Branko Ćopić

Branko Ćopić je srpski i jugoslovenski književnik. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banjaluci i Sarajevu, te je završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine. Prvu priču objavio 1928. godine, a prvu pripovetku, ‚‚Posmrtno ruvo Soje Čubrilove'', 1936. godine u ‚‚Politici''. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine. Izvršio je samoubistvo skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu 26. marta 1984. u svojoj 69. godini života. U Ćopićevim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata.

Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašanima pod planinom Grmeč. U isto vreme, njegov otac Vid, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a njegov stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv Austrougarske. Kad mu je bilo četiri godine, umro mu je otac. Ćopić je, zajedno sa mlađim bratom i sestrom, ostao da živi pored majke Soje, dede Radeta i strica Nidže.

Prvo štampano delo, kratki prozni sastav ‚‚Braco'', objavio je sa četrnaest godina u omladinskom časopisu „Venac“ 1928. godine. Pohađao je učiteljsku školu u Banjaluci i Sarajevu, a završio u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student afirmisao se kao darovit pisac i skrenuo na sebe pažnju književne kritike; 1939. godine je dobio nagradu „Milan Rakić“. Uoči Drugog svetskog rata nalazio se u đačkom bataljonu u Mariboru. U danima Aprilskog rata on je, sa grupom svojih drugova, pokušao da pruži otpor neprijatelju kod Mrkonjić Grada. Posle toga je otišao u svoj rodni kraj, a sa početkom ustanka, stupio je u redove ustanika i među njima ostao tokom cele narodnooslobodilačke borbe. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem.

Posle rata neko vreme je bio urednik dečijih listova u Beogradu, a potom počeo profesionalno da se bavi književnošću. Smatra se jednim od najvećih dečijih pisaca rođenih na jugoslovenskim prostorima. Dela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, rumunski, slovenački i mađarski jezik. Celi radni i životni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama.

Još 1938. godine dobija prvu nagradu Akademije sedam umetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu (1939), nagradu Srpske akademije nauka i umetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umjetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), Nagrada Zmajevih dječijih igara (1971), Njegoševa nagrada (1972) za zbirku pripovedaka ‚‚Basta sljezove boje", Nagrada AVNOJ-a (1972). Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.

Njegova prozna dela prožeta su lirikom i živopisnim realističkim slikanjem seoskog života, poznavanjem života i mentaliteta ljudi sa sela, vedrinom i živošću duha. Kreirao je mnoštvo upečatljivih i živopisnih likova i događaja nadahnutom pripovedačkom tehnikom koristeći svež, sočan i slikovit jezik pri čemu je inspiraciju nalazio u svom podgrmečkom zavičaju. Ćopića su u doratnim pripovetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, i on je o svima njima pričao sa brižnim, zaštitničkim razumevanjem. U lirski intoniranim ratnim pripovetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige, mučeništvo i samoprekor svojih junaka.

Početkom 1950-ih godina, Ćopić je počeo da piše i satirične priče u kojima je oštro kritikovao ružne pojave u tadašnjici. Jedna od takvih priča bila je i „Jeretička priča“, objavljena u „Ježu“, koja je pokrenula lavinu osuda sa vrha partije i vlasti. Književni istoričar Ratko Peković napisao je knjigu „Sudanije Branku Ćopiću“ u kojoj je detaljno opisana cela hajka na pisca.

Sa uspehom se ogledao i u pisanju romana, iako su prirodi njegovog književnog talenta više odgovarale kraće forme — pripovetke i novele. Romani „Prolom“ i „Gluvi barut“ slikaju učešće seljaka Bosanske Krajine u ustanku, a „Ne tuguj bronzana stražo“ prilagođavanje tih istih seljaka, sada kolonista, novim uslovima života u Vojvodini.

Glavnina Ćopićevog proznog opusa humoristički je intonirana, a humor nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu i da se nasmeju čak i vlastitoj nevolji. Sem toga, Ćopić je od onih pisaca koji su svoj posmatrački talenat naročito iskazivali kroz otkrivanje sitnih ljudskih mana i nedostataka.

Iako je Ćopić bio pisac epske širine i zamaha sa urođenim pripovedačkim i humorističkim darom, u njegovim delima vidljiva je i jedna lirska žica koja se nije pokazivala samo u opisima bosanskih pejzaža već i u portretisanju ljudskih likova koji su mu bili bliski i dragi. Ta Ćopićeva poetska žica naročito je vidljiva u njegovoj ratnoj lirici, pre svega u zbirci „Ognjeno rađanje domovine“.

Branko Ćopić je cenjen i kao dečji pisac, prvenstveno zahvaljujući živoj mašti i daru za spretno uobličavanje svojih posmatranja, ali i nesumnjivom humorističkom talentu. Napisao je preko trideset knjiga za decu, među kojima su i dva romana.


