Susret vjetrova (Risttuules)

polly88 ::Kakvi su vaši utisci nakon pogledanog filma?

Prema opisu sam očekivala nešto drugačiji film, tako da sam blago razočarana, a nakon pogledanih prvih dvadesetak minuta htjela sam i odustati od gledanja. Prije bih mu dala oznaku art filma, nego povijesne drame: em je film crno-bijeli (što je meni uvijek prekrasno), em nema dijaloga (zapravo "čitamo" Ernina pisma Helduru, tj. u pozadini čujemo glas), em su kadrovi u najmanju ruku čudni i do sada tako nešto nisam imala prilike gledati. To zadnje je i bio razlog što sam htjela odustati od gledanja. Naime, gotovo kroz cijeli film likovi su (doslovno) statični/ukočeni, zaustavljeni u trenutku, dok se kamera približava, udaljava ili se miče između likova, drveća, predmeta, "šeta" prostorom. Tu i tamo može se vidjeti kako se buketić cvijeća, marama ili papir lagano pomiču na povjetarcu. Likovi tako djeluju kao lutke. Nakon što sam pregrmila taj početni šok, više sam pazila na to trepne li neki lik dok kamera obilazi oko njega, nego što sam pratila "radnju". Izdvojit ću dva citata koja su ostavila nešto jači dojam:

Tell me, Heldur, is there a word...
A widow is a woman who loses her husband. An orphan is a child who loses its parents. But who is a mother who loses her child? That feeling doesn't deserve a word.

I'm going home... Because what is freedom worth if you have to pay for it with solitude...

I ja umalo nisam odustao od filma u nekom trenutku, da se nadovežem na polly. Međutim, nikad ništa slično nisam gledao, pa sam odlučio da odgledam do kraja. Zapravo, čitava ideja o statičnosti likova i ,,zamrznutim" scenama potiče od citata negde pred kraj filma, gde Erna kaže kako je imala utisak da joj život stoji u mestu sve vreme dok je bila u logoru. Međutim, mislim da bi bilo mnogo efektnije da je, na primer, odlučio da samo bitne likove u sceni (delove scene) pomera, a da ostalo bude zamrznuto. No, bilo mi je zanimljivo da odgledam nešto što odstupa od klasičnog filma.

Priča je tragična sama po sebi, dosta scena je vrlo autentično i dobro prikazuje stradanja i patnju, ali praktično nepostojanje radnje pomalo ubija entuzijazam za gledanjem. Povremeno sam imao osećaj kao da sam otišao na izložbu umesto da gledam film.