Izjavljivanje saučešća

Bas danas sam bila u situaciji da moram da izjavim saucesce i to dobrom drugu. Naravno nije ugodno, a to je situacija u kojoj je tesko naci prave rijeci za utjehu. Danas mi je jos teze palo sto sam sve to morala da obavim telefonom.
I jos uvijek mi je tesko jer mi jos uvijek u glavi odzvanja njegov glas, njegove rijeci i sva tuga koju sam cula.

Mnogo mi tesko pada, iako imam vek i po...ja ne umem da izjavim saucesce verbalno, vec neverbalno.

Najteze mi je kad majci izjavljujem saucesce....Skoro sam imala isla na sahranu, majka je dete sahranila, ja rec nisam rekla vec sam je samo jako zagrlila, i bila uz nju stalno...kao i svi ostali.

Uvijek sam se trudila da budem puna saosjecanja kada bih nekome izjavljivala saucesce, ali mislim da nikada nisam u potpunosti shvatala koliko je smrt bliske osobe porazavajuca dok mi nije umro otac. Sada smrt bilo kojeg bliskog prijatelja izaziva asocijacije na gubitak oca i duboko me rastuzuje.

Juce sam bila da izjavim saucesce, danas sam ispratila mog prijatelja, koga su nosili do vecne kuce.Jedva sam prisla majci koja sahranjuje sina....jos teze sam prisla deci njegovoj,koja su tiho jecala.
Rec jednu nisam rekla,knedla u grlu je jos uvek, samo sam ih jako zagrlila i bila uz njih.
Ne mogu da shvatim, kako nema coveka vise...dosao s posla,rucao, i preminuo.Predhodni dan je bio kod nas kuci...
Ne, ne, nemam vise snage, stalno gubim nekoga, i sve su to mladi ljudi,koji iza sebe ostave relativno malu decu, i majke koje ih sahranjuju.

Kad ja umrem, ne zelim da dodje 1000 ljudi koje nikad nisam u zivotu vidjela, da izjave saucesce zato sto poznaju ovoga ili onoga, pa imaju obavezu, mora se...
Koja glupost, i strasno podjeca na licemjerje.
I sve ono sa crninom, ne slusanjem muzike i slicno...E to mi bas nije jasno.Ako neko pati to je jedna stvar, stvarno razumijem, ali svako treba da se ponasa onako kako osjeca, ne vidim zato bi morala da se postuju odredjena pravila.To mi izgleda kao ponasanje koje treba da stvori drugim ljudima sliku o tome kako se ponasate dolicno, upravo onako kako treba, patite koliko je ocekivano...Uh, sad sam se vec iznervirala, i ne mogu da objasnim.
Uglavnom, kad ja umrem, hocu da me kremiraju, prospu, i naprave zurku ili da ne prave apsolutno nista.Nisam zahtjevna...

Nymphadora, slažem se s tobom, od riječi do riječi. Stvorili se neki običaji oko svega toga koji meni nemaju smisla...

Da se vratim na početno pitanje - koliko mi teško pada da izjavim saučešće? Kao i enigma, ne mogu to izraziti riječima. Jako mi teško pada, odmah se sjetim smrti neke bliske osobe i kako sam se ja tada osjećala i mogu samo zagrliti i plakati. To je najviše što mogu dati, ali mislim da u takvim situacijama nisu ni potrebne riječi. Svako od nas tuguje na svoj način...

Mrzim to da radim i mislim da je glupost.. Čak se i ne sećam da sam nekome izjavio saučešće, glupo je, bar meni.. Tu sam da uvek pružim podršku i da ta neka osoba oseti da sam tu za nju u tom trenutku, a ‚‚primi moje saučešće" nema nikakvog smisla.. Ne radim to..

Samo izjavljivanje saučešća je kliše i nema težinu. Oseti se ko se zaista saoseća sa vašim bolom, a to foliranje i lažne suze uz neizostavne profesionalne narikače - to nije saučešće...

Kad je deda umro, svi su izrazavali saucesce. Pocela sam po nekom defaltu govoriti hvala, ne znam ni da li su zavrsili. Oni koji nisu bili u blizini su slali poruke i nadam se da niko od njih nije zamjerio ako nisam odgovorila. Znam da nije bilo lijepo od mene, ali bila sam u guzvi i bilo mi je glupo kuckati po mobitelu, a kasnije sam zaboravila kome sam odgovorila, kome nisam.

Izasla sam jedno vece da prosetam sa malim bratom i srela sam druga iz razreda, nekada najboljeg prijatelja mog drugog brata. Kad me pitao sta ima, rekla sam mu za dedu (poznavao ga je, jer je cesto dolazio kod nas, tj. po brata). Izjavio je saucesce. No, zamjerila sam mu u neku ruku, sto nakon toga nije uzeo telefon i nazvao svog nekad najboljeg prijatelja i izjavio mu saucesce. Ne zbog tog izjavljivanja, nego u ime prijateljstva, nazovi vidi kako je...

