Ernesto Sabato - Tunel

„Tunel“ me je oduševio! Lako se i brzo čita, ali knjiga nije nimalo površna. Osvojila me je već prva rečenica, priznanje: „Bit će dovoljno ako kažem da sam ja Juan Pablo Castel, slikar koji je ubio Mariju Iribarne.“ Zatim priča kreće kronološki – kako je upoznao Mariju i što ga je dovelo do toga da ju ubije. Samim time što znamo što će se dogoditi na kraju (saznat ćemo kako ju je ubio), priča nas stalno drži da ju i dalje čitamo jer više nije toliko bitna ta vanjska radnja, nego ono što se događa u Castelu.

Still, ako i dalje čitaš ovo – nemoj više Čim završiš „Tvrđavu“, bacaj se na čitanje „Tunela“ – vjerujem da se nećeš razočarati!

A sad da se vratim Castelu... On pronalazi opravdanje za ubojstvo: „Neki pojedinac je opasan? Pa onda ga se likvidira, i gotovo. To ja nazivam dobrim djelom.“ No pitam se – za koga je Maria bila opasna? Za Castela? Za sebe samu? Mogli bismo malo raspraviti o tome. Citat je s početka romana. Kasnije saznajemo što se zapravo dogodilo. Po meni, Castel to navodi samo kao izliku. Ubojstvo Marije nije imalo nikakve veze s tim, nije ona bila ni za koga opasna, osim možda u Castelovim crnim mislima.

Maria je bila jedina osoba koja ga je razumjela. Zanimljiv mi je detalj prozora na slici preko kojega se zapravo dalje razvija radnja. Castel shvaća da mora upoznati osobu koja je uočila taj detalj koji nitko drugi nije. Zanimljivo je bilo i njihovo upoznavanje, svi oni scenariji koje je Castel prije toga vrtio u glavi, a onda se dogodilo nešto skroz drugo.

Izdvojit ću citat u kojemu se očituje Castelovo viđenje ljudi: „...na ljude sam uvijek gledao s antipatijom, čak s gađenjem, nadasve na ljude u gomili; nikad nisam podnosio ljetne plaže. Neki izdvojeni ljudi, neke žene, bili su mi vrlo dragi, prema nekima sam osjećao divljenje (nisam zavidan), prema drugima sam osjećao istinsku simpatiju; prema djeci sam uvijek gajio nježnost i samilost (osobito kad bih mentalnim naporom pokušavao zaboraviti da će na kraju postati ljudi kao i svi ostali); no, općenito govoreći, ljudski rod mi je oduvijek bio dostojan prijezira.“ Meni je ovo bilo dovoljno da shvatim koliko mu je zapravo bilo stalo do Marije, kad ju je izdvojio iz te gomile, još tamo na izložbi slika, kada su ljudi prolazili, a ona stajala ispred te jedne slike, zagledana u ženu na prozoru... A onda je Castel postao opsjednut...

U jednom trenutku, Castel se obraća ženi koju je ubio, kao da ona ovo čita: „Ah, a ipak sam te ubio! Ja sam te ubio, ja, koji sam kao kroz stakleni zid vidio tvoje nijemo i čežnjivo lice, a da ga nisam mogao dodirnuti!“ Zanima me kako ste vi ovo doživjeli. Što mislite, zašto se direktno obraća Mariji?

Castelov san – kada se pretvara u pijetla – podsjetio me je na Kafkin „Preobražaj“. Razlika je u tome što su Kafkinog kukca svi vidjeli takvog (no nisu u tome vidjeli ništa previše neobično), dok u ovom snu „nitko, nikada, neće znati da sam se preobrazio u pticu“. Morala sam provjeriti i simboliku pijetla. Između ostalog, našla sam sljedeće – pijetao je simbol snage glasa, sposobnosti da se sluša i čuje unutarnji glas. Nekako sumnjam da je Sabato išao ciljano i da je namjerno odabrao pijetla. Mislim da bi prije čitav san trebalo tumačiti u prenesenom značenju – on se promijenio, a to nitko nikada neće vidjeti ni saznati, osim njega samog.

Maria mu nije odmah priznala što je osjećala i o čemu je razmišljala dok je gledala ženu na prozoru. To se dogodilo tek kada je došao za njom na imanje: „...osjetila sam da si kao ja i da također slijepo tražiš nekog, nekakvog nijemog sugovornika“. Ne znam kakvi su vaši dojmovi, ali ja nikako nisam mogla doprijeti do Marije. I dalje mi nije jasno koga je voljela, što je htjela od Castela, zašto ga je povrijedila. Na nju isključivo gledamo Castelovim očima pa onda mogu zaključiti da možda ni njemu nije bilo jasno dosta toga u vezi s njom.

Njegova pretjerana sumnjičavost prvo ga je dovela do toga da vrijeđa Mariju, da joj kaže možda ono što i ne misli, da osjeća bijes pa čak i mržnju, ali kasnije je shvatio da je ta mržnja bila usmjerena na njega samoga. U tom se trenutku prezirao. Čudni su njegovi zaključci, koje izvodi posve neutemeljeno: „Maria i prostitutka imale su sličan izraz; prostitutka je hinila užitak; Maria je, dakle, hinila užitak; Maria je prostitutka.“

Kada je, pred kraj, zgrabio nož, odmah sam pomislila da će prvo uništiti sliku s motivom žene na prozoru pa da će tek onda otići ubiti Mariju. Nisam bila baš daleko u svojim razmišljanjima... „Gazio sam komade platna i trljao ih o pod dok ih nisam pretvorio u prljave dronjke“. Bila je to neka vrsta osvete svim onim kritičarima koji su pisali o njegovom slikarstvu, kritičarima koje je prezirao.

