Let iznad kukavičjeg gnezda (One Flew Over the Cuckoo's Nest)

Ovaj film mi se jako dopao i ostavio veoma dubok utisak na mene. Natjerao me je da se dobro zamislim o tome šta je normalno i prihvatljivo, a šta ne i da se čudim kako su nekada u životu granice izmedju te dvije krajnosti nejasne. McMurphy (Jack Nicholson) je problematična osoba koja se nameće kao vodja male grupe mentalno bolesnih pacijenata. On djeluje inspirativno na ljude koji su pobjegli od stvarnosti u mentalnu instituciju i uspijeva da ih ohrabri da se bore za svoja prava. U nekom drugom životu i nekim drugim okolnostima on bi očigledno bio prirodno obdaren da vodi druge ljude. McMurphy uspijeva da uzdrma kruta pravila institucije i da pokaže bolesnicima da život može biti i zabavan. Moram priznati da sam iz nekog razloga posebnu naklonost osjećala prema liku Bilija, prema kome se i McMurphy postavlja dosta zaštitnički. On mu pokušava pomoći da odraste i sazri kao čovjek, ali je taj pokušaj vrlo grubo osujećen od strane bolničarke koja nadgleda odjeljenje. Ona je na svoj način neurotičan tip koji je u slučaju Bilija zloupotrijebila svoju vlast i dovela do Bilijeve smrti samoubistvom. Ironijom slučaja ona za to okrivljuje McMurphyja, koji je napada. Film se završava vrlo tragično. McMurphy ima lobotomiju i više ne funkcioniše kao normalan čovjek. No on je prerastao u nešto više od običnog čovjeka ili bolesnika u toj bolnici. On je postao legenda, donosilac svjetlosti i nosilac nade u ljepše sutra. Ta nada ne umire sa njegovom lobotomijom, nego ga drug usmrti da se ne bi patio i da ne bi živio život kao biljka i potom taj drug ostvaruje McMurphyjev san da pobjegne iz ludnice.

Tako se ovaj film ipak završava sa daškom nade i tračkom svjetlosti da postoji nada čak i onda kada se sve čini beznadno.

Jos da dodam za jedan od glavnih likova - bolnicarku Ratched - koja je prikazana kao nesaosjecajna i gruba osoba, koja kao da zeli da svoje bolesnike sto duze zadrzi u stanju bolesti i bespomocnosti i direktno doprinosi smrti Bilija i tragicnom kraju McMurphyja, da je cak i njeno ime izabrano tako da asocira na upravo takve vrste ljudskih osobina. Engleska rijec wretched (cita se prakticno isto) znaci izmedju ostalog zao, los.

Odlican film, koji sam davno gledala tako da se slabo sjecam. Pokusala sam ponovo gledati preko datog linka, ali dozvoljava samo 15 min

Miloš Forman jedan mi je od boljih redatelja, a Jack Nicholson jedan od boljih glumaca, kao stvoren za ulogu McMurphyja pa sam imala velika očekivanja od ovoga filma i ta su očekivanja ispunjena.

Ne znam što bih još dodala o filmu, a da to već nije Troja jako lijepo sročila Film govori o ljudima koji su smješteni u umobolnicu zato što su različiti od onoga što društvo tolerira. Sestra Ratched predstavlja to društvo koje u rukama ima vlast. McMurphy nije psihički bolestan, on je samo buntovnik kojega isto tako društvo ne shvaća. Zato ga ostali "bolesnici" prihvaćaju kao vođu.

Lobotomija kao rješenje problema? Negdje sam pročitala da je u to doba u SAD-u to bilo sasvim normalno, da se na taj način smirivalo sve one koji su drukčiji. McMurphy koji je u bolnicu došao samo na procjenu, zbog nekoliko "šala" i zabave zamjera se sestri. No to nije bilo dovoljno da ga se pošalje na lobotomiju. Kap koja je prelila čašu bila je Billyjevo samoubojstvo. Nakon što sestra za to optuži McMurphyja, on skače na nju i hvata ju za gušu.

