Miroslav Krleža

od **Still_dreaming** Sre Jul 06, 2011 11:00 am

Usamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.

Miroslav Krleža je bio jugoslovenski i hrvatski književnik i enciklopedista.

Rođen je 7. jula 1893. godine u Zagrebu, gde je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Srednjoškolsko i više obrazovanje dovršio je u domobranskoj kadetskoj školi u Pečuju i vojnoj akademiji u Budimpešti. Još kao učenik gimnazije, Krleža se interesovao za društvena i politička pitanja svoga vremena, i iz tog perioda počinje njegova naklonost prema radničkom pokretu. Opšti talas nacionalnog i opštejugoslovenskog raspoloženja uoči oslobodilačkih balkanskih ratova poneo je i mladog Krležu, i on je, kao i pod krovom austro-mađarskih vojnih škola, ubeđeno očekivao nacionalni prevrat koji će ostvariti ideju jugoslovenskog ujedinjenja. Sa takvim osećanjima on je prešao u Srbiju s namerom da kao dobrovoljac stupi u njenu vojsku. Ali srpske vojne vlasti nisu razumele mladog nacionalistu, pa su ga posle hapšenja i mnogih sumnjičenja predale austrijskim vlastima u Zemunu. Osumnjičen, posle toga, da je srpski špijun, Krleža je ponovo uhapšen, lišen čina i, kad je otpočeo Prvi svetski rat, poslat na Istočni front kao običan vojnik. Njegova lična drama, kao i tragični događaji u svetskoj ratnoj katastrofi, razvejali su njegove mladićke iluzije, i on od tada pokušava da sudbinu južnoslovenskih naroda sagleda u idealima socijalističke ideologije. Nekada strasni obožavalac „Dušanovih četa“, „belih orlova“ i pijemontske uloge Srbije u ostvarivanju nacionalnog sna i ujedinjenju, postao je pesnik „svete komune“ koja je uz trijumfalnu huku zvona obarala krune i prestole.

Književna aktivnost

Krležina književna aktivnost počinje tokom Prvog svetskog rata, kada je još uvek bio naivni materijalista, oduševljeni četrdesetosmaš i košutovac koji je s radosnim nemirom osluškivao požare na prostorima Jugoslavije. U tom periodu i nekoliko godina posle rata, on je svoje pesničke nemire oblikovao „romantičnim slikama i likovima“. U tim delima je odslikana i tadašnja književna i politička atmosfera koju su stvarale patriotske omladinske generacije. Iz tog perioda potiču drame ‚‚Legenda'', ‚‚Zaratustra i mladić'', ‚‚Mikelanđelo Buonaroti'', ‚‚Kristifor Kolumbo'', ‚‚Maskerata'', ‚‚Adam i Eva'' i ratna lirika.

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Rat je bezuslovno jedna od prvih i najopsesivnijih Krležinih tema, kojom se intenzivno bavi i u pesmama, i u prozi, i u dramama. Njegovu ratnu liriku („Pjesme“ I i II, 1918; „Pjesme“ III, 1919) često prožimaju motivi Golgote i Velikog Petka, ali iz njih, katkad i prenaglašeno, progovara zagovornik lenjinističke ideologije, koji bučnim akordima pronosi jeku ruskog Oktobra 1917. Zbirka pripovedaka „Hrvatski bog Mars“ (1922; potpuna i konačna varijanta 1933), svakako jedna od najsnažnijih, umetnički najvrednijih antiratnih knjiga u evropskim književnostima, kao i drama ‚‚U logoru” (u prvobitnoj varijanti, pod naslovom „Galicija“ zabranjena na sam dan zakazane premijere, 30. decembra 1920.), sakupile su u svojim likovima svu tragiku i sve rane hrvatskih ljudi, koji već vekovima ratuju i krvare, uvek zarad tuđe koristi, „kao veleizdajnici svoje vlastite narodnosti“. Ali već i u ideološki obojenoj ratnoj lirici ima pesama s diskretnim, lirskim motivima i intimističkim ugođajima (‚‚Jesenja pjesma”), najavljujući konačnu zbirku ‚‚Pjesme u tmini” (1937), zbirku nadahnutu humanim građanskim saučestvovanjem nad socijalnom bedom, ali bez ideološke patetike, kao što odmah posle prvog izdanja „Hrvatskog boga Marsa“ izlaze najpre „Novele“ (1924), zatim „Hiljadu i jedna smrt“ (1932), pa opet „Novele“ (1937), s prozom čvrsto usidrenom u hrvatskom, naročito zagrebačkom, (malo)građanskom životu posle Prvog svetskog rata: potvrda da Krležina literatura ne živi samo od jednostranog političkog angažmana, nego se hrani i nadahnjuje totalitetom životnih ideja i motiva, koji se međusobno dramatično sukobljavaju; i upravo tada ona se objavljuje kao velika umetnost (novele ‚‚Veliki meštar sviju hulja”; ‚‚Cvrčak pod vodopadom”).