Dela

Zbirke pripovedaka: ‚‚Pod Grmečom'' (1938), ‚‚Borci i bjegunci'' (1939), ‚‚Planinci'' (1940), ‚‚Rosa na bajonetima'' (1946), ‚‚Sveti magarac'' (1946), ‚‚Surova škola'' (1948), ‚‚Ljudi s repom'' (1949), ‚‚Odabrane ratne pripovetke'' (1950), ‚‚Izabrane humorističke priče'' (1952), ‚‚Ljubav i smrt'' (1953), ‚‚Dragi likovi'' (1953), ‚‚Doživljaji Nikoletine Bursaća'' (1955), ‚‚Gorki med'' (1959), ‚‚Bašta sljezove boje'' (1970).

Romani: ‚‚Prolom'' (1952), ‚‚Gluvi barut'' (1957), ‚‚Ne tuguj bronzana stražo'' (1958), ‚‚Osma ofanziva'' (1964), ‚‚Delije na Bihaću'' (1975).

Zbirke pesama: ‚‚Ognjeno rađanje domovine'' (1944), ‚‚Pjesme'' (1945), ‚‚Ratnikovo proljeće'' (1947).

Komedije: ‚‚Doživljaji Vuka Bubala'', ‚‚Odumiranje međeda''.

Dela za decu: ‚‚U svijetu medvjeda i leptirova'' (1940, pripovetke), ‚‚Priče partizanke'' (1944, pripovetke), ‚‚Pjesme pionirke'' (1945, pesme), ‚‚Bojna lira pionira'' (1945, pesme), ‚‚Družina junaka'' (1945, pripovetke), ‚‚Bajka o sestri Koviljki'' (1946, proza), ‚‚Doživljaji kuma Torbe'' (1946, pripovetke), ‚‚Vratolomne priče'' (1947, pripovetke), ‚‚Armija odbrana tvoja'' (1947, pesme), ‚‚Sunčana republika'' (1948, pesme), ‚‚Rudar i mjesec'' (1948, pesme), ‚‚Ježeva kućica'' (1949, pesma), ‚‚Priče ispod zmajevih krila'' (1950, pripovetke), ‚‚Pijetao i mačka'' (1952, pripovetke), ‚‚Doživljaji mačka Toše'' (1954, pripovetke), ‚‚Lalaj Bao, čarobna šuma'' (1957, pesme), ‚‚Orlovi rano lete'' (1957, roman), ‚‚Partizanske tužne bajke'' (1958, pripovetke), ‚‚Večernje priče'' (1958, priče u stihu), ‚‚Djeda Trišin mlin'' (1960, zbirka pesama), ‚‚Priče zanesenog dječaka'' (1960, pripovetke), ‚‚Magareće godine'' (1960, roman), ‚‚Slavno vojevanje'' (1961, roman), ‚‚Bitka u Zlatnoj dolini'' (1963, roman), ‚‚Mala moja iz Bosanske Krupe'' (1971, pesme), ‚‚Glava u klancu, noge na vrancu'' (1971, pripovetke), ‚‚Lijan vodi karavane'' (1975, pripovetke).

