Da li je dobro biti sam?

Huh, upravo ja to stalno govorim - da ne funkcioniram s drugom osobom... bar je do sada tako bilo. Mislim da je to zato što sam bila premlada, što sam htjela uživati u slobodi, što mi se nije dalo živcirati zbog nekog muškarca... Što sam starija, to mi sve više nedostaje Netko. A izgleda da ga baš sada nema nigdje. Valjda to tako ide - kad ne tražiš, dečki su ti pred nosom; kad tražiš, nema ih ni od korova...

Kad ne zelis neko je uvjek tu,a kad se sjetis tog nekog najcesce je kasno,nazalost.Ali u sustini to se odsustvo moze nadoknaditi prisustvom dragih osoba.
Mada,ja sam uvjek govorila `boljje biti i sam nego sa bilo kim`.Sto znaci da ce se neko ko nam odgovara vremenom pojaviti,i da ne treba da trosimo sebe na nekog ko....

Ja sam pomislila da zelim biti sama bas kada sam susrela svoju najvecu zivotnu ljubav. Bilo mi je dosadilo da se nadam sretnoj ljubavi samo zato da bih se razocarala i cvrsto sam rijesila da ubuduce od muskaraca zelim samo prijateljstvo. Ironijom slucaja, moj sudjeni je bio moj prijatelj vec mjesecima u to vrijeme. I na moje "hajde da se druzimo" odgovorio sa "hajde da se zabavljamo".

The rest is history.

Ne zelim, niti sam kad zeljela da ostanem sama. Mozda je bilo nekih perioda kad mi je samoca prijala. Ali sad je vrijeme kad mi samoca u nekim trenucima jako smeta.
Mislim da smo stvoreni da sebe podijelimo sa nekim i da je pomalo neprirodno da cijeli zivot provedemo sami.
Ali trudim se da razumijem one koji ne zele vezu, koji svoju samocu dozivljavaju kao svoju slobodu.

Iskreno, razmisljala sam o tome cesto i pitala sam se 'Da li je stvarno dobro biti sam???'....Ali nekad, dodje faza kad je to covjeku potrebno i kada se jednostavno tako bolje osjeca.....Mislim da je, u nekim slucajevima, bolje biti sam i slobodan...nego biti sa nekim cisto forme radi i bez nekih osjecanja....

Ponekad je dobro biti sam. Da se slegnu utisci, uzburkane emocije... rascisti sa prosloscu...
Cesto mi je padalo na pamet da je naj sigurnije biti sam.
Ima jedna prica koja kaze... da kad nemas nista, zapravo nemas sta izgubiti, postedjen si bola i zavisti drugi ljudi....
Ali, covek nije stvoren da bi bio sam. Mi smo andjeli sa jednim krilom. Mozemo leteti jedino ako se zarlimo, za to nam je potreban "drugi".
Kako sam starija, zrelija, svve vise mi je potreban neko, s kim cu deliti sve. Predugo sam sama, i to nije dobro, nikako. Odvikla sam se da pripadam. Svaki novi pocetak mi je sve strašniji. Bojim se da nisam mozda zaboravila da volim...