Rekao bih, a nemam gde

.. već je bilo .. koliko sad .. još uvijek traje .. jeste .. koliko svim srcem ištem tišinu koju osjećam zaspalu tu pokraj tebe ugniježdenu na tvom desnom ramenu nedaleko od ključne kosti baš preko puta srca i u njemu obmotanu u tebi umotanu u tvoje ruke osjećam svaki dijelić tebe .. još uvijek traje .. koliko sad .. već je bilo ..

Poštovani čika Simiću,
odmah da Vam se izvinim za sav duševni i tijelesni bol koji ćete pretrpjeti ako se odlučite da do kraja pročitate ovo pismo. Naime, izvinjavam Vam se iz razloga što sam djlimično ili možda čak potpuno nepismena, pa ono što napišem i nije baš (lako) za čitanje. Takođe, obično ne upotrebljavam tačke, zareze i tako to, iz razloga što istih nema u mom mozgu kad razmišljam pa onda dok pišem nisam najsigurnija gdje šta ide pa s toga najviše volim da ih izostavljam, ali ovaj put ću se potruditi da ih stavljam da bi Vama bilo lakše da me razumijete, a to (da me razumijete) mi je zaista potrebno.
Vidite, čika Simiću, ja sam očajnik na ivici očaja [čitati: beznadežno (nesrećno) zaljubljena] i vjerovatno bez svake sumnje nedostaje mi razuma (da ne kažem da sam luda).
Ne, čika Simiću, nisam u Vas zaljubljena. Vi me nervirate (objasniću trunku kasnije zašto), a zaljubljena sam u nekog idiota (ne, nije on zaista idiot, to samo ja volim tako od milja da ga zovem).
Prognao me je, nježnost moja (volim i tako da ga zovem), bez i jedne riječi, bez prstohvata milosti i stavio na nekakav kraj nekog dugačkog reda po najgorem mogućem vremenu; a čika Simiću, vreća sam tečnosti protkana energijom, obučena u bijelo, na balkonu s pogledom na obalu, more i zalazak Sunca, okružena zrakom, vezana za Zemlju njegovim zagrljajem; i sad, ne grli me, a ja njega ne ispuštam, i sad, svaki put kad ga dodirnem - dodirujem zemlju koja me prognala.
Sebe tješim time da me je prognao zato što ne volim Vašu 'namršten sam, škrgućem zubima, rat, smrt i ostala depresija' poeziju, a sve ignorišem činjenicu da to neke veze ima sa tim što sam nesnosna, dosadna, neuka, .. i još što šta što me čini antipatičnom i nemogućom za podnijeti, a kamoli nešto više. Da ne spominjem to da je zaljubljen u ko zna koju, ali, to je posve neka druga priča, pa ne bih da Vas zamaram sa tim.
Nego, čika Simiću, moram da priznam, tek relativno skoro sam počela dosta da čitam, ali kako brzo zaboravljam ništa mi sve to prepročitavanje ne vredi, pa mi sve one velike knjige ('teška' literatura) služi kao pritiskivač za neke kolače kad želim da slijepim dvije kore. I, iako sam tek relativno skoro počela sa čitanjem, uspjela sam da dođem do zaključka da mi se ta Vaša 'namršten sam, škrgućem zubima, rat, smrt i ostala depresija' pisanija ni najmanje ne sviđaju, grozno je i samo me nervirate i ništa drugo. Takođe, pročitah da ste bili zgroženi sa onim što pišete i da biste stalno nešto mijenjali i popravljali – samo da konstatujem – i ja sam zgrožena, i molim Vas, popravite. A kako, ipak, najviše vjerujete sebi, ne obraćajte pažnju na to što ja 'vako nestručna brbljam koješta, nego poslušajte sopstveni unutrašnji glas i – popravite.
Eh, čika Simiću, znam, nije da je tako što izvodivo, ne može se mahnuti perom kao sa čarobnim štapićem i sve popraviti, niti Vi možete prestati biti pisac 'namršten sam, škrgućem zubima, rat, smrt i ostala depresija' pisanija, ali, da li biste ipak ubuduće mogli makar trunku da uzmete u obzir nešto lijepo i pozitivno i o tome pišete? Znate, sve mi se čini, idiot, nesrećan je i tužan i sve ga nešto zabrinjava i boli, a ne želim da je nesrećan, tužan, a ni da ga išta zabrinjava i boli. Nemoćna sam išta da učinim, ne čuje me, ne postojim, prognana; s druge strane, utisak imam Vas sluša i čuje (jer čita knjige onako kako se sluša prijatelj), pa se sve mislim ako biste umrli sa ljubavi na usnama, a ne namršteni i škrgućući zubima zbog kojekakvih nepravdi, možda bi on nastavio da živi i jednog dana umre sa istim (sa ljubavi na usnama).