Svakako moram izdvojiti citat o tunelu: „...u svakom slučaju postoji samo jedan tunel, mračan i samotan: moj, tunel u kojemu je proteklo moje djetinjstvo, moja mladost, cijeli moj život. I u jednom od onih prozirnih dijelova kamenog zida ja sam ugledao tu djevojku i naivno povjerovao da ona ide drugim tunelom, usporednim s mojim, dok je u zbilji ona pripadala širokom svijetu, svijetu bez granica onih koji ne žive u tunelima: i možda se iz znatiželje primaknula jednom od mojih čudnovatih prozora te je nazrela prizor moje beznadne samoće, ili ju je zaintrigirao nijemi jezik, ključ moje slike.“ O ovome se toliko toga može reći pa se nadam da ćemo, ako oko ničega drugoga, bar oko tunela razviti raspravu.

Najtužniji dio bio mi je onaj na predzadnjoj stranici, kada je Castel u zatvoru i promatra vanjski svijet kroz prozor ćelije. Razmišljao je o tome kako život vani teče uobičajeno, kako se tamo ništa nije promijenilo. A taj prizor skoro je identičan prizoru sa slike – žena na prozoru kao simbol samoće. Kao što je i Castel sam u svojoj ćeliji, sam u svom tunelu...

,,U svakom slučaju, bio je samo jedan tunel, mračan i usamljen, moj tunel.''

,,Tunel'',psiholoski i socijalni roman koji govori o zločinu iz ljubavi. Kroz Sabatov roman pratimo narastanje jednog ludila koje ima svoju,zastrašujuću unutrašnju logiku. Izmedju ostalih, najprije sam primijetila motive ljubomore i usamljenosti.

Maria mu nije odmah priznala što je osjećala i o čemu je razmišljala dok je gledala ženu na prozoru. To se dogodilo tek kada je došao za njom na imanje: „...osjetila sam da si kao ja i da također slijepo tražiš nekog, nekakvog nijemog sugovornika“. Ne znam kakvi su vaši dojmovi, ali ja nikako nisam mogla doprijeti do Marije. I dalje mi nije jasno koga je voljela, što je htjela od Castela, zašto ga je povrijedila. Na nju isključivo gledamo Castelovim očima pa onda mogu zaključiti da možda ni njemu nije bilo jasno dosta toga u vezi s njom.

Samim tim što je ispovijest, imamo pripovijednaje u prvom licu. Nema objektivnog stava i Marija nam je data samo sa pripovijedačeve tačke gledišta. Rekla bih da je primijenjen romaneskni postupak, na sličan način kao u ,,Zločinu i kazni'', Marija je svedena na lik sa što manje individulanih osobina-sprečava se emotivna veza čitaoca sa junakinjom. Smatram da se ovim postupkom podvači da čovjek nema prava da oduzme život drugog bez obzira na sve osobine ovog.

Kastel govori o svakodnevnim stvarima sa tolikim davanjem sebe, da me zaprepašćuje njegovo bavljenje ljudima i ljudskim osobinama.

,,Nemam nista protiv da priznam da ponekad nisam ceo dan jeo, ili po celu nedelju slikao zbog toga što sam posmatrao neku karakternu crtu; neverovatno je do kog stepena gramzivost, zavist, bezobrazluk,prostakluk, nezasitost i uopšte sve ove osobine zajedno koje čine nesrećnim ljudski život, mogu da se vide na jednom licu,u načinu hoda, ujednom pogledu.''

Daje sebi za pravo da govori o svim drugim ljudima, od Anštajna, preko Leona Bloja, do žene koju prvi i poslednji put vidi kroz prozor vagona.

,,Ljudi koji daju milostinju uvek misle za sebe da su darežljivi i bolji od onih koji ne daju. Bicu slobodan da ovu jednostavnu teoriju tretiram sa najvećim prezirom. Savkome je poznato da se pitanje jednog prosjaka ne rešava sa 10 para ili komadom hljeba: time se rešava samo psihološki problem gospodina koji na taj način kupuje skoro ni za šta svoj duhovni mir i svoju titulu darežljivog. Pomislite samo koliko je taj svet škrt kada se ne odlučuje da potroši više od 10 para da bi obezbedio svoj duhovni mir i zadovoljio oholu pomisao o svojoj dobroti.''

Ne bi trebalo da se poistovjećujem sa zločincem, ali on u svojim digresijama odlazi u dubioze o kojima priča sa velikim entuzijazmom i uvjerenjem, da se gotovo sa svime slažem sa njim; dok o činjenicama u vezi sa ubistvom govori hladno i odsječno, kao da mogu da čujem njegov ujednačeni ton.

Sumlja u sve, prvo u sebe, zatim u jedino biće koje je razumjelo njegovo slikarstvo, a zatim i sam u svoje slikarstvo. Nakon svih analiziranja čovjeka, on ne uspijeva da dokuči slijepčevu riječ : bezumniče, pri tome ga spiječava mračan nagon i umor, i osjeca da je njegov pakao hermetički zatvoren.

Motivacija na kraju me je oduševila. Odmah sam dovela u vezu sliku usamljene žene i njega u zatvoru koji gleda kroz prozor.