Antun Branko Šimić

od **polly88** Sre Sep 28, 2011 12:15 am

Antun Branko Šimić, hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj, rođen je 18. studenoga 1898. godine u Drinovcima, u Hercegovini. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završio je u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega kratko vrijeme boravi u Mostaru, zatim upisuje četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. U osmom razredu napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa „Vijavica“ godine 1917. u Zagrebu.

Prvim stihovima javlja se 1913. godine. Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman „Dvostruko lice“. Posthumno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.

Njegovo se književno stvaralaštvo dijeli u dva razdoblja: I. razdoblje do 1917. godine i II. razdoblje od 1917. godine. Prvu pjesmu „Zimska pjesma“ objavio je 1913. godine u časopisu „Luč“ kao petnaestogodišnjak, a u Vinkovcima je napisao zbirku pjesama „Cibaliana“. Rane pjesme od 1913. do 1917. godine u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirika stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobičajene okvire osjetilnih podražaja pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduću poetsku koncepciju.

Započeo je pjesmama koje oponašaju Antuna Gustava Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut ekspresionističkim časopisom „Der Sturm“, pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje.

Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom preko časopisa „Der Sturm“ 1917. došlo je do temeljnog zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti, pa je iste godine pokrenuo svoj prvi časopis „Vijavica“. U skladu s novim programom, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919. godine pisane su slobodnim stihom i označuju se kao Šimićeva ekspresionistička („anarhična“) faza. Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt „hvata“ u brzu tempu gradskog življenja. Šimić katkad rabi i tzv. telegrafski stil, omiljeno sredstvo futurističke i ekspresionističke poezije, izostavlja gramatičke veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se dočarala simultanistička percepcija okolnih fenomena, odnosno naglasila brzina ili intenzitet proživljenog iskustva koje teži prvotnoj senzaciji, „očišćenoj“ od naslaga „istrošene“ civilizacije. U kasnijim fazama uglavnom je napustio takve kompozicijske postupke.

„Vijavica“ je izlazila do 1919.godine, a nakon toga Šimić je izdavao časopis „Juriš“ 1919. godine, koji se iste godine i ugasio. Sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u ekspresionističkom uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Godine 1920. objavio je svoju jedinu kratku zbirku pjesama „Preobraženja“. Upravo time daje najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se „Preobraženja“ smatraju zasebnom („kanonskom“) fazom. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika Holza, a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. Uvodeći velike teme kao što su „Bog“, „ljubav“, „smrt“ (tijelo) i „poezija“ (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenu apsolutnu. Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimetička) uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnjim naslijeđem hrvatske moderne lirike. Poezija nakon „Preobraženja“ označuje novi zaokret u smjeru „neoklasičnog“ izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu.

U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju između odsutne transendencije i unutrašnjeg ideala, a u pjesmi „Smrt i ja“ Šimić se poput Rilkea, približava shvaćanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti. Približivši se i poetici „nove stvarnosti“ (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus „Siromasi“.

U tekstovima „Namjesto svih programa“, „Anarhija u umjetnosti“, „O muzici forma“ ispovijedao je nova modernistička načela, ali je ostao na stajalištu čistoće umjetnosti. Iako odličan učenik, morao je napustiti gimnaziju jer školske vlasti učenicima nisu dopustile izdavanje javnih tiskovina. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju neprestano živeći u siromaštvu, ali je unatoč nesređenim egzistencijalnim prilikama ostavio plodan i iznimno značajan književni opus.

Antun Branko Šimić Antunbimi263spomenikudr

Spomenik u Drinovcima

Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. vratio se u Zagreb. Godine 1924. pokrenuo je i treći časopis, „Književnik“, a nakratko (od ožujka do studenoga 1923.) s Milanom Begovićem uređivao „Suvremenik“. U zaoštrenim manifestima iz „Juriša“ („Usamljenost duha“ i „Juriš“) prosvjedovao je protiv zatečenoga stanja u društvu i kulturi, zahtijevao rušenje dotadašnjih vrijednosti i postavio utopijskih projekt „duhovnoga carstva u zemlji“.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog, a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje njegov časopis „Književnik“.

