Kako pristupate problemima?

Ja se uvijek trudim da probleme rjesavam i ne dopustam im da se gomilaju. To mi katkada zna stvoriti probleme na poslu ako prolazim kroz period kada ima mnogo vise posla nego vremena da ga uradim, jer me cini strasno nervoznom kada primijetim da se kolicina posla povecava iz dana u dan, a ja ne mogu nista da poduzmem da to rijesim. Obicno i za to pokusam naci neko novo rjesenje - na primjer, predlagala sam poslodavcu povecanje broja radnih dana ili samoinicijativno (i neplaceno!) nekada radila subotom ili prekovremeno.

Ako su u pitanju problemi druge prirode, tj medjuljudski problemi, tu znam biti cutljiva i pokusati da prepustim vremenu da razrijesi stvari na najbolji moguci nacin. Svjesna sam da to nije nuzno dobro, jer se znam i te kako nervirati zbog nekih stvari. Ako mi se nesto cini lako rjesivo, onda cu svakako pokusati da sama rijesim taj problem. Ako mi se cini da su zbog okolnosti veoma male sanse da mogu da rijesim neki problem onako kako bih zeljela, mozda cu izokola pokusati da ispitam da li sam u pravu, i ako mi se cini da jesam, onda cu pokusati da promijenim svoje stavove u vezi sa tim problemom i da se na neki drugi nacin prilagodim.

U slucaju nekih velikih sukoba, gdje nisam nikako mogla da dobijem podrsku za svoj nacin gledista, niti sam mogla da promijenim svoje misljenje i ocekivanja, znala sam i da zauvijek napustim neku sredinu ili osobu.

Naucio me zivot da se uvek suocim sa problemom, i dam sve od sebe da ga resim , ako je resiv...jer svi mi imamo i neke probleme koji su ne resevi, i to su obicno oni sitni problemi, koji nam smetaju, i koje guramo pod tepih.I, cekam da malo 'porastu' i onda su resivi i oni. Konkretno mi kroz glavu prolazi... recimo neka nesuglasica u braku...gde ja ne reagujem na prvu loptu, vec cutim i cekam...jer ne bi da pogresim...onda nesto oko dece...to su tekuci problemi, koji i nisu neki, ove ozbiljne probleme.. resavam, kako znam i umem.Naravno ne sama.
I, mislim da je sve resivo.Samo treba vremena, ne treba brzati, vec polako, i dobro razmisliti, posavetovati se sa nekim..jer covek ne moze sam.

Kad su tudji, odlicno se sa njima suocavam, odmah imam rjesenje i jos onog ciji su problemi napominjem da ne dozvoli da mu se gomilaju i pokrecem da se suoci sa njima. Prepuna sam nekakvih ideja i energije. Medjutim, kad ja imam problem to ide daleko sporije. Najprije pokusam rijesiti cim nastanu, ali prvo rjesenje ne uspije najcesce sto me deprimira i uspori. Onda se odlucim na drugo rjesenje, ali iz straha od novog poraza se ipak posavjetujem s nekim. Zavisno od te osobe, tj kad ce ta osoba imati vremena da me saslusa i ponudi rjesenje, tad i rijesim problem. Ne trazim uvijek savjet od iste osobe, znam tacno kome se obratiti za koji problem.

ces@ric@ ::Kad su tudji, odlicno se sa njima suocavam, odmah imam rjesenje Medjutim, kad ja imam problem to ide daleko sporije. Najprije pokusam rijesiti cim nastanu, ali prvo rjesenje ne uspije najcesce sto me deprimira i uspori. Onda se odlucim na drugo rjesenje, ali iz straha od novog poraza se ipak posavjetujem s nekim.

Mislim da je ces@ric ovdje istakla jedan veoma vazan aspekat sa kojima se ljudi suocavaju kada rjesavaju probleme, a to je emotivni moment. Naime, kada je problem tudji i mi nismo subjektivni u vezi sa njim, kada sve sto vidimo jesu cinjenice i veoma nam je lako napraviti bilo kakav potez, jer nas to nece ni na koji nacin ugroziti, lako je doci cistom logickom dedukcijom do zakljucka sta bi bilo najbolje rjesenje problema. Naravno, kada je problem nas, tada smo emotivni, tj subjektivni u vezi njega, pa ubrzo otkrijemo da dva i dva ne cine uvijek cetiri. U takvim okolnostima mnogo je teze presuditi i zato sto nam se neka ocigledna logicka rjesenja cine neprihvatljiva zbog nasih emocija u vezi sa problemom, pa onda cesto trazimo misljenja drugih ljudi, djelimicno da bismo sebi olaksali time sto cemo sve ispricati nekom drugom, a nekada i zato sto se nadamo da ce nam prijatelj koga smo odabrali dati savjet koji bi zeljeli da cujemo, pa da onda imamo opravdanje pred samim sobom zasto cinimo bas to sto cinimo, a ne nesto drugo sto bi mozda bilo razumnije. Trazenjem savjeta od druge osobe, mi skidamo sa sebe odgovornost za svoje postupke i prebacujemo je na tu drugu osobu.

Lijepo receno Troja.

Kako se vi suočavate sa problemima? Krenem od početka, sagledam situaciju i potražim najbolje rešenje. Smatram da za svaki realni problem postoji rešenje.
Ostaviti probleme da se gomilaju ili ih rešavati u hodu? Rešavati ih. Gomilanje ih čini samo težim.
Potiskivati ih ili pričati o njima? Zavisi od problema. Nema potrebe da svi znaju svaki vaš problem. Uvek pre svega pokušam da ga rešim sam, ako poželim savet onda pričam o njemu. Ne volim da opterećijem druge i drage ljude svojim problemima. O njima pričam samo onda kada osetim potrebu da to podelim sa nekim.
Nervirate li se ili sve posmatrate kao lako rešivo? Ni jedno ni drugo. Rešenje postoji. Da je lako - nije. retko se nerviram oko problema ali se dešava. Rešavam ga onda kada sam najopušteniji.