Potvrđuju to i „Balade Petrice Kerempuha“ (1936), velelepno pesničko delo pisano (re)konstrukcijom starog kajkavskog jezika prema jeziku Habdelića i Vramca, Belostenca, Mikloušića, Brezovačkog i Lovrenčića, jezikom prema kome je pokazivao trajnu nostalgiju. U dvadesetak pesama ove zbirke odvija se danse macabre hrvatskih kajkavaca kroz vekove, u stilu Boša i Brojgela.

Motivi svih bitnih Krležinih tema, kojima je ispunjen najvredniji deo njegovog pesničkog, proznog i dramskog dela, opravdavaju misao da on, iako nije bio matoševac, nastavlja Matoševim putem. Grmeo je protiv gluposti, kao i Matoš, koju je prepoznavao i u novim društvenim okolnostima, ali je njegova retorika bila pri tom bitno drukčija. U vreme društvenih promena i permanentne nestabilnosti, izazvanih sve zaoštrenijim političkim suprotnostima dvadesetih i tridesetih godina, koje sve više dobijaju ideološku boju, predviđa slom građanskog poretka, rastočenog i obezvređenog malograđanskim mentalitetom hrvatske inteligencije i moralnom neosetljivošću vladajućeg sloja.

Nakon mladalačkog ciklusa poetsko-ekspresionističkih dramskih vizija „Legende“, koji obuhvata poznate drame „Kraljevo“ (1915), „Kristifor Kolumbo“ (1917) i „Mikelanđelo Buonaroti“ (1918), zatim drame „Vučjak“ (1924), koja tematski i stilski stoji uz novele „Hrvatski bog Mars“, tri drame iz glembajevskog ciklusa („Gospoda Glembajevi“, 1929; „U agoniji“, 1928; „Leda“, 1930), sledeći metodu ibzenovske građanske dramaturgije, raščlanjuju kompleksne odnose u jednoj imaginarnoj zagrebačkoj porodici iz kruga vodeće finansijske oligarhije. Ne može se reći da je to društvena drama u pravom smislu reči. U tadašnjem Zagrebu tako velikih finansijskih magnata nije bilo. Krleža je izmislio Glembajeve i glembajevsku lozu da bi mogao da demonstrira ne samo svoje životne poglede, nego još više literarnu metodu napregnutog psihologiziranja, što ovaj ciklus, a posebno prve dve drame, stilski obeležava kao reprezentativne primere našeg psihološkog ekspresionizma.

Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima tradicije srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Maria Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o prirodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenapregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualizovanje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

Uz ponešto zanemarene romane „Tri kavalira frajle Melanije“ i „Vražji otok“, za Krležinu romanesknu umetnost reprezentativna su četiri dela: „Povratak Filipa Latinovića“, „Na rubu pameti“, „Banket u Blitvi“ i „Zastave“.

„Povratak Filipa Latinovića“ je roman o umetniku, često dovođen u vezu s prustovskim ciklusom (Krleža je Prusta izuzetno cenio), ali bliže je istini mišljenje da se radi o protoegzstencijalističkom delu senzibiliteta stranog francuskom romanopiscu: otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje neretko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satirično-političkim romanima. „Na rubu pameti“ je još dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkih solilokvijuma i naglog upada kajkavskog vernakulara kao moralnog sudije cele kafkijanske more, koja za temu ima najotporniju ljudsku osobinu: glupost.

Sledeći u nizu velikih romana koji su nastajali uoči Drugog svetskog rata (iako je poslednju knjigu dovršio posle rata) je „Banket u Blitvi“, smešten u imaginarnoj baltičkoj državi i baveći se temom teme totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, „poema o politici“, nije samo izuzetan politički roman, nego sadrži i bitne autorove uvide i mišljenja o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskog života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskog pozorišta - još jedan piščev dug srednjovekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi.

Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, „Zastave“, istovremeno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, i najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim stranim čitaocem. Taj hrvatski „Rat i mir“ ili summa krležiana (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskog društva uoči i posle Prvog svetskog rata, koje daje konačnu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: najviše o raspadu Austro-Ugarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti Jugoslavije, a sadrži i Krležinu filozofiju istorije. Dok prethodni romani ne zahtevaju od čitaoca uranjanje u ideološko-istorijski okvir iz koga je nastala jugoslovenska država,

Bio je od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis „Izlet u Rusiju“ (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji „Europa danas“ (1935) i „Deset krvavih godina“ (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od „Plamena“, „Književne republike“ (1923) i „Danasa“ (1934), do čuvenog „Pečata“ (1939), u kome je izašao i njegov veliki polemički esej „Dijalektički antibarbarus“. Njegov Predgovor „Podravskim motivima“ Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u „teoriji odraza“ Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u „Pečatu“, taj „sukob na ljevici“ dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941—1945. proveo u Zagrebu, u strogoj ćutnji, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista.

Leksikografski zavod u Zagrebu koji nosi njegovo ime

Pojavio se u javnosti tek u leto 1945, kao jedan od urednika novog časopisa „Republika“, u kome je obelodanio i uvodni esej „Književnost danas“, koji ocenjuje puteve i zadatke hrvatske književnosti u novom vremenu. Ali ovim još nije postigao punu reafirmaciju. Još neko vreme bio je izolovan od vlasti kojoj je želeo da se pokajnički približi, pa se člankom „Staljinska pobjeda pred Moskvom“ (u „Borbi“ 1946.) pridružio legiji poniznih pisaca koji su slavili Staljinovu genijalnost, a odmah posle Rezolucije Informbiroa 1948. istupao je u osudi svega što je samo godinu dana ranije uzdizao do zvezda. Pokazavši tako spremnost da služi vladajućoj partijskoj politici, stekao je naklonost i onih ljudi u vlasti koji su dotad prednjačili u osudi njegovog „izdajstva“. To ga je dovelo na čelo Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Uz pomoć Mate Ujevića, nastavljajući Ujevićevu „Hrvatsku enciklopediju“ (1940—1945), organizovao je plodnu enciklopedijsku proizvodnju u nekoliko opštih i specijalizovanih višeknjižnih enciklopedija, i sa nekoliko desetina omašnih tomova dostojno razvio tradiciju hrvatske encikiopedistike, ali ipak zavisnu od ideološkog barometra.

Istovremeno i plodan pisac, objavio je, između ostalog, izvrsnu memoarsku knjigu „Davni dani“ (1956), refleksivnu dramsku legendu „Aretej“ (1959) i opširan roman u pet tomova „Zastave“ (1969). „Davni dani“ su Krležin povratak samom sebi i svojim korenima, poetska evokacija vlastite životne drame. Njom se potvrdio i kao pesnik Zagreba, zadobivši opravdano mesto u trolistu najzagrebačkih pisaca, uz Šenou i Matoša.

Umro je u Zagrebu, 29. decembra 1981. godine.

Literatura:
Viktor Žmegač: Krležini europski obzori
Stanko Lasić: Krležologija, I-VI
Krležijana: Enciklopedija o Miroslavu Krleži, I-III

*Unapred bih sve zamolio da se manu političkih tema. Ovde se radi o umetniku, a ne o političaru. Komentariše se i citira njegovo delo, a ne politička aktivnost. Hvala.

od **polly88** Pet Avg 05, 2011 3:56 am

Snijeg
Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari
prljavima čine.
I lijepe, tečne žene voštano su sive, a crvene im usne ranjave i trule
i zubi žuti, kao stare nule domina.

Glasovi su tupi i silno i prazno zvone,
i bijeda je naša jasnija i veća
kad nema sedmorostruke laži boja, i sve je samo ledeno i sivo.

U bijeloj umnoj tišini snijega
ja hodam i osjećam jalovu bol.

Mislim da to sve neće dugo trajati:
još hitrije nego snijeg moje stope
zamest će se moj trag u svemu.
I nitko neće znati da sam i ja bio tu i prošao.

od **polly88** Uto Okt 04, 2011 2:56 am

"Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dlana: znao je, kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je, kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čađav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi."

