Žan-Pol Sartr - Mučnina

od **Still_dreaming** Sub Mar 24, 2012 1:52 pm

„Mučnina“ (fr. La Nausée) je roman francuskog filozofa Žan-Pol Sartra, koji je nakon objavljivanja 1938. postao je jedan od glavnih dela egzistencijalizma. Opisuje nekoliko nedelja u ispraznom i besmislenom životu Antoana Rokantana (Antoine Roquentin) kojeg progoni osećaj mučnine, straha od postojanja. Delo je napisano u obliku dnevnika glavnog lika, čime direktno dobijamo uvid u njegova razmišljanja i stanja svesti. ‚‚Mučnina'' gotovo i nema prave radnje, a obiluje filozofskim i esejističkim delovima.

Kako ste vi doživeli ovu knjigu?

od **polly88** Pon Jun 25, 2012 11:04 pm

Budući da u romanu skoro da i nema neke radnje, bilo ga je malo naporno čitati, a budući da se radi o filozofskom romanu-eseju, trebalo ga je čitati polako i puno razmišljati o pročitanome. Zato mi je i trebalo dosta vremena da završim s čitanjem. Ali vrijedilo je...

Što se dnevničke forme tiče, mislim da je to bio pravi način da se napiše književno djelo filozofske tematike jer smo tako nesmetano mogli pratiti razvijanje različitih mišljenja Antoinea Roquentina. Izdvojit ću nekoliko, za mene, ključnih riječi ovoga romana: prošlost, uspomene, postojanje, opstanak, samoća, sloboda i mučnina.

Prošlost. Pišući knjigu o markizu de Rollebonu, Antoine zadire u tuđu prošlost, pokušava saznati sve o markizu, čita njegova pisma... S druge strane, svoju prošlost nikako ne može uhvatiti, tj. ne može ju verbalizirati.

Prošlost, to je raskoš, koja pripada samo posjednicima. Gdje ću pak ja očuvati svoju? Čovjek ne sprema svoju prošlost u džep, mora imati kuću da je u njoj razmjesti. Imam samo svoje tijelo: čovjek sasvim sam, sa samim tijelom ne može zadržati uspomene: one bježe iz njega. Ne bih se smio tužiti; htio sam samo biti slobodan.

I eto; moja je prošlost sada još samo golema rupa.

Prošlost nije postojala. Ni najmanje. Ni u stvarima, čak ni u mojoj misli. Ja sam doduše već odavno shvatio, da mi je moja umaknula.

Uspomene. Isto kao i prošlost, i uspomene mu izmiču. Zapravo, on uporno govori kako ih i nema. No ipak bih rekla da je Anny jedna njegova lijepa uspomena, svi oni trenuci koje je proveo s njom, a isto tako i njegova putovanja, fotografije i razglednice koje čuva... Antoine uspomene drukčije tumači i ograničava ih samo na svoje tijelo.

Nisam nikada tako snažno kao danas osjetio da nemam tajnih dimenzija, da sam ograničen na svoje tijelo, na lagane misli, koje se podižu iz njega kao mjehurići. Izgrađujem svoje uspomene svojom sadašnjosti. Odbačen sam, napušten u sadašnjici. Uzalud kušam stići prošlost: ja ne mogu izmaknuti sebi.

Moje su uspomene kao zlatnici u vražjoj kesi: kada su je otvorili, u njoj nađoše samo uvelo lišće.

Postojanje. Ovo je svakako središnji problem romana. Glavni lik previše razmišlja o smislu svoga postojanja, poistovjećuje sebe s kamenom, biljkama i govori o svom životu kao pukom slučaju. Žao mi je što u školi nisam imala Filozofiju jer bih se sad sigurno raspisala više o ovoj temi, no svejedno, bilo mi je zanimljivo kako se u nekoliko navrata vrti Decartesova misao: „Mislim, dakle jesam“, ali kao da se ironizira u ovom romanu jer Antoine zapravo pati zbog tolikog razmišljanja o postojanju.

Ja. Tijelo živi samo od sebe, kada je već jednom počelo. Ali misao – nju nastavljam, nju odvijam ja. Ja postojim. Ja mislim, da postojim. Oh, taj osjećaj postojanja je dug zmijast papir u koturu – a ja ga razvijam, sasvim polagano... Kada bih se mogao spriječiti da mislim! Nastojim, uspijevam: čini mi se, da mi se glava ispunja dimom... i eto nanovo počinje: „Dim... ne misliti... Ja neću misliti... Ja mislim, da neću misliti. Ne treba da ja mislim, da ja neću misliti. Jer je još i to misao.“ Dakle završetka neće biti nikada?
Moja misao, to sa ja; eto, zašto se ne mogu zaustaviti. Postojim po onome, što ja mislim... a ja ne mogu da prestanem misliti.

Ja jesam, ja postojim, ja mislim, dakle jesam: ja jesam, jer mislim; zašto mislim? neću više misliti, ja jesam, jer mislim da neću da budem, ja mislim, da ja... jer... puh!

Utorak

Ništa. Postojao.

Opstanak. Pojam je usko vezan uz postojanje. Održanje života. Dakle, ne samo jednostavno postojanje, nego i borba za to postojanje. Antoine u jednom trenutku za svoje opravdanje opstanka navodi de Rollebona. Oživljavanjem pokojnog markiza, on i sebe drži na životu. No i on ga na kraju počinje gušiti. Pomislili bismo da, u trenutku kada odustaje od pisanja knjige, može odustati i od svoga života. Antoine ipak na kraju pronalazi način kako prevladati besmislenost svoga postojanja. Umjetnošću.

