Re: Rekao bih, a nemam gde

od **ms.k** Sre Jul 01, 2015 12:16 pm

We are such stuff As dreams are made on; and our little life Is rounded with a sleep.

od **ms.k** Čet Jul 02, 2015 12:19 pm

Thus I die. Thus, thus, thus.
Now I am dead,
Now I am fled,
My soul is in the sky.
Tongue, lose thy light.
Moon take thy flight.
Now die, die, die, die.

od **Ivana_** Sub Jul 04, 2015 2:39 pm

Ljubi me.
Kroz procep od neba.
Kroz plamen od ognja.
Kroz grumen od šećera.
Ljubi me.
Na rubu vasionske žeđi.
Na krovu sveta.
Na pragu kosmičkog svega.
Ljubi me.
Ljubi, ljubi me!
Poljupcima ubij me.
Neka me nema, neka me nestane!
Samo nek' usna tvoja ne prestane
da me ljubi.

Ti - moj vragolanu iz mašte.
Ti - umetniče sveta.
Ti - nepostojeće čulo za moju dušu.
Ti - biće od mojih izmišljenih krila.

TI! Iluzijo! Sva od krvi!

Ljubi me, ljubi, ljubi me...

O.o.O.o.O.o.O.o.O.o.O.o.

I don't know where the lights are taking us...
But something in the night is dangerous...
And nothing's holding back the two of us...
Baby this is getting serious...

O.o.O. Detain The Dangerous!

It's dangerous, so dangerous!
I wanna do it again!!!

od **ms.k** Sub Jul 25, 2015 12:35 pm

Feel me
I am still here and you're still there I know
I am still here and you're still there I know
And I'm scared you'll leave me with no way home.
Feel me
Feel me

See I've got so many keys to these doors.
I feel trapped in here, but I still want more...
Let me out of here and please don't ignore me.

Baby can you feel, feel me?
Baby can you feel, feel me?
Baby can you feel, feel me?

In my perfect world you're happy with me.
When I picture it, it's all heavenly.
But this fairytale is just a story, see?
Life is such an unpredictable dream...
Feel me

Baby can you feel, feel me?
Baby can you feel, feel me?
Feel me
Feel me
Baby can you feel, feel me?

od **Dora_Mar** Ned Jul 26, 2015 11:31 am

Šta ako ne bude dovoljno?
Šta ako ne uspem?

od **Ivana_** Sre Jul 29, 2015 4:01 pm

Jedva dišem. Najednom, kao da je vazduh od leda, a smrt sasvim blizu. Gleda mi u upalo lice, kikoće se dok ja krvarim. Kao da je kraj. Ako i jeste nije ni malo poetičan.
Jako sam loše. Imam utisak da se raspadam. Boli me čitavo telo, o duši i da ne govorim.
Mučim se.
Oporo, gnusno i teskobno se mučim.