"Boje, na primjer, to živo vrelo njegovih najtoplijih emocija, počele su u njegovu oku sivjeti: dok bi se boje prije javljale Filipu snažno kao mlazovi vodopada, ili kao udari pojedinih glazbala, sada, u posljednje vrijeme, ta je životna snaga pojedinih boja polagano venula i njemu je izgledalo kao da boje ne oživljavaju predmete ni stvari, kao da to nisu koprene kojima su omotane životne pojave, nego samo obrisi pojedinih oblika, obojadisani vrlo blijedo, pravilno, kao obrisi crteža ispunjeni vodenim bojama po dječjim crtankama, bez odnosa, bez pastozne instrumentacije, bez zanosa. Prazno."

"A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosjed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijen, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu svog vlastitog 'ja'. Taj čovjek sumnja u identitet svog vlastitog 'ja'. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije, a jutros je doputovao, i tu u toj kavani nije ga bilo već jedanaest godina."

Povratak Filipa Latinovicza

od **polly88** Ned Dec 25, 2011 8:05 am

"Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u sredini i stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama, ni u glavi, ni u mislima."

od **polly88** Čet Apr 12, 2012 11:50 pm

Jesenja samoća

Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije,
sve tamnije, sve sramnije, sve biva ružnije.

Sve hladnije, sve gadnije, sve ledenije,
samoća prazna, jesenja, a bive sve jesenije.

od **polly88** Ned Jun 17, 2012 7:13 am

"Dječja igra je borba protiv ispraznosti društvenog života. (...) Sve buduće sklonosti ili nadarenosti obično progovaraju već u dječjim igrama."

od **ThePoet** Sub Sep 15, 2012 11:25 pm

Boriti se perom, spada među najveća junaštva.

I mjesečina može biti pogled na svijet.

Bog je čudesna i strašna riječ, nastala od strave pred smrću.

Čovjek je tako izmislio boga, a sad kleči pred njim stoljećima. Čovjek je isčeprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, umjesto da je obratno.

Riječi spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijeg ponora.

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.

Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zašto se čovjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zašto čovjek zapravo živi.

Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno.

od **Still_dreaming** Ned Mar 09, 2014 9:34 am

ZILBERBRANT: .... Ljudi nose u sebi moralnu vjeru u onaj Ens Realissimum, Ens per se ipsum*, u Boga, u božanski autoritet i u društvenu hijerarhiju. U stvari: jedan strogo disciplinirani sistem u materijalnom smislu. S tim i takvim slikama u sebi ljudi se mogu držati na površini u životnim krizama. To je ona biblijska uljenica u nama. Lux in tenebris**. Ali kad jedan subjekt misli da je spoznao da nad njime nema ničega: ni moralnog autoriteta, ni ideje Boga, ni dobrote, pa ni društvene hijerarhije, onda takvog čovjeka proguta osjećaj paklenog vakuuma. A vi ste, dragi moj gospodine doktore, bacili onu ženu u takav moralni vakuum! Vi ste u njoj ubili ideju dobrote, ideju Boga i svake nade!

LEONE: I vi mislite da je ona skočila kroz prozor zato jer sam ja u njoj ubio ideju dobrote!

ZILBERBRANT: Samo zato nije! Ali svakako: dok je mogla da još piše molbenice, kuca na tuđim vratima, da moli milost kod svog bližnjeg, u njoj je moralo biti još vjere i u moralne autoritete i u društvenu hijerarhiju! Ona je još vjerovala u ideju dobrote, jer da nije, ne bi bila uopće ni došla ovamo! A vi ste joj rezolutno izjavili da svega toga tu nema: ni dobrote, ni samilosti, ni Boga! Što je toj ženi poslije toga preostalo? Što? I vidite, po moralnoj klasifikaciji, taj je vaš čin teži od toga da netko slučajno pregazi četvoropregom jednu sklerotičnu staricu ili da negdje postoji jedan kućni red da se posjetnici najavljuju vizitkartama!

LEONE: To da je ona skočila kroz prozor, to je matematika! Ona je morala skočiti kroz prozor! To je čista matematika! Danas poslije podne ja sam bio u njenom stanu i uvjeravam vas, Zilberbrant: da vi stanujete u onoj sobi i vi biste skočili kroz prozor sa svim svojim moralnim autoritetima i citatima zajedno!

FABRICi: A ti kao da perverzno uživaš što je ona skočila kroz prozor?

LEONE: To je matematika! To je jasno kao dva puta dva! To je unutarnja logika same stvari! To ima svoje dublje razloge!

* Duh najstvarniji, Duh sam po sebi,
** Svjetlost u mraku.

