Današnja deca i mi

Ne znam da li se djeca u svim zemljama ponasaju isto, ali zivot ovdasnje djece znatno se razlikuje od zivota kojim sam ja zivjela. Mislim da je drustveni zivot djece u vrijeme kada sam i ja bila dijete bio mnogo bogatiji. Imali smo mnogo prijatelja, druzili se, igrali raznih igara i bili veoma fizicki aktivni. Citali smo knjige, sto danasnja mladez vrlo rijetko radi. O tehnologiji smo znali malo, tek toliko da znamo ukljuciti radio, televiziju ili gramofon.

Danasnja djeca se malo druze, uglavnom provodeci vrijeme na internetu ili mobilnom telefonu. Na televiziji gledaju sve i svasta, sto znatno mijenja njihova zivotna iscekivanja. Mnogi sa svojim 10-12 godina vec gledaju porno filmove, mnogi praktikuju da povrijedjuju sami sebe, da li zbog otudjenosti od porodice i prijatelje ili mobinga koji dozivljavaju sto na internetu, sto od strane svojih vrsnjaka. Nedavno sam procitala da su britanska djeca u studiju koji je proucavao koliko su djeca sretna smatrala sebe nesretnijim od mnogih koji zive u daleko siromasnijim zemljama. Zalosno. Kao jedna od posljedica smanjene aktivnosti danasnja djeca cesto pate od debljine, za koju se tvrdi da je isto toliko stetna za zdravlje kao i pusenje. Djeca i ranije stupaju u spolne odnose, sto za sobom povlaci i mnoge druge posljedice.

Pomalo zavidim klincima na njihovom dobrom poznavanju i snalazenju sa svim tehnickim sredstvima. Kada bih mogla promijeniti jednu stvar u svom djetinjstvu to bi bilo da malo vise naucim o tome.

Danasnja djeca su vezana za kompjutere i vrlo malo se druze sa drugom djecom i igraju vani.
Ja sam se pocela sminkati sa 16 godina, danasnje djevojcice se sminkaju i farbaju kosu vec sa 12. Mnogo su vise obavijesteni zbog Interneta na kom su stalno i potpuni su ovisnici (kao i mi) o istom. Mislim da smo bili daleko "naivniji" od danasnje djece.

Ne znam, meni se to ne dopada. Tu svoju naivnost i naivnost moje generacije ne bih mijenjala. Bilo je tako divno ne znati neke stvari i jednostavno uzivati u djetinjstvu. Mada, na drugu stranu, ja nisam imala najnormalnije djetinjstvo, jer ga je zahvatio rat. Zbog toga mozda nisam toliko bila napolju, ali sam se igrala sa drugom djecom, imala sam milion igara sa bratom, koje bi sami izmislili.

Posto imam dosta mladjeg brata, razliku sam uocila jos davno. Razocarala sam, moram priznati.

Danasnjoj djeci zavidim na jednoj stvari: jer su djeca. Citav zivot je pred njima, a oni (kao i svi mi, vjerujem) zure da odrastu

Jedan video na ovu temu:

Što kaže Ces, svi smo mi zavisini od neta, ali mi je malo tužno što su danas deca od prvih razreda osnovne zakucana u komp. Nebitno zbog čega. Čak i ako su igrice, a ne net, strašno je što se druženje dece polako svodi na virtuelni život.

Danas je sve mnogo dostupnije, roditelji dece se ugledaju na druge roditelje i sve im dopuštaju (da imaju nalog na društvenoj mreži, da po ceo dan provode na netu, da koriste mobilni telefon od najranijih godina - ja bih detetu dao svoj stari mobilni telefon (sa tipkama) čisto da bih mogao da se čujem sa njim u određenim situacijama).

Ja se nisam bavio sportom bez obzira na to što nisam imao sve to dostupno, ali sam voleo povremeno da igram fudbal i naročito odbojku sa drugom decom i da se igram drugih igra, da smišljam nove igre, da čačkam po svemu dok ni od čega ne napravim nešto za igru. Ili današnja deca to rade dosta ređe ili ja nisam u prilici da ih vidim kako to rade.

Zavidim deci samo na tome što su još bezbrižni, što veruju u čuda bez obzira na sve, što nemaju nekih ozbiljnih obaveza, što su deca, kao što Ces kaže, ali ne bih voleo da sam danas dete, pa ima zavidim samo zbog svega što je pred njima, što još treba da iskuse, što imaju toliko toga novog pred sobom.