od **ms.k** Pon Avg 03, 2015 2:00 pm

Isti san... Ista mora... Mrtva tišina broja tri. Voda izgubljena ispod, nebom se razlivaju ko minijaturne eksplozije tinte ubačene u vodu u koje niko ne gleda iznad, i stubovi zemlje i vatre između. Ista mora, sa tek nekom varijacijom, svako malo, ali skoro redovito, nakon poplave pa sve do sad, a nešto čisto sumnjam da će da prestane, ni one sa vodom i poplavama nisu prestajale sve do poplave, kao ni sve one prethodne, sve dok...sve do jednom. Tri dame (majke mi mile, utisak sam imala, ko da su tri jahača apokalipse, još kad su izvadile kalkulatore i papire samo sam očekivala da će neka od njih da kaže: "meru pšenice za groš, tri mere ječma za groš, a ulja i vina neće ni biti", pa sam sve nešto čitavo vreme razmišljala, onog četvrtog ćemo da dobijemo naknadno) iz osiguravajuće kuće su ostale dovoljno bez teksta i nakon pitanja šta se dešava sa neživotnom polisom u slučaju smrti nosioca iste u narednih godinu dana, bez dodatnih pitanja tipa: "šta ako elektrana ode u tri lijepe" ili "ako zaluta neka kometa, šta onda" ili možda bolje rečeno – meteor, nekako su mi odgovori u glavi konvergirali ka onom – svjedno, koga briga, svjedno će sve biti...pa su mi i pitanja ostala u glavi, neizgovorena. Nakon izvjesnog vremena došla sam do zaključka da, opet, sve su mi iste – liče mi na smrt, tj. podsjećaju na istu, od kože do kose, u njenim nijansama od tamne čokolade do crne. Žene su na neki uvrnut način blagoslovene truležom oksidirane menstrualne krvi koja je ko neki preview smrti, zapravo, i jeste smrt ili (od)umiranje ili tako nešto. Juče mi je ova misao imala neki smisao, uhvatila sam neku nit o rođenju i smrti, onda je misao otišla i nit se zagubila, pa mi je sad nekako nepovezano. U sebi...meni...uff...nikad sigurna nisam. Trulim. Kvark po kvark. Pretjerano svjesno. Oni dani od po ne znam ni sama koliko časova na goloj hladnoći i(li) suncu, prvo što su me naučili bilo je da zaboravim na vreme – nema časovnika, nema sati, nemaš ništa u rukama, a i ono pod nogama je upitno. Zahvalna. Vjerovatno više nesvjesno, ali, no, dobro, detalji. Protrese me misao o onom danu što je prethodio ovom danu, jedan od rijetkih trenutaka kad sam ostala bez teksta, prije tako mnogo godina dok me je mama tresla što bukvalno što riječima: "Ako te pogodi i umreš – mrtva si, a šta ako ne umreš – uzme ti samo noge i ne možeš više da plešeš". Tresla me je i grlila i plakala i osmjehivala se, a onda se okrenula prema djedu i rekla mu: "Tata, spasi mi djecu". Djed je i mnogo prije tog trenutka, dok je sjedio na pragu kuće sa laktovima podbočenim na koljena i sa glavnom među rukama, donio odluku, stvarno nije bilo potrebno da mu kaže. Ne znam koja je (bila) poenta. Ne znam šta tuguju, ne znam šta slave. Ni dan danas smisla mi nema. A iza ovih kišnih oblaka još uvijek gore ona svjetla u tami, baš kao i one noći, i svake naredne, nešto utisak imam, uvijek će... Isti san...

