Iskrenost: ima li je?

sa najboljom drugaricom sam apsolutno uvek iskren i uvek kazem sta mi je na umu. do sad je mogla mali milion puta da iskoristi to protiv mene, ali se nije desilo, zahvaljujuci njenim osobinama i karakteru, i prosto je obozavam sto je bas takva kakva je.

Meni je uzor za iskrenost moj verenik! On je iskren i kada je to na njegovu štetu! U poslu, u porodici, u ljubavi... uvek će vam reći samo ono što zaista misli! Nekada mu se to obije o glavu, ali generalno to je recept za uspeh na svim poljima.
Kada mu kažem da ne zaslužuje svako našu iskrenost, on mi odgovori da mi zaslužujemo da budemo iskreni prema sebi i govorimo ono što mislimo!

Ja pokusavam uvijek da budem iskren, mada nekad nije lose nesto i presutiti.

Iskrenost se nagradjuje iskrenoscu, pa shodno tome, ko je iskren prema meni uziva moju iskrenost.

Trudim se da uvek kazem istinu i samo istinu.Mada mi se mnogo puta obilo o glavu..ispadne da je bolje da sam lagala.
Ponekad osetim da nije momenat da je saopstim pa je ostavim i kazem kasnije.

Kod mene je problem,sto sam iskren i govorim svima sve u lice.
Nazalost n cjene mnogi iskrenost,pa mi se ponekad obije o glavu.

pa iskrena sam onoliko koliko mogu biti
mada se tu uvijek nadje lazi, kao i kod svih ljudi

Iskrena nisam ni prema sebi kada je istina previse okrutna... Tada se, kao veciti optimista, nadam najboljem i lazem sebe... Prema drugima jesam, kada smatram da to mogu da podnesu... Ako sam procenila da ne mogu, suzdrzacu se od komentara.

Mislim da sam ja veoma iskrena osoba. To sto kazem, uvijek ce biti ono sto i mislim, osim ako smatram da bih govorenjem istine mogla nekoga povrijediti, u kom slucaju cu mozda nesto precutati. Cini mi se da kao i ireth znam samu sebe zavaravati nekada, i predociti sebi neke stvari u boljem svjetlu, nego sto to one stvarno jesu.

Ne vjerujem u totalni iskrenost i mislim da ne postoji.Posebno kad govorimo o svojim osjecanjima ili mislima,jer nisu uvijek tako dobro organizovane i konkretne da se o njima moze govoriti.

U iskrenost u najuzem smislu vjerujem svim srcem!Nikad mi se nije desilo da na prvu loptu posumljam u istinitost necijih rijeci.Jer prosto vjerujem da ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi bilo koji covjek slagao,pogotovu ako nicim izazvan sam zapocinje o necemu da govori.Jer nekako uvijek polazim od sebe.

Desavalo se da se uvjerim u neistinitost necijih rijeci,ali kod mene to ne djeluje tako sto ja vise nikom' necu vjerovat ili toj osobi.Jer mozda sledeci put nece slagati?!

O ovoj temi puno razmisljam u poslednje vrijeme i strasno me nervira sto mi bliski ljudi govore da sam naivna i da cu bolje proci ako sumljam dok se ne uvjerim u istinitost necijih rijeci.Ne,ipak vjerujem u istinitost dok se ne uvjerim u suprotno.
Ko zna,mozda mi zivot dokaze da sam ipak naivna,do tad cu vjerovat da smo svi iskreni onoliko koliko smatram da je moguce.

Niti je dobro biti stalno ispunjen sumnjom i nevjericom, niti je dobro vjerovati u svasta. U prvom slucaju ides kroz zivot ispunjen sumnjom i gorcinom, u drugom si lakovjeran i kao takav se razocaravas u ljude. Potrebno je pronaci neku finu sredinu izmedju ove dvije krajnosti i vjerovati uz dozu opreza.