Bilo mi je neobicno kad mi je maceha izjavila saucesce, jer sam to smatrala dijelom porodice. Ja nikom unutar porodice nisam izjavila saucesce. I dedin brat kad je dosao, samo smo se pogledali i zagrlio me je. Ne znam jesam li trebala sta reci, ali nisam nista...

U drugu ruku, bila sam pored macehe kad je primila vijest o smrti svoje bake i odmah joj izjavila saucesce. Valjda to jednostavno dodje u tom trenutku, o tom se ne razmislja puno.

A to sto Poet kaze, tih glumaca, sto po sablonu govore, pa onda zapitkuju - joj, kako me samo nerviraju! Samo suti.

A meni licno i to "primi moje saucesce" nema puno smisla, samo neki glupav obicaj.

Imam pitanje vezano za ovu temu...

Mojoj drugarici je nedavno umrla majka (u par dana sa mojom bakom, znaci prije nekih 20 dana). Ja se sa njom ne druzim inace i vidim je mozda par puta godisnje. Brat je nesto blizi s njom i on ju je nazvao i izjavio saucesce u ime oboje cim je saznao. Sutra cu je na koncertu vjerovatno sresti, pa me zanima da li joj trebam izjaviti saucesce ili da je radije ne napominjem na to posto ce biti vesela atmosfera?

Ne znam sta ostali misle, ali ja bih definitivno izjavila saucesce kada je vidim.  U pitanju je majka, dakle vrlo vazna osoba, a nije proslo puno otkako je umrla.  Ti je nisi ni cula ni vidjela otada, dakle ovo je idealna prilika da to uradis.  Nakon sto joj izrazis saucesce mozes je pitati od cega joj je majka umrla.  Dalje ne moras raspredati na tu temu, osim ako ona ne bude htjela da o tome prica.

Umrla je od raka, sa tim smo dosta upoznati, pa mi je glupo da je to pitam. Ma pitanje je hoce li se danas uopce i pojaviti, posto je proslo tako malo. A onda sam i u dvojbi ako se pojavi, jer znam da ne slusa Gibonnia toliko, vec da bi dosla cisto da sebi skrene misli

Ako znas od cega je umrla ne moras je pitati. Sto se saucesca tice, ja bih ga izjavila, a ti kako god hoces.

Hvala na odgovoru. Vidjecu kako ce drugi, posto necu biti jedina u toj situaciji. Na njenom mjestu ja nikako ne bih voljela da mi ljudi izjavljuju saucesce danas

Život ume da bude jako surov, mnogo puta sam to osetila. Posebno kad sam morala da izjavim saučešće.I sad mi se ledi krv u žilama kad god se setim,a setim se svakog dana mog Gage, koji par meseci bio bolestan.Čovek do tada nije imao zdrastveni karton kod lekara.
Otišao je relativno mlad. Ostala su deca iza njega, koja nisu svesna šta se to desilo sa njihovim Ocem i neutešna majka,kojoj sam jedva prišla, jer nisam imala snage da izgovorm to "Prmite moje saučešće". Mislim da nisam ni izgovorila, jer nisam osećala potrebu da  treba išta da kažem, sem da budem uz nju.

Meni je neugodno, ali izgleda da je mom ocu jako bitno to ko je izjavio saucesce, a ko nije. Rekao mi je da je cak i zapisivao. To mi je nekako apsurdno. Naljutio se sto mu moji ujaci nisu izrazili saucesce. Objasnila sam mu da vjerovatno i ne znaju, jer obojica zive daleko + sa ovim jednim smo jedva u kontaktu. Brat je nakon bakine smrti nazvao ujaka i obavijestio ga (da su svekar i svekrva njegove pokojne sestre preminuli), bio je zatecen, jedva je izrazio saucesce. Nakon toga javio se i njegov brat, meni putem maila i izjavio saucesce i rekao da mu je jako zao, da je bio zatecen, te da ih pamti kao dobre ljude. Rastuzio me je, zahvalila sam mu i prenijela tati. Ujaci su meni i bratu izjavili saucesce, ali tatu nisu zvali. Mi smo mu prenijeli, mi smo ipak s njima u rodu, pa je to valjda i logicno. No, tata se i dalje ljuti sto nisu nazvali i njega.

To jedna od onih društvenih kreacija i umotvorina kulture koju ja ne trpim. Tada ne postoje reči; suvišne su i bezvezne. Obično samo ćutim i blenem. Po potrebi zagrlim osobu. Kad se u našoj porodici desila smrt obično sam izbegavala da mi iko išta govori. Užasno me nerviralo...

Koliko teško vam pada da izjavite nekom svoje saučešće?
Kako se osećate u tom trenutku?

Grozim se kad moram dati saucesce,nekako se uvijek pribojavam da kakva sam opicena nesto cu bubnuti bez pamti,bas ono kad se trazi sto postotna ozbiljnost,a namjere uvijek imam iste pruziti podrsku i pokazati suosjecanje sa onim tko je izgubio nekoga...Prvo navedeno nikad se nije dogodilo,ali uvijek me taj jedan te isti osjecaj proganja