od **ms.k** Sub Avg 08, 2015 1:19 pm

pišem ti zato što smatram da je monolog duboko nepoštena i sebična stvar

od **ms.k** Uto Avg 25, 2015 8:09 am

Dragi moj prijatelju...
koristim te i misao na tebe. Znam, voliš me, znam, opet se razbacujem sa riječima o kojima ništa ne znam, i znam, nikad mi zamjerio ne bi. Pogotovo, jer je zbog riječi, onih koje skakuću, zahtjevaju svoje i ne haju za nikog, za ništa.
Kao, po običaju, četiri sata je ujutro, zvonim ti na vrata, ti otvaraš (ti me nikad nisi ostavio na pragu, nikad dodatno pravio ludom, a onima zbog kojih sam gubila razum sam spavala pred zatvorenim vratima - kažem ti to po ko zna koji put i smijem se (sebi samoj), ti nikad; da li sam ti ikad rekla Hvala... čini mi se da jesam... nešto sam uvijek uvjerena da znaš), onda, po ko zna koji put, tražim kafu, zagrljaj i doručak (ne nužno tim redoslijedom), naravno, navikao si (navikla je i ona, samo se okrenula, vratila u sobu, i nastavila da spava), prošla sam uskim hodnikom do kuhinje, skupila se na stolici, i ukrala još jednu cigaretu, noći, jutro i tišinu.
Kažem ti, osjećam, juče sam shvatila da se previše dugo držim na dnu i dišem previše plitko, daleko i duboko, toliko da me nema, i da je to sasvim u redu. Ovdje (gdje sam) spavaju alge i plankton, nasukano je smeće i razlijeva se nafta iz raspalih brodova.
Nema svih onih nebitnih da mi opterećuju mozak sa svojim slikama i riječima, ni zvuka domina koji se po čitav dan ruše.
Svi moji najmiliji su daleko i sasvim u redu.
I svi koje sam voljela, koje volim, su isto daleko i sasvim u redu ili makar imaju neki svoj mir i dio kosmosa, bilo na slici ili na papiru. Razgovorala sam sa kumom i ona me pitala šta rade i kako su, da bih shvatila da nemam odgovor na to pitanje i da me nešto ni ne zanima, a onda sam tako iz čiste slučajnosti tuđe radoznalosti, raspitala se i saznala. Preplavio me je čudnovat osjećaj rasterećenja i trunku uspaničio osjećaj ravnodušnosti i svejednoće. Onda sam uhvatila sebe kako hodam ka tebi da ti to kažem, jer mi ništa nije bilo jasno, zašto i kako sam ravnodušna i svjedno mi je, i sve nešto me nije briga, ko da samo otupila ili tako nešto. A valjda bi trebalo da me makar trunku bude briga ili ne znam...nešto... Samo neko rasterećenje i tupost.
Nema me. U redu je. U redu su. U redu smo.
Ne bi ona imala taj sjaj u pogledu, jer u ovim mojim dvjema šalicama ispjene kafe - ta teljva na dnu - i nije neka inspiracija majki prirodi da sagradi išta tako sneno i nasmijano.
Ni čačkalice od mojih ruku, niti moji prsti, nikad ne bi mogle da zadrže ikakv obruč, ni da vreća kostiju popuni onu haljinu, sve bi to spalo, ko jesenje lišće.
A ona misao o dekolteu kao pustinji bi se završila sa tačkom nakon riječi pustinja, jer stvarno nikakvih oaza nemam, ni ništa da spreči da iskliznem iz ruku i zagrljaja.
Kažem ti, osjećam, sad shvatam, u svakom sam se osjećala klaustrofobično, i onim nebitnim i onim bitnim.
Osim u snu. Isti san... pojavi se ... od nikud ... dođe ... kad se najmanje nadam ... ode ... iako to ne želim ... i opet ... uvijek ... taj osjećaj ... drži me nad provalijom ... nit' me pušta da (u)padnem ... nit' me sklanja da ne (u)padnem ... ko da je taj zagrljaj jedino mjesto gdje postojim, i, ne daj, majko prirodo, da se pomjerim (n)i jedan milimetar, ko zna gdje bih završila ... i onda ... priljubljujem se tako jako i ne puštam, a od kože dalje/dublje ne mogu ... mada ... svaki put mislim da ću uspjeti da utonem, uvučem se ... sve do kosti ... i drži me i ne pušta ... usjeca u kožu da krvarim, zacijeljuje i nanova para ... i opet i ponovo ... steže da ne mogu da dišem, i što je vrtoglavije i što imam manje svijesti, manje postojim, više sam slobodna ... i opet ... uvijek ... taj osjećaj ... Isti san… Svaku noć i svako jutro - paraliza sna svakog jutra dok levitira taj osjećaj oko mene - i volim ga i prezirem. I ne što me drži, nego što me, u stvari, ne drži.
Kažem ti, osjećam, juče sam shvatila da se previše dugo držim na dnu i dišem previše plitko, daleko i duboko, toliko da me nema, i da je to sasvim u redu. Svaku noć i svako jutro. Drži me.
Dragi moj prijatelju...

