Naš mali dnevnik

Suprug je poceo raditi u petak i radio je i danas (ponedeljak), a od juce je poceo jesti i paradajze i paradajz sosove, i veceras mu stomak ponovo pravi probleme.  Licno mislim da je zato sto ponovo radi, jer sam tacno upratila ciklus  ponavljanja bolesti nakon izvjesnog vremena kada radis kod sebe, ali njemu se eto odmah desilo.  Izludjuje me.  Ne mogu to vise da trpim.  Rekla sam da prestane da radi, ali on jos uvijek zivi u nekom svom svijetu iluzija kako moze pomalo raditi i biti zdrav.  Ako opet pocnu problemi kakve je imao do nedavno ima da mu napravim takvu scenu da me zamrzi.  Pa valjda smo zasluzili nakon tolikih godina rintanja i robovanja i malo mira, a ne da je u kuci stalno napetost, nervoza, strah i neizvjesnost.  Mrzim glupost, a ovo sto on radi svakako nije pametno.  Mogu shvatiti da se moralo raditi kada smo bili mladji i kada smo se borili da prezivimo, ali sada kada je zdravlje popustilo nije se sa time saliti.  Ne vjerujem da ce me poslusati, a ja ne mogu stalno da izigravam medicinsku sestru.  Tacno cu otkaciti.

Izgleda da je juce suprugu stomak reagovao na paradajz sos, jer je danas (hvala Bogu!) bio u redu.  

Sada dolazi novi problem na red.  Ujutru idem kod zubara i brinem sta ce da se desi.  Receno mi je nekoliko puta da bih trebala da vadim sedmicu i osmicu iz gornje vilice i ja sam to uporno odbijala.  Nedavno mi je jedan zubar naglasio da je to bitno i ako mi sutra i moj zubar kaze da to trebam raditi moracu pristati, mada ne bih to odmah sutra radila.  Pomisao da trebam vaditi zube, makar to bili i sedmica i osmica, me uzasavaju.  To mi nekako dodje kao da me neko poziva na izvrsenje smrtne presude.  Brinem se kako bi to proslo, sta bih jela dok rana zarasta, kako bi uticalo na ostale zube.  Cini mi se da je svo smece iz zivota smjesteno u kraj zivota i sto si mu blizi sve je manje bilo kakvih razloga za optimizam i srecu.  Uhhh…

Pregled kod zubara je dobro prosao.  Ovaj zubar nije nista sumnjao u vezi dva spomenuta zuba.  Obradovala sam se, mada se dio mene brine da mozda nije dobra ideja ostaviti ih ako postoji opasnost da lose uticu na ostale zube.  No, necu se sada time opterecivati!  Opasnost je prosla, makar privremeno.

Inace, zadnjih nedelju dana sam u potpunosti izgubila svaki kontakt sa mamom i nedostaje mi da se cujemo, pa makar nas razgovor gotovo uvijek slicno tekao.  Suprug radi, a ja ne radim, pa sam malo usamljena.  Bacicu se na citanje novina i magazina koje sam zapostavila zadnjih mjesec-dva dana i na rad u basti.  Lijepo bi bilo kada bi i clanovi ovog foruma ponovo poceli da ga posjecuju i pisu.  Divno je to bilo vrijeme kada je zivo tekao razgovor.

Zadnjih dana sam citala knjigu Rebeka od Daphne du Maurier, pricu o ljubavi, odrastanju i sazrijevanju, ljudskoj zlobi i zlu, a ima i elemente kriminalistike. Knjiga mi se dopala, mada su prvih 40-tak strana bile nesto naivnije, bar za moj pojam.

Konacno sam smogla hrabrosti da se zakazem kod zubara u vezi sa ona dva zuba i da to rijesim jednom za svagda. U medjuvremenu, odlucila sam da nas zivot ucinim sto prijatnijim, napravila suprugov omiljeni kolac i bukirala rucak u vrlo dobrom restoranu da malo uzivamo. Gledamo na televiziji dobre filmove i serije i zivot se opet ne cini tako los. Sto bi bilo lijepo kad bi uvijek bilo tako.

