Reči kao inspiracija

Već danima je osećala ushićenje. Znala je da muž treba da joj se vrati za nekoliko dana i bila je i sama začuđena koliko se tome radovala. Ovo je bio prvi put da su se rastali na duži period; on je morao da odsustvuje zbog posla.
Tog dana je izašla napolje da pokupi veš kada je ugledala poštara kako se približava njenoj kapiji. On joj doviknu s ulice da priđe, jer ima da joj isporuči nekoliko računa i jedno pismo. Ona ode do njega ponudivši ga da svrati na kafu, na šta joj se on zahvali i reče da mora da je odbije, jer ima još dosta kuća da obiđe.
Pokupivši veš, s računima i pismom među zubima, ona ode do dnevne sobe. Bacivši veš na krevet sela je izdahnuvši umorno. Bacila je pogled na račune (sada nije bila zainteresovana da se time opterećuje) i prešla je na pismo koje joj je više privuklo pažnju od dosadnih računa. Pismo je bilo od direktora njenog muža. Otvorila ga je i počela da čita:

‚‚Draga gospođo Stanić,

Žao mi je što je na mene pao teret da Vam saopštim ovu žalosnu vest. Sve je teklo kao po planu na građevini do juče. Jedan od majstora je zaboravio da prekonotroliše skelu pre početka radova, a dva zavrtnja su oslabila. Kada je Vaš muž...."

Ona na ovom mestu zastade već naslućujući šta bi mogla da pročita dalje, a u isto vreme se ne usuđujući da se suoči sa rečima koje slede. Nije ni primetila kada suze krenuše da joj naviru na lice.

‚‚Kada se Vaš muž popeo na skelu, pod njegovim teretom skela je potpuno popustila i on je pao na beton. Hitna pomoć nije mogla ništa da učini, već je bilo kasno. Primite moje saučešće. Molim Vas, javite mi se odmah čim pročitate ovo pismo, ja ću pomoći oko svega."

Gospođa Stanić je već jecala, osećala je kao da joj snaga napušta telo i kao da se zidovi u sobi približavaju i guše je. Uzela je jednu majicu iz hrpe veša i prislonila je sebi uz lice kako bi prigušila jecaje. U daljini se začulo zvono crkve i ono je podseti na groblje, na smrt, na sahranu i tuga nepremostiva poput divlje reke preplavi joj telo.

dvorac
kazna
razbojnik
frula
smeh

... Prikovana za pod ... Kao da dovoljno bilo nije crnilo realnosti koje joj je pritiskalo tijelo, i san, kad bi konačno preuzeo svoju smjenu, milosti imao ne bi. Uvijek, iznova, taj čudnovat dvorac od stakla, prljavštine i ukrasa od paukove mreže, kao kazna nekog strašnog usuda zarad zločina kojeg se ne sjeća da je počinila, kao najveći razbojnik, u sav taj užas prognana. Potom glasovi ... Ne ... Pjesma ... Nježni šareni tonovi ... Frula ... Da ... Negdje u daljini ... A onda krici ... Smjeh ... Učiniti ništa mogla nije ... Prikovana za pod ...

sunce
trepavice
usne
krevet
istina

Sunce je milovalo svojim blagim zrakama tijela posljednjih kupaca na plazi. Okrenula je glavu ka nebu. Vjetar se poigravao pramenovima njene kose. Navlazila je usne jezikom i uputila dug pogled ka pucini kroz poluspustene trepavice. Protegnula se u lezaljci. Ah, kako bi voljela da je ovo krevet iz koga ne mora ustati citavog dana! Obuhvatila ju je neka lijenost, ali znala je da joj se mora oduprijeti. Posljednji dan odmora! Polako ustade i poce skupljati svoje stvari. Uspomena na ove sretne dane bice tu da je uveseljava jos danima, ali vec sutra ona mora da krene natrag, vec sutra mora da se pocne suocavati sa istinom svog postojanja.

