Proza vs poezija

Iskreno, nikad nisam pretjerano voljela poeziju. To su mi, ustvari, bile najmrze lektire. Mislim da je jedina zbirka pjesama koju sam procitala mimo lektira bila od Tomislava Rakocevica. Neku drugu zbirku bih uzela samo kad bi mi zafalio kakav citat.
Neka pjesma mene moze oduseviti, ali problem sa njom je sto to ne mogu prepricati, niti (najcesce) ima likova sa kojima se mogu poistovjetiti. Jedino sto mogu jeste nekom preporuciti tu pjesmu ili nauciti napamet. Ali sad, kad uzmem zbirku pjesama i procitam je od pocetka do kraja, odusevi me zaista par pjesama, ali na kraju svega... nemam sjecanja. Zato radije biram neki roman ili zbirku pripovijetki, a pjesme procitam u naletu...

Uvijek biram prozu ispred poezije, ali to ne znači da ne volim čitati pjesme. Moram se složiti s ovim što je rekla ces@ric@ - ni meni ne ostaju sjećanja nakon pročitane zbirke - jedino što znam jest to da mi se svidjela (općenito) ili da mi se nije svidjela. I valjda baš zbog toga imam posebnu bilježnicu u koju zapisujem pjesme koje su mi se posebno svidjele i onda ju s vremena na vrijeme prelistam i pročitam...
Mislim da nije stvar u tome da su ljudi postali nemaštoviti što se tiče pisanja; mislim da ih puno više piše poeziju nego što ih čita. A zašto je to tako... ne znam.

Kada ste zadnji put čitali neku zbirku pesama?

Mislim da konstantno čitam, sem kad sam u zavadi sa poezijom.


Za šta se vi pre odlučujete,za prozu ili poeziju?

Moj je izbor uvek proza. Ali ne zbog tog što mi "ostaju sećanja kad nešto pročitam".
Zapravo više volim i da mi ništa ne ostane, ali da snažno doživim to šta čitam. I to ne da doživim (samo) "slikama", već da doživim celim svojim bićem.

Za mene ne postoji ništa lepše nego (lep) tok ljusdkih misli, a on u prozi doživljava svoj vrhunac. U poeziji nema tog (nesmetanog) toka misli. Zato poeziju nekad volim manje, nekad više, ali prozu konstantno obožavam.