Sinoc sam se dobro isplakala nakon razgovora sa zenom koja cuva mamu. Ona kaze da joj se stanje pogorsava, da nema vise volje ni da ujutru ukljuci kompjuter da se cujemo jer kaze da je niko ne zove. Zovem ja, ali to joj ocigledno nije dovoljno. Nedostaju joj oni mnogi ljudi sa kojima je komunicirala jos prije nekoliko godina. Draga mama, tebi ce ubrzo biti 89 godina, a mnogi od tih ljudi su bili i stariji od tebe. Neki su umrli, neki po starackim domovima, a neki vise ne zovu jer imas demenciju i stalno govoris jedno te isto i nekada zoves po pet puta zaredom, pa ih ispamecujes. Srce mi se cijepa kada pomislim kako ti je. Grozno je zivjeti sam. Nudili smo ti, ali nisi htjela, da odes ili u Kanadu kod brata ili u Beograd gdje imas svoje rodbine, ali nisi htjela i sada ta tvoja tvrdoglavost ima vrlo visoku cijenu. Boze skrati joj muke. A meni neka bog pomogne da to prebrodim lakse nego smrt oca, mada vidim sada da, mada se nikada nismo dobro slagale, nece ni ta tuga lako da prodje.

Brat je u posjeti mami. Juce me je, po ko zna koji put, iznervirao svojim bezobraznim i bezobzirnim ponasanjem. Obicno kljucam u sebi, ali se trudim da njemu ne kazem nista ruzno da bih izbjegla svadju. Ovaj put, medjutim, odbrusila sam mu istom mjerom kojom se i on ne jednom ponasao prema meni. Nije mi odgovorio, ali danas citav dan mamin kompjuter nije ukljucen, te je ne mogu nazvati na skajp. Mogu se kladiti da je to njegova osveta sto sam mu se usudila usprotiviti. On izgleda misli da on ima monopol na bezobrazluk. Jednom govno, uvijek govno.

Preksinoc je tokom noci preminuo nas dugogodisnji prijatelj sa kojim se suprug jako volio druziti. U isto vrijeme sam se posvadjala s bratom jer je zahtijevao od mene da idem u Sarajevo da se brinem i pravim drustvo mami. Bio je prilicno drzak, a meni to bas nikako i ne odgovara zbog mnogo cega. Moj odnos sa njom, a i njim, vrlo tesko bi se mogao opisati kao dobar. Smatram ih oboje vrlo zadrtim i tvrdoglavim ljudima, koji su se prema meni odnosili mnogo grublje i bezobzirnije nego sto bih ja ikada njih i pomislila da tretiram. Zadnjih godina i ja sam malo dosla pameti i distancirala se, pa mi je vrlo drzak zahtjev da zrtvujem svoje zdravlje, razum i finansijsku stabilnost za njih. Kada nam je u zivotu islo trudila sam se da i njima uljepsam zivot sto sam vise mogla - obilazila ih, davala im pare, kupovala poklone, kontaktirala koliko sam mogla. Zauzvrat sam od njih dobila neke snishodljive i zlobne komentare u nekoliko navrata, gdje sam shvatila da su nezahvalni i da mi ne zele dobro. Sada sam spremna da se s njima cujem preko skajpa koliko god puta hoce, ali ne i da cinim bilo kakve specijalne usluge. Zadnji put kada sam bila kod mame, proslog avgusta, bila sam u strasnoj depresiji, obuzeta mislima o smrti i bilo mi je grozno. Patila sam od nocnih mora i cak se i povrijedila kada sam jednom skocila probudjena jednom od njih i pala u mraku. Taj “odmor” zavrsio se mojim napustanjem posla cim sam se vratila u London. Sada imam novu priliku da nadjem posao. Za dva dana imam zakazan intervju. Jos je sest godina do penzije i bilo bi dobro da koliko-toliko radim. Ne samo da nisam jos zaradila punu penziju, nego kada ne radim ne primam apsolutno nikakve pare i trosim ustedjevinu, a od necega ce se trebati zivjeti i u penziji ako je dozivimo.

Eto to su moja trenutna razmisljanja. A brat? On je prekinuo sve komunikacije sa mnom i cak se potrudio da je mamin kompjuter stalno iskljucen tako da je ne mogu kontaktirati skajpom. Suprug kaze da ga (ili ih) zaboravim jer mi i onako donose samo sekiraciju. Mozda je i u pravu.