Teško obolivši od tuberkuloze umire, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.

Priznanja i počasti
Matica hrvatska u Mostaru postavila je spomenik Antunu Branku Šimiću ispred svoje zgrade 2005. godine. Autor spomenika je hrvatski kipar Josip Ivanović.
26. veljače 2010. otkriven je spomenik u njegovu čast u srednjoj školi u Grudama, autora Nikole Pepića.

Antun Branko Šimić Abimi263spomenikgrude

Spomenik u srednjoj školi u Grudama,rad kipara Nikole Pepića

Nagrada „Antun Branko Šimić“ je književna nagrada koju je utemeljilo Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne. Utemeljena je 1998. godine. Ova nagrada dobiva se za ponajbolje književno djelo člana DHK HB, ili za pisca podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Dodjeljuje se svake godine u lipnju.

od **polly88** Sre Sep 28, 2011 12:18 am

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

Pjesma "Opomena" Antuna Branka Šimića u izvedbi Ranka Bobana u povodu rođendana velikog pjesnika.

od **polly88** Sre Sep 28, 2011 10:18 pm

Povratak

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe

od **polly88** Sub Okt 01, 2011 5:32 am

Ljubomora

Nad snježnom zemljom
plave zvijezde

Tvoja kuća stoji nakraj šume
Ja idem k Tebi

Da me kakav vuk ne napadne iz tame?
Tiho šušti snijeg pod mojim koracima

Tu sam!
Tvoja kuća stoji ograđena
Sva su okna zastrta
Pred vratima ne videći mene
straži pas

Samo jedan prozor crven gori

Ja znadem sve

i idem natrag
mrtav
i u licu bijel kao snijeg

od **polly88** Čet Okt 06, 2011 5:39 am

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

od **polly88** Ned Jun 17, 2012 7:21 am

Plavokosi suton

Nad trećim brdom u visini
Nebo ko zastor plavi.
Nad bijeli zvonik u daljini
Bijeli se oblak savi.

Zvoni. To dragog Krista slave
Anđeli u oblaku.
Dolazi suton, kose plave -
Sluti se po koraku.

Oblaci gore kao vatre.
Tio. Boje se gase.
Žita su glave svila - snatre.
Tio. Frule se glase.

Posljednji zvuci. K nebu lete
Poput modrih leptira.
- U oku tvome vidim, dijete,
Pejsaž večernjeg mira.

od **polly88** Uto Jul 24, 2012 4:14 am

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

od **polly88** Pet Jul 12, 2013 8:43 am

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama

od **polly88** Sre Jul 15, 2015 5:38 am

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore
Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more

od **polly88** Ned Sep 04, 2016 6:53 am

Mladić

Ja poznam bol mladića
koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca
u jutro pjeva
sa željom da sva srca s njegovim zatrepte
i da se osluškujući glave prignu
u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi
padne natrag
u njegovu ćutljivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast
s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku
i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd
sa smjelim uspravljenim korakom što gazi
i s uhom koje iznutra
glas svoga Boga sluša

od **polly88** Uto Jan 24, 2017 6:10 am

Zavodnik

I poslije toga
na koljenima izmeđ razbacanih jastuka
misliš
na smrt

O dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav
Puštam da ti blijedim licem suze teku

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajalo tuče

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sjenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge
Al nijedna neće moći da otkrije
skrivenu udno tvojih oči
blijedu zvijezdu

Ne plači dijete: noć se plavi zimska
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg

od Sponsored content

Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić - Opomena

Antun Branko Šimić - Povratak

Antun Branko Šimić - Ljubomora

Antun Branko Šimić - Moja preobraženja

Antun Branko Šimić - Plavokosi suton

Antun Branko Šimić - Pjesnici

Antun Branko Šimić - Smrt i ja

Re: Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić - Mladić

Antun Branko Šimić - Zavodnik

Re: Antun Branko Šimić