suton
horizont
setnja
mjesecina
spokoj

Smisla nema. Shvatila je. Iskoristivši i zadnji kvark strpljenja da bi pročitala taj završni pasus knjige došla je do zaključka da sad, i ono što joj je nekad pružalo ogromno zadovoljstvo i čudan osjećaj ispunjenosti, više joj ništa ne znači. Istinom svog postojanja, istinom svog postojanja, ... Tupo je u glavi odjekivalo, kao da u istoj ništa drugo nema. Ali, bilo je. Ima. Gorenje trepavice su dotakle donje, i eto ... Vidi ... Ima ... Baš sad stoji na onom blakonu sa glupavim zaljubljenim pogledom zagledana u suton i horizont koji se protezao u beskraj negdje između mora i neba, okružena zrakom, vezana za zemlju zagrljajem koji joj se uvlačio u kosti, i baš je ni najmanje briga nije zašto, kako, zbog čega. Jednostavno jeste.

"Šetnja. Da. Odlučila sam. Idemo u šetnju ... ... Ne, gospodine arhitekta, ne zanima me što imate posla, i što nismo ovdje radi zadovoljstva doputovali, a pošto na nečem konstruktivnom insistirate, možete na primjer, kad ste mi već sve zvijezde s neba poskidali, i neki zamak da sagradite, pjeska na plaži ima i više nego dovoljno", rekla mu je to, rekla, jeste, kroz osmjeh i pri tom, umjesto one zamišljene tačke na kraju rečenice, isplazila jezik.

Živcirao ju je taj njegov mrk 'pretjeruješ i uozbilji se napolju je stvaran s problemima svijet' pogled, insistiranje na širini a da pri tom ne vidi dalje od svog nosa, tvrdoglavost, rigidnost, i još milon iritirajućih sitnica, i ... Ali, voljela ga je, voli ga, voljeće zauvijek, ne uprkos svemu tome, već baš zbog svega toga i još mnogo čega drugog. Da li mu je ikad rekla, da li ... Možda ... Ne ... Nije joj vredilo premetati sve opet iznova i iznova u glavi kao da će sve zbog toga dobiti neki ... Nešto ... Sad je praviše kasno. Vredilo nije. Sve joj je smetalo i živciralo ... kuća, hrana, posao, dvorište, sunce, čak ju je i mjesečina žarila po koži. Znala je. Spokoj doći neće nikad. Smisla nema.

zima
svijet
ispod
opet
proljeće

Prašina. Neka je. Kome pa smeta? Makar ne vidi. Ni ram, ni fotografiju gdje su zarobljeni srećni u vremenu koje više ne postoji (da li je ikad postojalo?), ni riječi udavljene u njenim suzama na onom pismu, njegov posljednji projekt i sve one škrabotine i zabilješke negdje po marginama .. Leći. Zaspati. Probuditi se negdje gdje se sreća prostire u nedogled. Otvoriti oči i neka ovaj put to bude bašta, ispunjena cvijećem, nekim povrćem, neka joj zidovi budu od stabljika i listova kivija i negdje u ćošku hlad satkan od vinove loze, neka u hladu bude oaza za odmor, neka ležaljka, da legne i pređe rukom preko grudi i stomaka sve do .. i da to nije njena ruka, već njegova .. da je tu .. samo da .. Neka bude .. što god .. Samo da nije .. Samo da se ne osjeća ko da stoji u j*b*n*m mraku sa rukama isprženim na vrelo, zagaravljeno staklo od te svjetiljke, taj j*b*n* fenjer. Zašto se osjeća ko da je u mraku sa fenjerom u rukama?

možda
utisak
nešto
negdje
odgovor

Kad ga je prvi put sreo u svemu je vidjeo neki znak .. putokaz .. kao .. kao da je neka viša sila uplela svoje prste i vukla konce, a činjenica da nema ama baš nikakve kontrole nad ičim ulivala mu je u kosti strah i još gore – zebnju. Pitanja su dolazila jedno za drugim, a ni na jedno odgovor imao nije. Misao o njemu, svakom njegovom pokretu, njegovim riječima, sva odbojnost koju je u prvi mah osjetio , pretvarala se u nešto drugo, nešto sasvim poznato, ali ipak daleko, tako što mu se nikad desilo nije, barem ne do sad. Shvatio je da je želja uzajamna onda kad ga je negdje u prolazu, kad niko gledao nije, posve iznenada privukao k sebi i strasno poljubio, a potom zakazao sastanak u potkrovlju zgrade koju su zajedno projektovali. "Imam ženu", "volimo se", "nikad nisam.. ", "ne, ovo je nestvarno, ovo se ne dešava", .. ponavljao je u glavi kao neku mantru, nastojeći da plimom razuma potopi svaku emociju, nadajući se da je to što osjeća samo neki privid, nešto trenutno i prolazno, "ne, ovo je nestvarno, ovo se ne dešava", ponovio je opet, ali ovaj put naglas, kao da razjašnjava i potvrđuje da sve nije onako kako se čini. Neočekivano, tlo mu se počelo izmicati pod nogama, skela je popuštala pod njegovim teretom, znao je, dok se krov zgrade udaljavao od njegvog pogleda velikom brzinom, jednakom brzinom je nestajala i svaka nada o razriješenju, znao je .. Kad ga je prvi put sreo u svemu je vidjeo neki znak.

on
ona
dvoje
razum
srce

On više nije mogao da izdrži. Istrčao je na ulicu bez mantila, iako se kiša slivala niz krovove nemilosrdno, preteći da potopi svet. Njemu bi bilo svejedno i kad bi do toga došlo. Znao je da ona sada plače u kući. Ali, to više nije njegov problem. Prvih meseci je sve bilo idilično. Setio se kako su se sasvim slučajno upoznali na klupi na trgu. Čitao je novine, a ona ga je pitala da li je slobodno. Nije ni obratio pažnju na to ko mu se obraća, jer je čitao novine. Kada je pogledao bilo mu je jasno da će učiniti sve da mu ona postane devojka. Mogao je pred svetom bez razmišljanja da se zakune da će njih dvoje viđati zajedno i pod stare dane. Upravo je u tome i bio problem. Nije bilo razmišljanja. Ignorisao je razum koji ga je sve vreme upozoravao da ona postaje opsednuta, pa čak i luda. Samo budale slušaju srce. To bi sada rekao. Tužan je prizor ulica koju miluju kišne kapi. Voda se slivala niz kosu ulicu koja je delovala krhko, ali je znao da se ispod nalazi samo tvrdi beton koji će i ovaj pljusak izdržati. Tako će i ona. I njene suze je sada čine krhkom, ali će i njen beton to izdržati.


armija
artiljerija
arterija
alat
amin

Polako se pela uz stepenice razmisljajuci o proteklom danu.  Kada je jutros ustala nije se sjetio da joj cestita rodjendan.  Zatim je otisla u kancelariju i radila naporno citav dan, povremeno mu saljuci poruke i nadajuci se da ce se on ipak sjetiti i cestitati joj.  Uzalud.  Ma ne voli on nju vise.  Gurnula je kljuc u bravu i otvorila vrata.  Pred njom se ukaza toliko poznata prostorija prepuna ljudi koji su joj bliski.  "Sretan rodjendan, Olga".  Smijeh, cestitanja i poljupci osuse po njoj kao proljetni pljusak.  Oblak mracnih misli u njenoj glavi rasprsi se u djelicu sekunde.  Pa on je sve ovo organizovao samo da je iznenadi!  Pokusavala je uzalud da ga vidi u gomili koja ju je okruzivala.  "A Marko?  Gdje je Marko?" upita sa strepnjom.  Glasovi se utisase i pred nju kroci on.  Oci su mu nekako cudno svijetlile, na usnama poigravao osmjeh dok joj je pruzao ruke.  Zagrlila ga je i naslonila glavu na njegovo rame.  Osjecala je kako se stapaju u jedno bice u toj guzvi ljudi zeljnih da uljepsaju njen svecani trenutak.  Eh, za ovakve trenutke vrijedi zivjeti.

jutro
konji
mraz
voz
poljubac

Nije mogao da spava, jer je nestrpljivo čekao sutrašnji dan. Ona je dolazila. Nisu se videli pola godine i ushićenost mu nije davala mira. Preko grudi mu je trčalo krdo konja. Stizala je prvim jutarnjim vozom.