O posljednjoj sceni s McMurphyjem, kada ga Indijanac ubije, možemo razgovarati kao o eutanaziji. McMurphy bi ostatak života proveo kao biljka. Baš za njega je to sušta suprotnost od onoga kakav je bio. Na ovaj je način bio oslobođen, tj. bar je njegov um bio oslobođen, dok je stvarno slobodan bio Indijanac. Kad smo već kod njega, jedina nerealna scena u filmu bila mi je ona kada je iz poda iščupao onu metalnu stvar (nemam pojma kako se to zove, izgledalo je kao neki tuš)...

Troja i Pola su detaljno opisale film, utisak je prejak i mnogo se razmišlja o filmu.
Noćas sam ga gledala i posle sam loše spavala, tako da ga ne preporučujem osetljivim osobama.
Džek se našao na psihijatriji da lekari procene njegovo psihičko stanje posle neke tuče ili ne znam šta...
Tamo su ga uništili, imao je elektrošokove i na kraju lobotomiju.
A on je samo hteo da malo unese života u toj bolnici.
Bolničarka, koja igra negativnu uilogu bukvalno predstavlja kako je u takvim ustanovama bilo.
Postavljala sam sebi mnogo pitanja, da l oni moraju biti takvi prema pacijentima?! Ovo što sam gledala je van pameti, pa Džek kao i svi oni pacijenti su samo malo neurotnični, a vodili su ih na e-šokove, na kraju lobotomija, jer su hteti samo malo razonode, tipa gledanja tv-a posle strogo definisanog vremena koje je bolničarka ili ustanova propisala.

Tek nedavno sam odgledao ovaj film i nisam se pokajao. Veoma mi se dopalo sve i kulminacija koju sam čekao i koju volim da vidim u svakom filmu odigrala se kada se Bili ubio i kada je sestra davljena.

Svi su mi dobro glumili u filmu. Svi su bili fantastični. Sestra kao lik koji dobro potiskuje svoju izopačenost pred ‚‚normalnima" izgleda mi kao veći bolesnik od svih drugih zajedno. Veoma me je potresla scena sa Bilijem koji je izašao iz sobe u kojoj ej proveo noć sa devojkom i koji je skoro prestao da muca i počeo da se zauzima za sebe, a ona ga poklopila i za trenutak vratila u pređašnje stanje, čak dolila i ulje na vatru.

U jednom trenutku sam pomislio da bi Mekmarfi mogao da bude na čelu ustanove i da bi mu trebao samo neko da ga obuzdava u njenom vođenju, jer mi se čini da su svi za nijansu napredovali otkad se on pojavio.

Odlazak u ribolov i borba za gledanje utakmice bili su njegovi načini za to da ih povede da iskorače iz zatvorenog i užeglog kruga krutih zakona (koji su možda u mnogim slučajevima samo sputavali izlečenje ili bili uzrok samog stanja određenih bolesnika). Mekmarfi to nije uradio iz sebičnih razloga - on je lako mogao sam da pobegne autobusom, a vidi se i da mu gledanje utakmice nije bilo toliko važno koliko buđenje nekog drugačijeg duha u bolnici. Gledanje utakmice je bilo samo jedan od načina za to, a kad mu to nije uspelo, sam je kreirao atmosferu utakmice (po čemu se i vidi da mu utakmica nije bila od životnog značaja). Možda neki to tumače kao njegovu želju da iznervira sestru, ali ja bih pre rekao da tu ima i želje da pokrene neke osnovne ljudske nagone (kao što su takmičarski nagon i želja za osećajem pripadanja grupi).

Indijanac mi je potpuno fantastičan, naročito što se sve vreme pretvarao, samo mi je, kao i polly, nerealna scena sa podizanjem onog čuda. Eutanazija mi je malo misteriozan momenat. Mislim na trenutak kada mu on kaže ‚‚Ne idem bez tebe" (ili nešto slično). Postoji li u indijanskom verovanju neki momenat da duše onih koje ubijemo ostaju sa nama ili nešto tome slično?