Ljudi koji prose

Bez reči pomognem.

Pre desetak godina sam živela u jednom primorskom gradu.
Turističko mesto, doseljenika, ljudi različitih profila, navika, običaja.

Sretala sam često mladića koji je prosio. Neuredan, ali zdrav.
U početku sam mu davala novac. Ne pitajte me zašto, ne znam ni sama.
Postajala je neka tuga u tim očima, duboko ukorenjena.

Vremenom sam posumnjala da je narkoman i jednom prilikom mu rekla da mu mogu kupiti nešto od hrane, ali da mu novac ne želim dati. Za divno čudo, pristao je na to.

Od tada pa do kraja mog boravka u tom gradu, bih u određeno vreme išla u kupovinu a dečak koji je prosio me je čekao ispred marketa.
I da, kupovala sam mu sendviče, jogurte, šta god bi poželeo od hrane.
Ako se pitate zašto, opet nemam odgovor.


Ostalima koje srećem na ulici udelim i bez osvrta, pridika, saveta, odlazim.

Kada sam bila mlađa, uvijek sam im ostavljala sitniš... Mislila sam da je to jedina ispravna reakcija i ne sjećam se da sam ikada prošla pokraj prosjaka, a da nisam nešto ostavila.

No onda sam jednom vidjela čovjeka kojemu sam desetak minuta prije udijelila koji novčić kako pije pivo na nekom drugom ćošku... Nešto nakon toga jedan mi je dječak nagazio na nogu zato što mu nisam ništa dala, a baš u tom trenutku nisam imala sitno kod sebe... Slično sam prošla i s jednom ženom kada nisam imala sitno - psovala mi je sve redom i bacala neke kletve na mene... A jedan čovjek još i danas hoda Osijekom i pokazuje sliku svog djeteta za koje traži pomoć. Samo, uvijek ima drukčiju sliku, kao da ima stotinu djece...

Nakon toga sam malo stala i zapitala se - tko su uopće ti ljudi. Jesu li oni stvarno prisiljeni prositi ili rade to zato što im je lakše nego uzeti stvari u svoje ruke i napraviti nešto konkretno. Znam da nisu svi isti, nad nekima se stvarno sažalim pa im dam nešto, ali sada uglavnom samo prođem pokraj njih. Ne znam, kao da su me razočarali...

Ranije sam rijetko prolazila pored nekoga ko prosi, a da mu nisam dala nesto sitno. Medjutim sada postajem sve manje osjetljiva na tu pojavu jer je sve vise onih koji hodaju sa slikama djece i mole za novac za njihovo lijecenje. Mozda, bih i na to bila jos uvijek osjetljiva da nisam nekoliko puta cula cula razgovore tih ljudi nakon sto su pokupili novac od ljudi.
Sada obavezno dam nesto ako naidjem na neku stariju osobu koja prosi i redovno dajem cigarete jednom covjeku kojeg skoro svakodnevno srecem i koji samo njih trazi.

Ne dajem redovno novac prosjacima, ali ako mi se ucini da je neko stvarno nesretan i fin onda mu uvijek dodijelim koji dinar. Zao mi je tih ljudi, jer sam svjesna da zivotne okolnosti nekada mogu da se surovo poigraju sa pojedincem, i da nije nuzno njihova krivica sto su u tom polozaju. Znam da ih ima koji su beskrupulozni i koriste kojekakve smicalice da lagano dodju do novca, i onima koje procijenim kao takve nista i ne dam. Medjutim, znam isto tako da nekada covjek i pored najbolje volje ne moze da nadje posao, pa kako ih onda mogu kriviti sto nemaju novca?

Pun ih je grad. Mislim da ih nikada nije bilo ovoliko.
Invalidu, obavezno dam novac i ne razmišljam da l ga neko čeka iza ćoška da mu otme..Decu ne mogu da gledam, naježim se i uvek se pitam gde su im roditelji Novac im ne dam, već pitam da kupim recimo neki sendvič.
Obično odbiju i pobegnu, onda sam sigurna da ih neko čeka iza ćoška (roditelj, ili ne znam ko...znam samo da je to "kriminal")
Ne mogu da gledam malo dete na ulici, boso golo, zapušteno.Ko ga zloupotrebljava i da l će se to nekada promeniti?!

Srce mi se cijepa kada cujem da je situacija u Srbiji ovako losa kao sto je opisuje Enigma. Zao mi je siromaha citavog svijeta. Evo, i kod nas su takvi napravili lom u Londonu zareci i paleci sta stignu. Beznadje, mada ovi ovdje bar mogu da dobiju kakvu-takvu pomoc, pa vecina njih nije bez krova nad glavom i hrane na stolu. Mada znam da je to oskudica i zivot bez nade, ako se ne nadje put ka zaposlenju. Pa cak ni oni koji su zaposleni, ako primaju minimalne plate, nisu u mnogo boljem polozaju. Ima poslova koji su cak manje placeni od socijalne pomoci. Sta onda preostaje takvim ljudima nego da prose? Oni koji prose su jos moralno superiorni prema onima koji kradu. Ranjivost i bespomocnost nije zlocin.

'Ljudi koji daju milostinju uvek misle za sebe da su darezljivi i bolji od onih koji je ne daju.Bicu slobodan da ovu jednostavnu teoriju tretiram sa najvecim prezirom.Svakome je poznato da se pitanje jednog prosjaka ne resava sa 10 para ili komadom hljeba:time se resava samo psiholoski problem gospodina koji na taj nacin kupuje skoro ni za sta svoj duhovni mir i svoju titulu darezljivog.Pomislite samo koliko je taj svet skrt kad se ne dolucuje da potrosi vise od 10 para da bi obezbijedio svoj duhovni mir i zadovoljio oholu pomisao o svojoj dobroti.' rece Ernesto Sabato.

Ovdje se misli na zaista imucne ljude,koji svoju savjest donekle umiruju ovim gestom.I slazem se sa portugalskim pisecem u potpunosti.

A ako je rijec o obicnim gradjanima,svakako da treba da se pomogne koliko je u nasoj moci.Jos sam djak,nemam svoj novac,ali opet dam uvijek onoliko koliko mogu,jer je cesto nekome potrebnije nego meni.