od **Still_dreaming** Sre Avg 26, 2015 9:40 am

Mnogo bih voleo da upoznam komšije od prekoputa (6 metara vazušnom linijom, ali niti ja vidim njihovu terasu, niti oni moju), jer svaki dan puštaju dobru muziku i to glasno, ali ne nasilno. A čini mi se da ugase kad ja to isto uradim. Kao da krademo jedni drugima melodiju. Evo, do pre sat vremena su puštali muziku, a onda sam pustio ja i njihova se više ne čuje, a ako ja ne pustim, čuje se do 1.

od **Dora_Mar** Ned Sep 06, 2015 11:09 am

Noćas moja duša traži izlaz i spas i molim Boga da ga podari.

od **Troja** Sre Sep 09, 2015 7:09 am

Hvala Bogu već jednom.

od **ms.k** Sre Sep 09, 2015 11:09 am

od **ms.k** Pon Sep 14, 2015 11:19 am

od **Ivana_** Pon Sep 14, 2015 11:53 am

Iskreno mi je žao što nisam normalna. Iz dubine bića. Patim jako zbog toga. Žao mi je što imam psihu koja je odista bolesna.

od **ms.k** Čet Sep 17, 2015 12:52 pm

Opet. Ćutim. Opet. Ništa ne govorim. Opet. Sve kažem. Opet. (Po)slušaj. Opet. Ponovo. . .
Ništa. Sve. (Ne)važno je.
Samo. . .
Diši. . .

Rekao bih, a nemam gde - Page 6 X112ds

. . .

od **Ivana_** Pet Sep 18, 2015 3:36 am

Iskreno, nemam pojma zašto koristim tvoju olovku dok čitam, mahinalno sasvim... Možda ima nečeg u podsvesti. Ali više nije važno, ja ionako za tebe ne postojim.

od **Ivana_** Pet Sep 18, 2015 3:40 pm

Gorko je to kad je um budan, a oči se sklapaju.

od **ms.k** Uto Sep 22, 2015 11:17 am

Drago motivaciono pismo, ne, nemam desetogodišnji plan, baš kao što nemam petogodišnji plan, a ni trogodišnji, zapravo nemam plan(ove) generalno. Sve dobro, najbolje, i generalno sve vredno osjećanja i pamćenja i sl, došlo je neplanirano. Ne planiram da to tako ostane, ali iskreno imam vjere da hoće.

P.S.

Rekao bih, a nemam gde - Page 6 Eull06

od **ms.k** Sub Sep 26, 2015 10:26 am

"On the other side of the place you live stands a dark woman. She has been trying to talk to you for years...

...You have called the same name in the middle of a nightmare, from the center of miracles. She is beautiful...

Rekao bih, a nemam gde - Page 6 Riaheh

...This is your hatred back. She loves you."

Rekao bih, a nemam gde - Page 6 2me4xdu

od **ms.k** Pon Sep 28, 2015 10:52 am

"...I love unmade beds. I love when people are drunk and crying and cannot be anything but honest in that moment. I love the look in people’s eyes when they realize they’re in love. I love the way people look when they first wake up and they’ve forgotten their surroundings. I love the gasp people take when their favorite character dies. I love when people close their eyes and drift to somewhere in the clouds. I fall in love with people and their honest moments all the time. I fall in love with their breakdowns and their smeared makeup and their daydreams..."

od **ms.k** Uto Sep 29, 2015 11:35 am

"Did you ever feel that you were missing someone you had never met?"

od **Ivana_** Sre Sep 30, 2015 12:03 pm

Koliko je život komplikovan... Ili je jednostavan a komplikovani ljudi?

od **ms.k** Sre Okt 07, 2015 10:52 am

"This is how much I believe in love. This is me refusing to give up on you."

od **Ivana_** Sre Okt 07, 2015 3:42 pm

Pojma nemam šta se sve ovo desilo. Al' pojma. Ne želim dete! Ne želim tu odgovornost. Bože spasi me molim te!

od Sponsored content