Grob Branka Ćopića u Aleji zaslužnih građana
na beogradskom Novom groblju

Rođen sam početkom prvog svjetskog rata 1915, u selu pod planinom Grmečom.
U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača.
Tako da su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili ustvari jedan pored drugoga. Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure i čuo prve ratne priče. Kad mi je bilo četiri godine, umro mi je otac. Tako, zajedno s mlađim bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže. Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao je dosta i svojih doživljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske večeri često pričao do duboko u noć.
Da bismo ga odobrovoljili za pričanje, mi djeca, čistili smo mu cipele, prali noge i češali ga po leđima. Tako se, zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake, čarobnjake ratnike. Djed me je vodio sa sobom da zajedno čuvamo ovce. Trčkarajući za njim oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode. O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje znao i umio.
Tako mi je , na primjer, na moje pitanje o nebu odgovorio:
- Nebo je vezano za zemlju kukama i lancima. Kad sam ga pitao da li bi se mjesec mogao dohvatiti kad se spusti na ivicu brijega, on mi je sasvim ozbiljno odgovorio da bi to bilo moguće. Tada sam ja načinio svoj prvi plan za osvajanje mjeseca: jedne večeri, kradom, otići ću na vrh brijega, popeti se na najviše drvo i dokučiti mjesec dugačkim grabljama našeg komšije Laze Ugarčine.
Moj plan se nije ostvario u prvom redu zbog toga što sam ja bio velika strašljivica pa uveče nisam smio da iziđem ni u dvorište, a kamoli da se popnem na brijeg. Kad sam već bio u šestoj godini dali su mi da čuvam jaganjce. Bio je to lak i zanimljiv posao, osobito ako je lijep dan i ako se u blizini nađe još koje čobanče. Onda smo se igrali, tražili ptičja jaja, zidali kule, brali jagode i pečurke. Često bismo u igri zaboravili na svoje stado i ono bi se začas našlo u tuđem žitu. Ako bi to spazio seoski poljar, čuvar usjeva, nadigao bi grdnu viku i pojurio da nas bije ili bi nas tužio roditeljima, pa je bilo batina kao kiše.
Naročito sam dobro zapamtijo jednog starog poljara koji je volio rakiju i prema njemu sam kasnije radio lik seoskog poljara i partizanskog kuvara, čiča Lijana, glavnog junaka mojih ratnih romana za djecu.
Prvi veliki i prelomni događaj u mom životu bio je polazak u osnovnu školu. Stariji u selu uvijek su nas plašili školom. Čim nešto skriviš, već ti prijete:
- Ček, ček, poći ćeš ti u školu pa će ti učiteljica oderati kožu sa leđa, a pop će ti odsjeći jezik. Naravno , nisam se usudio da sam odem do škole. Odveo me je djed Rade i uz put mi obećavao: - Ne boj se ti ništa, idi slobodno u razred, a ja ću te čekati iza živice. Ako dođe do boja ti samo viči i eto mene odmah. U školi su me čekala razna iznenađenja. Razred pun slika. Ovdje zec, tamo vuk, onamo zmija, pa medvjed, lav, kamila. I lijepo i strašno. Da nije ostale djece, ne bih ti se ja, majci, sam usudio da zavirim u razred. Na ormaru, pokraj table, ugledah globus i šapatom pitam svoga druga iz klupe šta je ono.
- Bostan - kaže on.
Kad je nas, prvake, učiteljica stala ispitivati kako je kome ime i prezime, ja kazah svoje ime, ali kako mi je prezime - nisam znao.
- Molim, on se zove Ćopić! - pomože mi jedan đak iz drugog razreda.
- Zoveš li se Ćopić? - pita učiteljica.
- Ne zovem - kažem ja - Naša se kuća zove kuća Ćopića, i ovce i goveda zovu se Ćopića, i njiva.... Ipak, brzo sam se navikao na školu i zavolio je. Tu je bilo toliko novih drugara, igra, trke u školu, iz škole. Naučio sam od đaka i razne podvale i smicalice i, naravno,najprije sam ih isprobao na svome djedu. Dotrčim, naprimjer, iz škole i još s praga pitam djeda:
- Đede, koliko ti je godina?
- Šezdeset - veli on.
- Toliko ima i moj magarac! - kažem ja pobjedonosno.
Starac na to zaprepašćeno grakne i od čuda sjedne na stolac.
- Zar si to u školi naučio, jadan ti sam ja.
Učiteljica nam je bila stroga i znala je išibati prutom nemirna đaka i neznalice. Zbog toga se jedna velika grupa đaka odmetnu od škole, pa su ujutro odlazili u jedan veliki gaj i tu se krili čitav dan , sve dok se ne bi završila nastava, a onda su se vraćali kući kao da tobož idu iz škole. U tome gaju načinili su čitav logor: kolibu, ognjište itd.
Jednog dana saznade se za taj logor pa ga seljaci, pod komandom strica Nidže, opkoliše, zauzeše na juriš, a odmetnike pohvataše i dovedoše u školu. To je bio slavan događaj o kome se dugo pričalo. Pojedine đake iz toga đačkog hajdučkog logora i njihove podvige opisao sam kasnije u romanu ‚‚Orlovi rano lete" slikajući Prokin gaj i dječake Jovančetove družine. U osnovnoj školi došao sam i do prvih knjiga. Istina, bilo ih je vrlo malo, ali sam svaku zapamtio. Duga je to priča kako sam naučio da čitam ćirilicu još prije polaska u osnovnu školu, pa kako sam pronašao u nekom sanduku jednu knjigu narodnih pjesama, pa kako sam se neobično uzbudio čitajući je, pa kako je djed mislio da sam se razbolio zato što sam bio sav uplakan, pa kako... Dakle, da mnogo ne duljim, ta pjesmarica je bila prva knjiga koja mi je dospjela u ruke.
U školi sam, tek negdje u trećem razredu, kupio od učiteljice knjigu ‚‚Miguel Servantes" Za nju sam iskamčio s velikom mukom dva dinara od strica Nidže. (Djed mi je već bio umro) U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa i štampano nekoliko odlomaka iz njegovog romana ‚‚Don Kihot". Slijedeća pročitana knjiga bila je ‚‚Doživljaji jednog vuka ", zatim, ‚‚Doživljaji jedne kornjače". Sve su bile lijepo ilustrovane.

....