Moj me je opstanak počinjao ozbiljno zapanjivati. Nisam li ja jednostavna prividnost?

- Naime, mislim, rekoh mu u smijehu, da smo svi mi, koliko nas ima, zaokupljeni time, da jedemo i pijemo da bismo sačuvali svoj dragocjeni opstanak, a da međutim nema ništa, ništa, nikakvoga razloga za postojanje.

Ja se bojim opstanka.

Samoća. U čitavom romanu, osim Antoinea, jedini su likovi Samouk i Anny. Svi ostali samo su epizodni likovi koje Antoine sreće u kafanama, u knjižnici, na ulicama... Nije govorljiv, prepušta se svojim ubojitim mislima. S druge strane, i kad govori s ljudima, oni ga uglavnom ne razumiju ili ga ne znaju slušati. Zato on piše dnevnik. Tamo može zapisati svaku svoju misao bez bojazni da će ga itko osuditi.

Ali ja živim sam, potpuno sam. Nikada se ni s kim ne razgovaram; ne primam ništa, ne dajem ništa.

Po prvi put meni je tako dosadno, što sam sam. Htio bih govoriti s nekim o onome, što mi se događa, prije nego što bude prekasno, prije nego što postanem strašilo za male dječake. Htio bih, da Anny bude tu.

Sloboda. Nekako me fasciniralo, iznenadilo, to što glavni lik stavlja znak jednakosti između slobode i smrti. Onda sam počela razmišljati o slobodi i shvatila da je, koliko god mi govorili o tome da smo slobodni, teško biti stvarno slobodna. Uvijek nas nešto veže. A Antoinea je vezala njegova misao, njegovo traganje za smislom.

Slobodan sam: više mi ne ostaje nijedan razlog da živim (...) Sam i slobodan. Ali ta sloboda malko je nalik na smrt.

Mučnina. Od prvih do posljednjih stranica dnevnika, Antoine Roquentin zarobljen je Mučninom. Tek kad joj se potpuno prepusti, kada shvati da je Mučnina on, može nastaviti živjeti, može nastaviti pisati i u pisanju naći spas.

Ne ide! Ne ide nikako: obuzima me gađenje. Mučnina. A ovaj put ima neka nova okolnost: ona me je spopala u kavani. Kavane su bile do sada jedino moje utočište, jer su pune svijeta i dobro osvijetljene; više neće biti čak ni toga, kada budem mučen u svojoj sobi, više neću imati kamo da se sklonim.

Njegova košulja od plavoga pamuka radosno se ističe na zidu čokoladne boje. Pa i to, i to izaziva Mučninu. Ili bolje to jest Mučnina. Mučnina nije u meni, ja je osjećam tu dolje na zidu, na ramenicama, posvuda oko sebe. Ona je jedno te isto s kavanom; ja sam u njoj.

To je dakle mučnina? ta zasljepna očiglednost! Zar nisam sebi dovoljno razbijao glavu? Zar nisam o njoj dosta pisao? Sada znam: postojim, svijet postoji i ja znam, da svijet postoji. To je sve. Ali to se mene ništa ne tiče. Čudnovato je, da mi je sve tako ravnodušno: to me užasava.

Mučnina me nije ostavila i ne vjerujem, da će me ona tako skoro ostaviti; ali ne trpim od nje, to nije više bolest ni prolazni nastup jakoga kašlja: to sam ja.

Sve u svemu, roman o kojemu se može puno razmišljati, pisati, raspravljati, a uvijek će svaka misao ostati nedorečena jer su teme naprosto prevelike da bi ih se moglo zaokružiti na nekoliko rečenica i misli. No treba pokušavati...

od **Virginija_Woolf** Uto Jul 08, 2014 7:18 am

Šetamo, mesec je upravo izašao, dokoni smo, slobodni, donekle prazni. A potom, odjednom pomislimo: ,,Nešto se dogodilo''. Bilo šta: lagano pucketanje u tami, laka senka koja prelazi preko ulice. Ali taj beznačajan događaj nije ravan ostalima, odmah vidimo da je prednji deo nekog velikog oblika čiji se obris gubi u magli, i kažemo sebi i ovo:,,Nešto počinje''.
Nešto počinje da bi se završilo: pustolovina ne dopušta da joj se prikači nastavak; ona ima smisla samo zahvaljujući svojoj smrti. Ka toj smrti, koja će, možda, biti i moja, nešto me bespovratno vuče. Svaki trenutak se pojavljuje samo da bi doveo one koje slede.

Evo šta sam mislio: da bi neki najobičniji događaj postao pustolovina, treba, i dovoljno je, da ga počnemo pričati. Upravo to vara ljude: čovek je uvek pripovedač priča, živi okružen svojim i tuđim pričama, sve ono što mu se događa vidi kroz njih; i nastoji da svoj život živi tako kao da ga je pričao.
Ali, treba izabrati: živeti ili pričati.

od Sponsored content

Žan-Pol Sartr - Mučnina

Žan-Pol Sartr - Mučnina

Re: Žan-Pol Sartr - Mučnina

Re: Žan-Pol Sartr - Mučnina

Re: Žan-Pol Sartr - Mučnina