Nadam se da će pamtiti...

...da ću biti tu za njega
..naše razgovore

...naše razgovore do 4 ujutro
...moju najdražu pjesmu
...šetnju gradom po snijegu

...osećanja koja su postojala između nas...

...da sam ipak nadmasila sva ocekivanja.

...da za mene nije bilo nebitno

...da ga zaista volim.
...da smo setali satima po raznim gradovima koje smo posjecivali, divili se arhitekturi i uzivali u tome sto smo zajedno.
...da nikada ne zelim da ga povrijedim, cak ni onda kada cinim nesto sto znam da on ne voli - cinim to samo zato sto imam naviku jacu od mene, i nadam se da cu prestati.

...da mi je značio i da još uvijek znači,da...

...sve što je rekao i sve što sam ja rekla, i prećutala a opet je sve znao

...svoje obećanje

...kako je tuzna bila nasa posjeta Cikagu...
...kako smo plakali zagrljeni tuzni zbog onoga sto vrijeme neumitno nosi...

Ne moram da se nadam jer znam da pamti svaki zajednički predivan trenutak, razgovor, obećanje..sve

...koliko smo iskreno vjerovali u Platonovu ,,Gozbu'' i da smo baš mi te dvije polovine koje pripadaju jedna drugoj i zajedno imaju božansku snagu.