Najdraži citati

Na ekranu bi se pojavio natpis ‚‚u koloru" i ostajao tako pet-šest minuta. Slijedila je emisija koja se nije razlikovala od drugih jer smo te godine, 1973, 1974. ili 1975, svi ili skoro svi imali crno-bijele televizore. Natpis ‚‚U koloru" upozoravao je da postoje i drugi ljudi, mislili smo - sretniji, koji svijet vide drukčije, iako ga gledaju istim očima. ‚‚U koloru" je nestalo, neprimjetno i neznano kada, nakon što je Jugoslavenska radio-televizija većinu svojih emisija počela emitirati u boji. Još nekoliko godina kasnije sintagma ‚‚kolor televizor" značila je nešto veliko i važno, potvrdu socijalnog statusa, ljepotu zelene trave s prijenosa nogometne utakmice, drukčija i ljepša lica ljudi koji su se zvali Mirjana Jančić, Mebrura Topolovac, Vladimir Levak, Slavko Budihna, Mufid Memija, Rinko Golubović, Mića Orlović, Kamenko Katić...

Najelegantniji crno-bijeli televizor se zvao ‚‚Crni biser". Dok je bio isključen ekran mu nije bio mutno zelen kao u drugih televizora, nego je bio crn. I sve drugo je na tom televizoru bilo crno. Njegova kutija bila je naprosto idealna da se na nju stavi najljepši heklani miljejčić čiji je jedan kraj bio prebačen preko ugašenog ekrana, kao čuperak kose na licu usnulog princa. Na miljejčiću je bio najvredniji suvenir koji se mogao naći u kući. Obično nešto što je jednom neko donio iz inostranstva: plastična gondola s gondolijerom ili figurica bika probodenog na koridi ili uspravni metalni tanjurić s gravurom Aje Sofije. Televizor se obilno uključivao oko sedam navečer. Prethodno bi majka uredno presložila miljejčić, porodica je pobožno posjedala na svoja mjesta, otac je pušio i duboko uzdisao, djeca su sklopila ruke na krilima i čekala crtani film u sedam i petnaest.

Kažu da je prvi veliki bum u prodaji kolor televizora nastupio u martu 1974. i to zaslugom Josipa Katalinskog i trinaeste minute utakmice sa Španjolskom kada je savladao velikog Iribara i odveo Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo. Tada su odlučni očevi digli kredite, majke nisu smjele reći niti riječi jer se u njihovim očima čitalo ludilo vjerskih fanatika koji znaju da nijedne pare ovoga svijeta ne mogu platiti dan kada će s nogometnom reprezentacijom otići u raj. Na kraju svjetskoga prvenstva bili smo osmi, kredit se otplaćivao još godinu dana, ali je porodici ostajao kolor televizor za kojeg je otac, kao po pravilu, izgubio interes.

Odlučnih očeva bilo je malo. Više je bilo onih koji su, jednostavno rečeno, bili previše siromašni. Kolor televizor je, naime, jedno vrijeme koštao kao trećina novog fiće. Njima Josip Katalinski nije mogao pomoći, nego su morali čekati neka druga vremena u kojima će kolor televizor biti jeftiniji ili na neki drugi način ‚‚prkositi siromaštvu jasnoće", kako je to lijepo rekao Branko Miljković u pjesmi o Titu.

Tako se, recimo, bila pojavila folija koja je od običnog, crnobijelog televizora mogla učiniti nešto što je barem sličilo televizoru u boji. Radilo se o običnom zelenom najlonu koji bi se nalijepio na ekran i koji su, navodno, preporučivali očni doktori jer, kao, poništava štetne utjecaje televizora na vid. Naravno, taj zeleni najlon radnička klasa nije kupovala radi zdravlja, nego zato što se zeleni svijet činio nekako prihvatljivijim i šarenijim od crno-bijelog. Tu foliju zvali su ‚‚filter". Posjedali bi oko televizora s filterom, evo već vidimo jednu takvu porodicu iz rudarske kolonije u Kaknju (godina 1975.), pa su započeli s  cjelovečernjim uvjeravanjima samih sebe kako kolor televizor i nema nekog smisla jer se za hiljadarku - što je vrijedilo dvije kutije cigareta - dobije čarobni ‚‚filter" s kojim vidiš baš sve u koloru. Zajebali su tako garavi rudari medjunarodni kapitalizam i loše socijalističke plaće. I neka im je vječno hvala na tome.

I jos jedna mala, ali važna fusnota ili historijska uzgrednica: Na ‚‚crne bisere" se nisu naljepljivale folije. Naime, Crni biser je bio najskuplji crno-bijeli televizor, pa ga sirotinja nije ni imala, a oni koji su ga imali pri pojavi ‚‚filtera" već su skupili dovoljno novca ili kreditne odvažnosti i kupili prave kolor televizore. Novac im je omogućio da više vjeruju blagodatima kapitalizma nego svojoj mašti.

S. Selenić, Očevi i oci

''Every great magic trick consists of three parts or acts. The first part is called "The Pledge". The magician shows you something ordinary: a deck of cards, a bird or a man. He shows you this object. Perhaps he asks you to inspect it to see if it is indeed real, unaltered, normal. But of course... it probably isn't. The second act is called "The Turn". The magician takes the ordinary something and makes it do something extraordinary. Now you're looking for the secret... but you won't find it, because of course you're not really looking. You don't really want to know. You want to be fooled. But you wouldn't clap yet. Because making something disappear isn't enough; you have to bring it back. That's why every magic trick has a third act, the hardest part, the part we call "The Prestige".

"You're in a car with a beautiful boy, and he won't tell you that he loves you, but he loves you. And you feel like you've done something terrible, like robbed a liquor store, or swallowed pills, or shoveled yourself a grave in the dirt, and you're tired. You're in a car with a beautiful boy, and you're trying not to tell him that you love him, and you're trying to choke down the feeling, and you're trembling, but he reaches over and he touches you, like a prayer for which no words exist, and you feel your heart taking root in your body, like you've discovered something you didn't even have a name for."  (Richard Siken)

,,Mogao bih da napišem traktat o privremenosti. Svakodnevno se pojavljuju teme, ali ne želim da ih razvijam u eseje, kao ranije.
U Varšavi je, na početku okupacije, otvorena kafana preko puta Glavne stanice, koja je nazvana ,,Privremena". Ko god je prolazio pored nje smeškao se: Nemci su ovde privremeno. Ipak, ostala je pet godina. Ali, želim da odem dalje od ovih očiglednosti. Prihvatamo kao privremenost određeni period svog života, uslove, ljude koji nas okružuju, jer se pretpostavlja da negde postoji pravi život, a da je ovaj sadašnji surogat.
Česlav Miloš

Cesto mi se cini da nije sve izgubljeno na vetrovima i bespucima.
Cesto me obraduje misao da je ocaj, haos i bludnja samo nuzan prelazni oblik.
Cesto mi se cini da osecam kako izlazim, jos nesiguran i slomljen, iz svega sto je bilo, i
da stajem na cvrsto mesto, van sebe, odakle pocinje pucati vidik, sirina i sloboda.
Cesto mi se pricinjava da sam jak i stalan, da sam vec dovoljan sam sebi, da sam se
izvio nad ropstvom tela i vlasti sudbine i da samo treba da sednem i polozim ruku na
dela i da radim, vedra duha i smirena srca, dugo, ustrajno i odusevljeno kao stari
zlatari. Cesto mi se pricinjava.
Ali me dan jos cesce povuce sa sobom, pa se lomim i previjam od nemila do netraga,
od coveka do coveka, od lazi do lazi i od bola do bola