Vladimir Vidrić
Zid :: Književnost :: Književnost
Strana 1 od 1
Vladimir Vidrić
Vladimir Vidrić, hrvatski književnik, jedan od najistaknutijih lirika moderne, rođen je 30. travnja 1875. godine u Zagrebu.
Potječe iz imućne građanske obitelji. Bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića. Studirao je pravo u Pragu, Grazu i Beču. Doktorirao je 1903. godine, ali se posvetio odvjetništvu, a ne sveučilišnoj karijeri.
Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma „Boni mores“, objavljena 1897. godine u „Viencu“. Opus mu nije velik: broji četrdesetak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku „Pjesme“, koju je sam izdao 1907. godine.
Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja (provodio je cijele večeri recitirajući stihove impresioniranim prijateljima; u školi je uvijek bio među najboljim učenicima) i pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu.
Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se gubi ili skriva u kakvom mitskom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog i mitološkog svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio impresionist s izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegove pjesme (npr. „Jutro“, dva „Pejzaža“, „Adieu“, „Ex Pannonia“, „Dva levita“ itd.) danas su nezaobilazan dio svake ozbiljnije antologije hrvatskog pjesništva.
Suvremenici, npr. A. G. Matoš, prigovarali su mu tehničku nesavršenost, pogrešne akcente u rimama i stilsku neizbrušenost. Međutim, tome je uzrok krajnje moderna struktura njegovih pjesama, gdje se ritam ne zasniva na slogu, nego na glavnim akcentima.
Možda najbolji opis Vidrićeve poezije dao je Ivo Frangeš: „Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine“.
Umro je 29. rujna 1909. godine pod nerazjašnjenim okolnostima u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču, u Zagrebu.
Potječe iz imućne građanske obitelji. Bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića. Studirao je pravo u Pragu, Grazu i Beču. Doktorirao je 1903. godine, ali se posvetio odvjetništvu, a ne sveučilišnoj karijeri.
Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma „Boni mores“, objavljena 1897. godine u „Viencu“. Opus mu nije velik: broji četrdesetak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku „Pjesme“, koju je sam izdao 1907. godine.
Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja (provodio je cijele večeri recitirajući stihove impresioniranim prijateljima; u školi je uvijek bio među najboljim učenicima) i pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu.
Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se gubi ili skriva u kakvom mitskom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog i mitološkog svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio impresionist s izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegove pjesme (npr. „Jutro“, dva „Pejzaža“, „Adieu“, „Ex Pannonia“, „Dva levita“ itd.) danas su nezaobilazan dio svake ozbiljnije antologije hrvatskog pjesništva.
Suvremenici, npr. A. G. Matoš, prigovarali su mu tehničku nesavršenost, pogrešne akcente u rimama i stilsku neizbrušenost. Međutim, tome je uzrok krajnje moderna struktura njegovih pjesama, gdje se ritam ne zasniva na slogu, nego na glavnim akcentima.
Možda najbolji opis Vidrićeve poezije dao je Ivo Frangeš: „Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine“.
Umro je 29. rujna 1909. godine pod nerazjašnjenim okolnostima u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču, u Zagrebu.
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 36
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Vladimir Vidrić - Adieu
Adieu
O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjenâ pada.
- Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjenâ pada.
- Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 36
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Vladimir Vidrić - Notturno
Notturno
Dignuv na ruke ženu
Mag je na stube stao,
I na sjajno mu tijelo
Srebren je ures pao.
A lice mu bilo bijelo:
Ko u snu gleda i sluša
I kao stakleni val
Roni se njegova duša.
Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zraku se kupa mjesec
I sipa svjetlo i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i - biva tiše.
Dignuv na ruke ženu
Mag je na stube stao,
I na sjajno mu tijelo
Srebren je ures pao.
A lice mu bilo bijelo:
Ko u snu gleda i sluša
I kao stakleni val
Roni se njegova duša.
Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zraku se kupa mjesec
I sipa svjetlo i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i - biva tiše.
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 36
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Vladimir Vidrić - Plakat
Plakat
Kud pade snijeg bjelasaju se staze
na hridih stijenah bijele se i ginu.
U snijegu stope. Blijed se ljulja mjesec
U svijetlih krpah što po stijenah plinu.
A podno stijena sjaji timor-šuma,
i ledna, snježna, ruši se i sniva
u plavet doli - gdje u staklu voda
tavna slika mitskog grada pliva.
Ja vrač sa hridi slazim uklet, silan,
i k mraznom srcu stištem cimbal snova;
po jasnom snijegu plave mi se stope,
a sjen moj pada kao plašt bogova.
Kud pade snijeg bjelasaju se staze
na hridih stijenah bijele se i ginu.
U snijegu stope. Blijed se ljulja mjesec
U svijetlih krpah što po stijenah plinu.
A podno stijena sjaji timor-šuma,
i ledna, snježna, ruši se i sniva
u plavet doli - gdje u staklu voda
tavna slika mitskog grada pliva.
Ja vrač sa hridi slazim uklet, silan,
i k mraznom srcu stištem cimbal snova;
po jasnom snijegu plave mi se stope,
a sjen moj pada kao plašt bogova.
