Janko Polić Kamov

PRELUDIJ
Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.
Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.
Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;
ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;
volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;
konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:
vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.
Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;
ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;
o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.
Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.

P. S.
Ne pjevah oči djevojke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.

Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.

Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamnjan presvijetlih
božanstva i ministra.

Ne pjevah suzu sućuti
rad pjanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.

Ne pjevah sjetu skrofule
kroz poklon birokrata:
Ja nisam borac bijednika
sa okna prvog kata.

Naiđoh svagdje - ko na gad -
na lice časno glupo...
Kad glupost vrijeđa ljudski stid
i pljusko bih i lupo...

Kad tamo - rukom po staklu
svim svojim tresnuh bijesom:
Promaših!... Rukom curi krv
i staklo živim mesom...

I kletva grdna, prostačka
sve pjesme od tad piše:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad - ništa više!

Uh, citala sam ,,Isusenu kaljuzu", i to vrlo tesko. Unervozila me je, ali mi se dopalo. Ako pronadjem neki odlomak, postavicu ga.

Inace, mislim da je Kamov umetnicki dodatak, i da asocira na kamen.

Liza_N. ::Inace, mislim da je Kamov umetnicki dodatak, i da asocira na kamen.

Ne znam kako sam to propustila objasniti
Evo ovako... Radi se o biblijskom Kamu. Kad se Noa napio i razotkrio golotinju, došao je njegov sin Kam i samo ga gledao. Onda su došli drugi sinovi, Sem i Jafet i pokrili golotinju. Kad se Noa otrijeznio i doznao za ponašanje djece, rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet – i da je proklet Kam. Upravo je zato Janko Polić uzeo taj dodatak - bio je prokleti pjesnik.


Ja sam pročitala zbirke pjesama i Psovka mi je puno draža od Ištipane hartije. Sviđa mi se taj slobodni stih, teme i ta besramnost koja je zastupljena u svim njegovim djelima.

Pročitala sam i Isušenu kaljužu, baš nedavno, i svidio mi se roman. Drukčiji od skoro svega što sam do sada pročitala. Početak mi je bio jako težak za čitanje, stalno sam se gubila, no onda sam se jednostavno stopila s glavnim likom, pronalazila se u njegovim zapisima i to je bilo to. Mislim da i ja negdje imam citate iz romana, samo ih treba pronaći.

Od drama sam pročitala samo Majčino srce i stvarno je zanimljivo to što nema neke radnje, nego su opisani odnosi među članovima obitelji.

Što se novela tiče, one mi se najviše sviđaju. Dobro, pročitala sam tek četiri (Brada, Bitanga, Sloboda i Žena), ali baš su me se dojmile i zato ih planiram pročitati sve čim nađem malo vremena.

Iz Isušene kaljuže:

- "A ja bih htio da ovi reci ostave u čitatelja onu neudovoljenost, skeptičnost i istrganost koja ih je i pisala, da se naime piše onako, kako se je živjelo."

- "Ja nisam manijak, vjernik, fanatik... ja sam fobik, skeptik, sumnjičav; ne velim "onaj me proganja" tj. ne tvrdim da nešto postoji što ne postoji - ja velim "bojim se da ću zakasniti", bojim se da će se nešto dogoditi: što se može, ali ne mora dogoditi-"

- "Rekoh: osjećaji puni, jaki, strastveni - to je dno. Strast viđenja i upoznavanja - to je širina; osjetljivost tanašna, svestrana i slabašna - to je visina. Dno je poezija, širina je znanost, visina je artizam."

Pjesma nad pjesmama

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.
Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.
Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.
Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša,
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti
prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal - i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša - šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša - kaos božanstvo naše,
a duše naša žrtva.
Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete - o nezakonska ženo moja i
nezakonska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;
hvatat će ga i vezati, i zločin će biti hrana njegova.
Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov - o nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigara i miris njezin ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.
Tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;
on će biti onaj koji će buditi zaspale i uskrisivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.
Nezakonsko dijete naše, o nezakonska majko njegova -
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni, naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.
Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

Zapad sunca

Ode.
Ko da se skliznu glatkoj po svili
lakijem kretom.
A tamo plamen sodomskih boja,
što liznu uvis, pa ko da planu
nečiji pogled - boštva i đavla.
Ode.
A oblak jedan ko svijetla siga
i drugi dalje ko rujni koral,
pa stado cijelo ovaca bijelih,
što plamen sažga vunu im meku.
.... I začas pa će nestati svjetla,
zanosa, što se u nebo baca:
nestat će čara sodomskih boja;
tek u svod noćni šuškat će usne:
ko li je ono ispio krvcu.
I trenuh okom, a tamo turnji
ko prsti neč'ji dugi i tanki
i misliš: to ih neznana ruka
u rog ispruži samome nebu!
A zemlja pišti s gladi i tmine
i plače ko da vjernik joj umrije
i crnim ruhom mota se cijela.
I njena tuga tihne sve dublje
pa s plača usne ko ludo dijete...

U mrtvoj noći

U mrtvoj noći, gdje misli zuje zrakom
plamisajuć - u noći -
na ledna stakla, što mraz ih štrapa bijeli
uperih svoje oči.
I gledam, gledam, a aveti tišine
zapodjele su kolo -
Tihano sve je ko mrtvo, vječno nebo,
bez oblačine, golo.
A oči blude i gleđu - dugo gleđu
u one slike crne
i motre usne, što utisnute šute,
sa kojih miso trne.
Ušesa kočim za jedan sami trzaj
i sve je nijemo...
O da sam dijete, tek klonuo bih glavom
pa tad - zadrijemo.
A glava bukti i poletava k zidu
da tresnem njome -
Svet, svet je prasak - a blagosloven gospod
u miru svome!

Intermezzo

Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;
nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.
Zalutao je let moj i prašume mi bijahu gnijezdo:
gledam stanove vaše i uredbe vaše i tuđe su mi ko sakramenti;
Kitty je golubica i ona će vam pričati pohot orlova;
pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.
Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme;
gdje sijevaju oči Salome i Judita slavi orgije;
gdje Marija preko zakona rađa novoga Mesiju i raspetoga boga.
Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja?
hoće li more beživotno prekriti blud duše moje?
hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove?
hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?
Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let.
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero - i skinite oblačine sa nebišta -
dajte mi sunce! - grozan je Osvaldov finale.