Gospoda Glembajevi

od **Ivana_** Uto Maj 20, 2014 3:07 am

*Svi mi vrvimo u životu kao crvi u kvarglu. I niko od nas ne vidi iznad zbivanja. Ukoliko živimo, živimo samo tako da se pokoravamo nekoj tihoj, nevidljivoj zakonitosti; u nama i oko nas sve je isto tako tamno kao u termitskom mravinjaku.

*Ljudi su prijatelji...ili nisu!

*Je li moguće da u životu postoje daljine sa kojih čovek samoga sebe više ne prepoznaje?

(Gospoda Glembajevi)

od **polly88** Ned Jun 22, 2014 12:55 am

"- Juro! Boga ti živoga! Ma jesi li ti čovjek? Ma pojmiš li ti, Juro, da je sve to što se sa svima nama zbiva velika nesreća! Juro! Katastrofalno je sve to! To je propast civilizacije, razumiješ li ti to? Mi smo tu išli u pučku školu! Eto! Na ovu istu portu! I ti i ja i onaj treći čovjek tamo u lancima! Ono je Skomrak. On je bio dijete, on je bio čovjek! Mi smo išli tu na tu portu, bili smo djeca! Pa zašto da budemo krvnici? Juro! Krvnici!... Ti si mene jutros osramotio i pljunuo si po meni i objesio si me, a ja nisam bijesan na tebe! Ja sam ti sve oprostio! Ja te žalim! I sebe žalim! Mi smo svi nesretni! Oprosti! Vidiš, oprosti i ti!..."

Tri domobrana (iz zbirke Hrvatski bog Mars)

od **polly88** Sre Jul 02, 2014 7:59 am

Slabo sam čitala Krležu. Samo Povratak Filipa Latinovicza i poeziju. Jučer sam završila zbirku novela Hrvatski bog Mars i i dalje mi se sviđa njegov stil pisanja i način pripovijedanja. Kod njega kao da to teče lagano, a opet se čitajući možeš izgubiti u dugačkim rečenicama. Ovdje i nije bilo previše takvih zapetljanih rečenica, ali zbirka mi se svejedno nije svidjela. U pitanju je (anti)ratna tematika, iako zapravo od rata nema ni R. Odnosno nema borbi i priča s terena, nego je radnja svih sedam novela smještena prije ili poslije borbi. Kao mjesta radnje tu su bolnice, vježbališta, vlak... Likovi su uglavnom vojnici, slomljeni fizički ili psihički, i njihove sumorne životne priče zapravo su najzanimljivije u ovoj zbirci. Da nema digresija o ratnim strategijama i još koječemu, sigurno bi mi se zbirka više svidjela.

od **polly88** Uto Sep 09, 2014 9:31 am

Čežnja

Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo.
Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama.
Pismo bi mu pisali, a njega nema.

od **polly88** Pet Maj 15, 2015 8:40 am

Što znači ružin miris

Što znači ružin miris, njen tihi noćni cvat
kad kao kaplja kaplje za kapljom noćni sat?

Za kapljom kaplje sat, a ruža nijemo cvate,
protječu vode mrakom, zvijezde se nebom jate.

Noć kao riba nijemo na zvjezdane škrge diše,
u tmini ruža tamno na tminu miriše,

razlistava se, cvate, truni se, miče, vene,
njen mračni napon nosi i zanosi mene,

i ja sa tminom cvjetam, sa zvijezdama dišem,
na tkanini neba sjenku jutarnju rišem.

od **polly88** Uto Jan 31, 2017 4:40 am

Crveni suton

Suton je danas crveni akvarel
po kome lahor igra,
modar i žut i bijel,
i jato boja pijuče i leti
po božjoj paleti.
U tišini djetinji zvoni glas
o sutonu što gine u radostan čas:

Na brdu su kr'jesovi planuli,
oblaci tiho lete,
zvuci su večernji kanuli
i svijetla večernja svijete.

Suton je danas crveni akvarel
po kome lahor igra,
modar i žut i bijel.

od Sponsored content

Miroslav Krleža

Miroslav Krleža

Miroslav Krleža - Snijeg

Re: Miroslav Krleža

Re: Miroslav Krleža

Miroslav Krleža - Jesenja samoća

Re: Miroslav Krleža

Re: Miroslav Krleža

Re: Miroslav Krleža

Re: Miroslav Krleža

Re: Miroslav Krleža

Re: Miroslav Krleža

Miroslav Krleža - Čežnja

Miroslav Krleža - Što znači ružin miris

Miroslav Krleža - Crveni suton

Re: Miroslav Krleža