Porodični odnosi

Ukrštenice, ja stalno pričam da su žene zle i da ih treba potčiniti i postaviti ih na svoje mesto. I da je ponekad fizičko "ubeđivanje" sasvim opravdano.

Kakvi su Vaši odnosi sa roditeljima, sa bracom, sestrama?

S bratom imam dosta dobar odnos, iako smo i on i ja zatvorene osobe i uglavnom po tonu izgovorenoga znamo kako se tko osjeća, bez previše priče. S mamom sam bliska, s tatom nikako. Mami skoro sve govorim, ima razumijevanja (u usporedbi s nekim drugim mamama), uvijek me ohrabruje, često se oko svega brine više nego što bi trebala, ali mislim da je i brata i mene jako dobro odgojila. Tata je skroz hladnokrvan i nekad imam osjećaj da ga apsolutno ne zanima ništa što se događa u mom životu. Jako rijetko me nešto pita, sve što zna je ono što mu mama usput ispriča, zbog njegovog posla i mojih obveza rijetko ga i viđam. Dok sam studirala, s mamom sam se čula svaki dan; on me je u 5 godina nazvao možda 3 puta (jednom da mi čestita rođendan i dvaput da mu nešto kupim). Ne sumnjam ja da on mene ne voli ili da nije ponosan na moje uspjehe ili da nije zadovoljan nekim mojim izborima. Jednostavno ne zna to izraziti pa onda radije šuti i čini se nezainteresiranim. Pa sam i ja navikla biti takva prema njemu. Ali po onome što sam čula da priča drugima o bratu i meni - znam da je vrlo zadovoljan

Da li imate potpuno poverenje u njih ili sve čuvate za sebe?

Nije da nemam povjerenja, ali često se dogodi da dosta toga držim u sebi. Postoje neke teme o kojima ne volim pričati s roditeljima, a nekad ih opet ne želim opterećivati još i svojim problemima. Brat zna biti dosta otresit pa mi se nekad ni s njim ne da razgovarati...

Kada ste imali najviše problema i zašto?

Stvarno ne pamtim neke veće probleme unutar uže obitelji. Unutar šire ih je bilo i ja sam, iako ni kriva ni dužna, izravno bila uključena, ali ništa me se nije pitalo i odluka se donijela bez mene. Okrenuo mi se život naglavačke, no sada vidim da je dobro što se sve to dogodilo, iako je moglo na mirniji način.

Kako se borite sa nepravdom koju vam nanesu vaši najbliži?

Dobar odgovor bio bi - razgovorom ili pokušajem istjerivanja pravde, ali to nije slučaj kod mene. Kratko se durim, onda shvatim da nije vrijedno pa se odljutim i nastavim dalje. Nisam svađalica i nekad ću radije prešutjeti i izbjeći nepotrebno živciranje, nego svim silama dokazivati kako sam u pravu.

U zadnje vrijeme sa malim bratom pokusavam izgraditi kakav-takav odnos. Tesko je, posto se odlucio na studiranje u SA, ne u Pragu. Ne raspravljam vise s njim, ne nagovaram ga (kako njegova mama zna reci), uopce ne spominjem tu temu, sto se mene tice zavrsili smo je. Njegova odluka, ja mislim da je pogresna, da su mu razlozi koje navodi glupi, ali njegov izbor.
Realno, tesko je uopce komunicirati s njim na bilo koju temu, visi na Facebooku, paraleleno komunicira sa 3-4 ljudi tamo i samo gleda gdje da uhvati Wi-Fi. Jos uvijek ne zna sta da studira i o tome nece da prica (a to ga ceka iduce godine), no prica o tome kako ce se zeniti kad zavrsi prve tri godine fakulteta.

Sa macehom sam u naizgled dobrim odnosima, ali sam se jako udaljila od nje. Ne svadjamo se, ali me uzasno nervira. Primijetila sam da me iznervira svaki njen glupavi komentar, svaka prica, pametovanje... Ne reagujem, ali gledam samo kako da tu pricu prekinem i da odem od nje.

Tata mi je isto postao tezak, ali prvi put u zivotu radije pricam s njim, nego sa macehom. Kad nasamo pricamo je super, znamo se, istina, posvadjati, ali to je dio naseg odnosa i karaktera. Problem nastaje u drustvu i to sto je nekad strasno lijen i neorganizovan, sto me zna izbiti iz cipela.