Mehmed Meša Selimović

" Da idem na rijeku, da gledam vodu, nije mi ni palo na um. Zato što pada snijeg, zato što ne osjećam potrebu, zato što ni od čega ne bježim. Nisam više prazan, ne znam kakav sam, ali prazan i pust nisam. "

" Ljubav je ipak jača od svega. "

U tišini i nepomičnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak-tak-tak! Ne dižući oči sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. Bez reči i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može ući, da je čekam sa radošću. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg.) Ponekad čujem posve nejasan razgovor, kao da pita nekoga pred kapijom za moj stan. Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine njena senka, vitka, nečujna, i opet ne okrećem glave niti dižem pogleda, toliko sam siguran da je to ona i da će sada ući. Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom deliću sekunde.
Naravno da posle nikad ne uđe niti je ugledaju moje oči, koje je nikad nisu videle. Ali ja sam već navikao da je i ne očekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja. A to što se ne pojavljuje, što ne postoji, to sam prežalio i preboleo kao bolest koja se boluje samo jednom u životu.
Opažajući i pamteći danima i godinama njeno javljanje u najrazličitijim oblicima, uvek čudno i neočekivano, uspeo sam da nađem u tome izvesnu pravilnost, kao neki red. Pre svega, priviđenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem priviđenjem zbog vas kojima ovo pričam, za mene lično bilo bi smešno i uvredljivo da svoju najveću stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znači ništa.) Da, ona se javlja gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošću. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju češća i življa. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevno. A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga čovek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žeđ, ona se gotovo ne odmiče od mene dok sedim na terasi, pokriven pletivom sunca i senki od lišća. Osećam je u sobi po jedva čujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa. Ali najčešće stoji, nevidljiva i nečujna, negde iza moje senke. A ja satima živim u svesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oči i uši i sva sirota čula.
Ali kad počne da se skraćuje sunčeva staza i lišće da biva ređe, a na jasnoj kori drveta ukaže se munjevita veverica koja već menja dlaku, priviđenje počinje da se gubi i bledi. Sve su ređi oni sitni šumovi koje sam navikao da čujem iza sebe u sobi, potpuno nestanu šale za koje znaju samo bezbrižnost mladosti i večiti svet snova. Nevidljiva žena počinje da se utkiva u moju senku. Nestaje i umire kao što nestaju aveti i priseni, bez znaka i oproštaja. Nikad nije postojala. Sad je nema.
Poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u čudesnom logu iz kojeg ustaje i javlja mi se neredovito i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Ćudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može očekivati od stvorenja koja je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja.

Vraćajući se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoć), nisam se čudio, iako sam znao da je čudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispričao ono što nisam nikome, što sam tek pred njom složio u riječi. Govorio sam zato što je bila mjesečina, što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, što su se dvije tanke bijele ruke nježno savijale po truloj ogradi, što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oči zrele djevojke, što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao. Nisam to sebi objašnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice.
Nismo se dogovorili, a sutra uveče smo se opet našli na ogradi između dvije bašte. I treće veče, i četvrto...

Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim, kao da o sebi govorim.  ("Derviš i smrt")

Niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.  ("Sjećanja")

Zna, u stvari, da ja i nemam nikakva mišljenja, samo žalim što ljudi nisu anđeli, pa bi na zemlji vladao raj. ("Tvrđava")

Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku mješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.  ("Tvrđava")

Pun je svijet nesreća. Znam, tiču nas se samo naše, ali zar i tuđe nisu naše?  ("Tvrđava")

- Izgleda da me više ne voliš - rekao sam prijekorno.

Ali moj prijekor nije žestok, zbog nje. Sjedila je na sanduku, sklupčana, s bradom na koljenima, potpuno odsutna. Više bih volio da je bijesna.

- Kamo sreće da te ne volim.