Iskreno i sa poštovanjem ..
.. ms. K

P.S.
Uz pismo Vam šaljem i pero .. sa vjerom da ćete ga upotrebiti ..

.. ššš .. zeleni listu .. za osrednjost utrošena hartijo .. nema dovoljno proljeća u tebi .. nema tu dovoljno bola, tuge, straha, suza, ni gram duše, niti otkucaj ljubavi, ni plamičak vjere koja je gorila one noći i neke noći prije te i još dosta noći poslije, u vatri svake baklje što je išla u koloni jedna za drugom .. nema tu neba, koje se gleda sa punih vreća žita pod leđima, zalazećeg Sunca među bojama plave kajsije lila roze i zlatne, niti one male zvijezde što je najavljivala lijepu noć, nema bola od sve te ljepote, ni mirisa ljetnjeg sutona .. nema tu okusa mrtve tišine u tri sata ujutro .. niti čovjeka na pragu kuće sa laktovima podbočenim na koljena i sa glavnom među rukama, čovjeka koji ostavlja kamen i spašava ono što je mislio da je spašavanja vrijedno, kako on tako i svako svjetlo u noći .. nema tu psa ostavljenog da čuva previše staro i nemoćno za još jedan kao onaj nekad put, nema tu psa ubijenog .. nema tu svega onog sastavljenog, sa mukom sakupljanog, vatrom progutanog .. niti jedne travke .. nema tu hladne vode koja kopa put ispod kamena i izvire iz svakog ćoška u proljeće i jesen .. nema tu bola i tuge koji sprečava da se nogom kroči na ono ostavljeno .. nema .. niti može mrtvo oko da se otvori i suzu prolije kad mu se kaže da ono što je spasio vrijedno spašavanja bilo nije .. ne može mrtvo oko da se otvori da dobijem još koju ćušku iza ušiju i koje slovo .. ššš ..

.. pedeset minuta zureći u ekran skoro nepomično .. sjedim tako i blenem a došla sam nešto malo prije nego što će se pojaviti .. i onda su brojke počele da se vrte .. nakon prve dvije tri minute palo mi je na pamet .. pa jeste . sve počne sa p*n*s*m i na kraju ode u k*r*c . da . ima smisla . i . to što taj o početku i kraju kaže .. a i onaj drugi što je uslijedio nekih pa valjda pola sata sat kasnije smisla ima .. i ona tvoja ili onaj njen a valjda je ona nebitno je u pravu sa onim što kaže onaj sa onom mašinom . s tim što je juče u pitanju bio tramvaj . sedmica . ne podnosm je . ona nova . ne može da se stoji u njoj . obično je propustim . ali ovaj put je došla skoro prazna što je značilo da može da se sjedne i da sigurno do kraja niko neće ući i visiti mi iznad glave . došla sam do zaključka nakon što sam sjela . prvo mi je bilo mrsko da se naslonim ali sam ipak morala jer je bol u ramenu bio nepodnošljiv i širio se duž čitave ruke . kad sam popustila bolu i naslonula se . tramvaj se pretvorio u otkucaje srca . sa sve onim ritmičnim zvukom . pa sam tako bila unutar srca čitavih petnaestak minuta . prezirući stanice i semafore sa crvenim svjetlom usput .. naravno .. mislila sam da tako što ne pišem .. ali .. ipak .. jače je od mene .. u stvari .. sve je počelo sa snom .. prije tri godine .. sanjala sam da sam u krevetu i onda se čula neka muzika a ubrzo i tekst .. zapamtila sam samo nekol'ke riječi .. ispostavilo se da pjesma ne postoji .. ipak .. svake godine guglujem to malo što mi je ostalo .. ni dan danas nema je .. ono što sam pronašla prošle godine bilo je dva pera pet blogova (od čega je jedan bio neka šizofrenija mozga koju sam bila previše lijena zbog sveg haosa i da pogledam) i cigle .. naravno sve je povezano .. shvatila sam .. pedeset minuta zureći u ekran skoro nepomično ..

.. pronašla sam fotografiju (ili ona mene) .. podsjetila me je .. .. pretpostavljam .. treba(la sam) da (pre)ćutim ili da smislim nešto nešto što nisu ove bezvezne riječi .. ali ne umijem .. nikad umjela nisam .. možda kasnije dođe nešto .. samo .. sad .. eto .. pronašla sam fotografiju (ili ona mene) ..

Prvi put centriram post i ne znam da l sam uspela