Priznajem...

...da sam strasno tuzna. Pricala sam sa bivsom komsinicom o majkama i prisjetila se svih ruznih rijeci i poteza koje je moja majka napravila zadnjih godina, a koje su bile samo nastavak svega onoga sto sam pretrpila u mladosti. Neke zene su dobre majke, a moja je bila dobra kuvarica i domacica, a vrlo slaba majka i supruga. Volila bih da mogu sve to zaboraviti i razmisljati samo o trenucima kada smo fino komunicirale, ali to je jace od mene, te mi evo pokvari i ovaj praznik. E majko, majko...

...da mi je novogodisnje vece bilo prekrasno. Svakako najljepse od svih doceka koje smo imali u zadnjih 5-6 godina.

...da mi je zao sto sam ikada i postojala. Zao mi je svih onih koji ce morati da postoje i prolaze kroz sve ovo kroz sta sam i ja prolazila i prolazim.

...da je zivot poslije 40-te, a da i ne spominjem 45-tu, svakim danom sve manje vrijedan zivljenja. Kada udjes u 50-te sve se svodi na to da nije rak ovoga ili tumor onoga i vise se osjecas kao osudjenik koji u zatvoru ceka na izvrsenje kazne smrcu nego li sto stvarno zivis. A na zalost jos te ima i onda se i dalje stalno vrti u krug kazna smrcu.

...da me i sve sto vidim na televiziji i ono sto vidjam na ulici nocas nacisto siluje u mozak.  Slike smrti i umiranja, ponovljene po stotinu puta, besmisla zivota i odsustva cak i najmanje utjehe.  Nije valjalo ni kada je zivot zacet, pa ne moze ni sada.

Vidim da sam kritikovala majku.  Istina je da me cesto izludjuje, ali je istina i da bez nje ne bih mogla prezivjeti neke vrlo teske trenutke u zivotu.  Takodje je istina i da ne znam kakve su sve muke nju stizale u zivotu i zasto je bila takva kakva je bila kada me je izludjivala. Zivot je tezak i ne dozvoljava ti da budes onakav kakav bi htio biti.

Cudno se osjecam. Nakon godinu dana nezaposlenosti bila sam na razgovoru za posao i imala izvrsne sanse da ga dobijem i onda izrazila svoju nevoljnost da prihvatim ponudu jer mi se nije dopadalo sto je firma u dosta pustom dijelu grada, izolovana od naselja. Pomalo me grize savjest sto nisam prihvatila da radim tamo i pitam se da li ce me agentica iz agencije biti spremna poslati i na kakav intervju nakon ovoga. A opet mislim da mi ne bi bilo lijepo ici pustom cestom ni u po bijela dana, a kamo li po mraku. Nadam se da ce ubrzo naletiti neka bolja ponuda i da ce sve ovo biti samo daleka proslost koje se necu ni sjecati.

…da me je suprug dobro iznervirao. Zadnjih mjeseci se svadjamo mnogo cesce nego prije. On misli da sam ja postala mnogo vise zadrta nego prije, a ja da on pravi svadju kad god izrazim neko misljenje drugacije od njegovog, sto mi jako ide na zivce. Ovo me pocinje podsjecati na neke dogadjaje iz proslosti kada sam bila prilicno nazadovoljna i nesretna.

… pomirili smo se naravno, ali je svadja bila ostavila gorak ukus u ustima i malodusnost koja je prosla tek sada. Nadam se da je to bila samo prolazna epizoda i da ce promjena ritma do koje ce doci mojim odlaskom na posao doprinijeti da budemo popustljiviji jedno prema drugom i da nam se ponovo vrati onaj sklad i sloznost koje su nas godinama pratile.

…da me je brat strasno iznervirao, a ni suprug se nije proslavio. Saznala sam da mojoj mami ostavljaju pred vratima ruzne stvari i rekla bratu, koji ide sutra da je posjeti, da skine plocicu sa imenom sa vrata. Brat je pobjesnio i poceo da se svadja, a suprug se umijesao i zagrmio na njega, na sta je ovaj prekinuo vezu i odbio svaku dalju komunikaciju. Sad se ja nerviram i muka mi je od svega.

...da ne znam šta mi se događa
...da nikad nisam ovako potonula
...da mislim da ako ikome izgovorim kako sam stvarno niko neće shvatiti
...ne znam da li ne mogu ili odbijam da se vratim
...da sam umorna od pretvaranja da sam dobro

…da bih jako volila da vidim film “The Untouchables” sa De Nirom i Costnerom.
…da zelim da prosetam, ali suprugu nije dobro, a ja se ne mogu odluciti da krenem sama.
…da bih dala ne znam sta na svijetu da ne moram vaditi dva zuba koje mi zubari govore da moram izvaditi.
…da je bilo mnogo veselije ovdje na Zidu dok je bilo i mladezi koja je pisala o svojim zivotima i problemima i radostima.

…da mi nedostaje ona mladez sa kojom smo se dopisivali ovdje na Zidu.

...da mi se dopada kako je krenula ova nedelja
...da mi se dešava kao neki preporod
...da sam na tome zahvalna Bogu
...da mi je žao
...da mi je dosta vijesti o ratovima
...da jedva čekam da završim obje knjige koje sam krenula da čitam

…da me je obradovalo sto je Dora Mar pisala na Zidu.
…da je situacija sa mamom zabrinjavajuca. Kako je krenulo moze se desiti da me jednog dana nece moci ni prepoznati.
…da sam bila velika kukavica kada sam isla na kontrolu kod zubara. Zato sad opet moram da idem. Kako li ce to proci?

Jako sam tuzna. Zbog mame, zbog sebe, zbog svih nas i onoga sto nas ceka.