Saznala sam tek kad mi se požalio da nema novac za stanarinu, na što sam ja naravno odgovorila pitanjem - pa na što si potrošio plaću? Priznao mi je da kocka i ne samo da je prokockao svoj novac, nego i novac svojih cimera. Oni su mu, naime, dali novac za stanarinu da sve zajedno da gazdi, a on je, umjesto kod gazde, završio u kockarnici. Razgovarala sam s njim i tada i nekoliko puta poslije toga događaja, no mislim da mu ti razgovori nisu previše značili, niti je svoje kockanje smatrao velikim problemom. Od mene nikada nije tražio novac da mu posudim. Ne znam je li se nešto posebno dogodilo, ali prestao je kockati valjda isto toliko naglo kao što je i počeo.

Druga osoba je moj bratić koji je do guše u dugovima, ali ne prestaje kockati. Otkad sam se odselila, s njim više nisam toliko bliska pa ono što mu se događa uglavnom saznam od zajedničke sestrične. Tom bratiću je tata umro dok je on još išao u srednju školu i tada je sve krenulo naopako na svim mogućim planovima, i to njegovom krivicom. On je jedan od onih koji se kocka tuđim novcem jer sam ne radi ništa. Mama mu radi u Njemačkoj, šalje novac, a on živi s curom i njenim roditeljima, igra nogomet i kocka. Ni da se potrudi naći posao, ni da pomogne u kući, ni najmanje se ne želi pokrenuti. Takve ljude nimalo ne žalim, a valjda najlakše i postaju ovisnici jer ne znaju brinuti o sebi i ne misle na one koji ih vole.