Alber Kami - Kuga

Knjiga mi se jako svidjela Ako mi je „Stranac“ u top 5 najboljih knjiga, onda mogu „Kugu“ smjestiti u top 10

Valjda profesionalna deformacija, ali u romanu sam prvo zapazila formu. Naime, bilo mi je čudno što u nekoliko navrata pripovjedač o sebi govori u 3. licu jednine, a na jednom mjestu čak u 1. licu množine. Na kraju mi je postalo jasno zašto se Camus poigrao na taj način – pripovjedač je zapravo jedan od likova, doktor Rieux:

Ova se kronika približava kraju. Vrijeme je da dr. Bernard Rieux prizna da je njen pisac.

Kronika je druga stvar koja me je zaokupila. Kronika bi trebala biti tekst u kojem se bilježe događaji po slijedu u vremenu, i tako zaista jest u romanu, no kopkalo me to što već prva rečenica narušava pravilo da se u kronikama bilježe točni datumi ili godine:

Neobični događaji koji tvore predmet ove kronike dogodiše se 194... u Oranu.

Ako se dobro sjećam, u romanu se dalje uopće ne spominju godine, a dan i mjesec samo nekoliko puta. Radnja traje oko godinu dana, a prolaznost vremena mjeri se izmjenom godišnjih doba.

A sada da krenem sa sadržajem. Kugu sam shvatila kao alegoriju rata, prvo zbog nagovještaja radnje u godinama Drugog svjetskog rata, a zatim i zbog samih likova i radnje pa i citata Daniela Defoea koji je poslužio kao moto romana:

Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati, ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji.

Doktor Rieux jedan je od onih dobrica koji će svima pomoći. On smatra da je njegova dužnost pomoći gradu (ili zajednici). O njemu ne saznajemo puno – žena mu je neposredno prije zatvaranja grada otišla na liječenje pa živi s majkom. Kuga i borba za život zbližila ga je s nekolicinom ljudi, a on je čitavo vrijeme predan svome zvanju. Ujedno je i pripovjedač pa sve što smo saznali, saznali smo kroz njegovu priču, gledano njegovim očima, ali objektivno, bez uplitanja nekih snažnijih osjećaja.

Još se jedan lik upliće kao pripovjedač – Jean Tarrou. Njegove su bilješke ubačene u Rieuxovu kroniku u početku objektivne, a kasnije sve više dobijaju ličnu notu. On je jedan od onih koji tragično umire od kuge u vrijeme kada su ulice pune ljudi koji se raduju jer je opasnost od kuge prošla. Godinu je dana s doktorom ophodio bolesnike i uspješno odolijevao bolesti, a kada je sve završilo, nije imao vremena radovati se. Baš kao što, recimo, nakon rata ljudi stradaju od nagazne mine. Opasnost rata je prošla, ali nikada ne možeš biti dovoljno oprezan...

Cottardu kao da je dobro došla kuga i stanje izoliranog grada. Njemu to koristi i čak se boji trenutka kada će sve prestati, kada će se vratiti u normalu. Kao što švercerima i krijumčarima ne smeta rat.

Isusovac Paneloux mijenja svoja stajališta i zato je zanimljiv. U početku poziva narod da padne na koljena – previše su griješili pa ih Bog kažnjava kugom i oni tu ne mogu ništa, trebaju se samo prepustiti smrti. No kada svjedoči mukama dječačića oboljelog od kuge, koji na kraju i umire, i kada mu Rieux govori da je to dijete bilo nevino i da nije zaslužilo takvu smrt. Paneloux nakon toga u svojoj propovijedi govori da su putevi božji nedokučivi, a vjernik mora voljeti i ono što ne razumije. I sam je ubrzo umro... I u ratu se ljudi uvijek nekako okreću Bogu. Kada im sve nade potonu, kad misle da nema izlaza, dozivaju Boga. No ako je Bog iz nekog razloga poslao rat kao kaznu nekom narodu, zašto se onda ljudi brane? Ako su to zaslužili, zašto se ne prepuste i umru, nego se svim snagama bore za svoj život?

Novinar (kao ratni izvjestitelj) Rambert slučajno se našao u Oranu baš u vrijeme kada je zavladala kuga i kada je grad zatvoren pa je morao ostati u nepoznatome, a čitavo je vrijeme žudio za ženom koju voli. Planira bijeg, stalno o tome razmišlja, no onda odustaje jer ga počinje biti stid. Rieux i Tarrou mu govore da nije sramota kada netko više voli sreću, na što će Rambert reći:

Da, no čovjek se može stidjeti ako je sretan jedino on.

Našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme, no savjest mu ipak nije dozvolila da ostavi sve te ljude u mukama i patnji, a on da samo tako ode u bude sretan.

Grand mi je nekako ostao misteriozan. Umjetnik koji traga za ljepotom stvarajući stotine verzija jedne rečenice u vrijeme nesreće. Onaj koji ne dopušta da ga dotakne sva ta bijeda u kojoj se našao. Piše, kako bi bar na trenutak pobjegao.

Isto kao i u ratu:

Sve što čovjek može dobiti u igri kuge i života, jest pamćenje i spoznavanje.

I povijest se ponavlja:

Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugrožena. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu.

Ono što mi je bilo zanimljivo – pronašla sam u dvije rečenice Camusovog „Stranca“:

Usred živahnog razgovora ona je spomenula neko nedavno uhićenje koje da je u Alžiru uzvitlalo dosta prašine. Radilo se o mladome trgovačkom činovniku koji je na plaži ubio nekog Arapina.

Kako je samo majstorski jednostavno uklopio dio svoga stvaralaštva u novi roman!

I za kraj još citat koji me podsjetio na Orwellovu „Životinjsku farmu“:

U unutrašnjosti grada trebalo je također izolirati neke četvrti koje su bile naročito pogođene: iz njih će smjeti da izlaze samo oni stanovnici koji su u službi nenadoknadivi. Oni koji su tu živjeli nisu se mogli oteti dojmu da je ta mjera suvišno mučenje koje se vrši na njihov račun, a na stanovnike ostalih četvrti gledahu, svakako, kao na slobodne ljude. Ovi su pak nalazili u teškim trenucima utjehu u pomisli da su drugi još manje slobodni. „Ima sužanja koji su veći sužnji od mene“, glasila je uzrečica koja je sažimala jedinu moguću utjehu.

Ovdje je riječ o slobodi, dok Orwell govori o jednakosti: „Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih“.