Nebo je pokazalo svoje modrice. Jutro, svitalo je i to jutro, a on nije oka sklopio. Znao je da užasno izgleda, a tako se i osećao. Plašio se susreta, jer je mislio da ona neće biti ona ista, da mu se neće svideti. Plašio se da je čekao duha, nekog ko je umro tamo negde među svim tim nepoznatim ljudima.

Mraz mu je nakvasio cipele i ogrebao lice. Svaki pokret kroz smrznuti vazuh pekao ga je. Ušao je u gradski autobus i začudio se koliko ljudi je u to vreme budno (on obično nije ustajao pre 10). Nije bilo mesta da se sedne, pa je stajao i vidno se tresao. Od hladnoće ili od straha, ni sam nije znao. Pored njega, na sedištima, sedelo je dvoje zagrljenih. Shvatio je da bi to mogli da budu ona i on u povratku sa stanice. Krajičkom oka posmatrao je svaki njihov pokret, ali kad je video njihov poljubac, nešto oštro preseklo ga je preko grudi. To sigurno nije bila hladnoća.


red
majka
pesma
san
čamac

Srećom red nije bio dug .. Ako bi se dvije žene i jedan muškarac nervoznoustrašenog pogleda uopšte mogli nazvati redom. Previše je tiho. Čuje se škripanje kiše koja klizi niz ogromne prozore. Čuje se kako muškarac nervoznoustrašenog pogleda trlja ruke ženi u nastojanju da ih utješi, zagrije ili štogod već. Teška vrata se otvaraju ... Čuju se glasovi, koraci, vrata se zatvaraju. Kiša i dalje škripi. Onda opet vrata, glasovi, koraci, vrata ... Glas negdje u daljini se čuje, govori .. Nije ono ... što smo mislili ... najgore ... ovo je izgubljeno ... uostalom ... mladi ste ... nešto može da se spasi ... možda ... u budućnosti ... majka i ... Kiša je nastavila da škripi. Vrata su se zatvorila.

Pun Mjesec je čekao ispred i za razliku od prethodnog jutra nigdje jednog oblaka bilo nije a kamoli kiše, naravno, pjesma se ne računa, ponajviše jer nije ni želio da je kazuje.
– Taman posla, molim vas, u mojim godinama ... Zaista ne ide ...
A išlo je. Ide. Valjda, ipak, sa godinama veze nema.
I noć nije bila tamna, čekao je, Mjesec, i dalje, a onda pratio čitavo veče čas iza lijevog čas iza desnog ramena i dopratio do vrata.

Tramvaj je stigao poluprazan, dovoljno da svako nađe svoje mjesto. Sad, da li zbog jesenjeg Sunca koje je umislilo da je proljeće ili onog nečeg u nemirnom vazduhu koji je mislio da je još uvijek ljeto ličilo je sve na neki čudnovat san, a to što se tramvaj ljuljao kao kakav blesav čamac dodatno je potpomagalo sveopštem čudnovatom utisku. Onda se opet, nakon dugo vremena, pojavila sva milost ovog svijeta sa nekim divnim bićem sanjivog pogleda koje je valjda tražilo svoje mjesto i pronašlo ga ispred vrata. Kad su se ista otvorila sve je nestalo u krugu dvojke u krugu Slavije. U posljednjem pogledu, trenutak prije no što će se vrata otvoriti, ostala je makar trunka milosti. Vrata su se zatvorila. Gomila ispred je tako stajala da se činila kao kakav dug red. Srećom red nije bio dug ..


svanulo
kiša
jesen
vedro
noć

U mom oku svemir,
još od lani uginula zvezda.
Za stolom koji razgledam sazvežđima
sedi naspram lica moga pojam tebe.
Sve se u zanos pretvara
i igrati sa mnom u život ne bi se usudió sada.
Izgubio bi
kada bi nam se pogledi umrsili
iznad stola koji proriče zvezde.
Progutale bi te dubina moga oka.

Snoviđenje
Pustinja
Krila
Smrt
Pijanica