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 36
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Vladimir Vidrić - Grijeh
Grijeh
Ja vidim grijeh. Gle! gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar,
I pada u noć i u okean.
U svjetlu zublje stoji djevojka,
O prsi stište veo razderan,
I groznu palu diže ko u snu,
A pogled joj je tmast i užasan.
Pred njom se svija svjež i krvav leš,
Razgaljen, bijel - i gavran klikće vran,
I negdje dal'ko zviždi oluja,
Ko da se smije demon razuzdan.
Ja vidim grijeh. Gle! gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar,
I pada u noć i u okean.
U svjetlu zublje stoji djevojka,
O prsi stište veo razderan,
I groznu palu diže ko u snu,
A pogled joj je tmast i užasan.
Pred njom se svija svjež i krvav leš,
Razgaljen, bijel - i gavran klikće vran,
I negdje dal'ko zviždi oluja,
Ko da se smije demon razuzdan.
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 36
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Vladimir Vidrić - Davno su sinule zvijezde
Davno su sinule zvijezde...
Davno su sinule zvijezde. - Oh, dođi s mramorna dvora!
Gle, trijemom stupova bijelih mirno se spuštaju sjene
I srebren se mjesec sjaji tamo sa plavetnih gora.
Oh, dođi, ljubljena moja! Oh, dođi po mene!
Gdje romon je vode, dođi! Gdje nisko padaju grane
I šume visoka stabla i najljepša zvijezda sije,
Gdje biserna rosa kapa, kad ponoćni lahor dane,
Gdje se začarana ptica šumeć krili i krije. -
Mjesec kud čara, dođi!... Oh, dođi, ljubljena moja!
Svjetal će alem blistat na tvome snježnome čelu,
Na mojih će grudih počivat spokojno glava tvoja
Prekrasna tvoja glava u čarobnom, snenom velu!
Oh, dođi! Po putovih bijelih davno se spuštaju sjene,
I srebren se ljeska mjesec tamo sa plavetnih gora.
Oh, dođi, ljubljena moja, dođi po mene!
Cvijeće ti metnuh davno, na uzlazu dvora!
Davno su sinule zvijezde. - Oh, dođi s mramorna dvora!
Gle, trijemom stupova bijelih mirno se spuštaju sjene
I srebren se mjesec sjaji tamo sa plavetnih gora.
Oh, dođi, ljubljena moja! Oh, dođi po mene!
Gdje romon je vode, dođi! Gdje nisko padaju grane
I šume visoka stabla i najljepša zvijezda sije,
Gdje biserna rosa kapa, kad ponoćni lahor dane,
Gdje se začarana ptica šumeć krili i krije. -
Mjesec kud čara, dođi!... Oh, dođi, ljubljena moja!
Svjetal će alem blistat na tvome snježnome čelu,
Na mojih će grudih počivat spokojno glava tvoja
Prekrasna tvoja glava u čarobnom, snenom velu!
Oh, dođi! Po putovih bijelih davno se spuštaju sjene,
I srebren se ljeska mjesec tamo sa plavetnih gora.
Oh, dođi, ljubljena moja, dođi po mene!
Cvijeće ti metnuh davno, na uzlazu dvora!
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 36
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Vladimir Vidrić - Vrh moga čela...
Vrh moga čela...
Vrh moga čela cjelov zaplamti,
i mir me zaokupi sveti.
I bi mi ko da ću pod usnom joj
dahnut i mrijeti. -
I bi mi ko da sam posljednjom snagom
polako dignuo velo
s predivna kipa i mrijuć da sam
preda nj položio čelo.
I bi mi ko da me je sama Madona
svetom zakrilila rukom
i na njen poziv da brijeg i dol
umukoše mukom.
Ah, u grudi se mojih pokrenu demon,
ah, u moje proniko žiće.
Ja hoću strast! Preda mnom drhtnu
na svijetu najljepše biće.
I digoh se blijed; al bukti strast
i milinjem protrnu nijema -
na gruboj mi usni ukočenoj
ni trunka milosti nema.
Ja hoću strast!
Vrh moga čela cjelov zaplamti,
i mir me zaokupi sveti.
I bi mi ko da ću pod usnom joj
dahnut i mrijeti. -
I bi mi ko da sam posljednjom snagom
polako dignuo velo
s predivna kipa i mrijuć da sam
preda nj položio čelo.
I bi mi ko da me je sama Madona
svetom zakrilila rukom
i na njen poziv da brijeg i dol
umukoše mukom.
Ah, u grudi se mojih pokrenu demon,
ah, u moje proniko žiće.
Ja hoću strast! Preda mnom drhtnu
na svijetu najljepše biće.
I digoh se blijed; al bukti strast
i milinjem protrnu nijema -
na gruboj mi usni ukočenoj
ni trunka milosti nema.
Ja hoću strast!
Gnothi seauton!
polly88- Moderator
- Broj poruka : 6404
Godina : 36
Lokacija : across the universe
Datum upisa : 28.07.2010
Zid :: Književnost :: Književnost
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu