Rekao bih, a nemam gde

Ponekad i ja previse brinem sta ce neko drugi misliti i budem sklona pesimizmu.  Sve mi se cini da smo ipak na odlicnom putu da se sprijateljimo.

Ustala sam u 4 sata ujutru i napravila dzinovsku rusku salatu. Sad gledam u frizider i mogla bih se zakleti da nema teorije da je mozemo tamo smjestiti jer je suprug nakupovao hrane za citavu vojsku. Kako je krenulo jos cemo rusku morati podijeliti komsijama. Ja cudnog blese.

Htjela sam da odnesem rusku salatu starom komsiji samcu, koji je poprilicno mrsav, i da mu time malo uljepsam dan.  Uto se sjetih kako je bio grub kada smo posjekli neko drvo koje je raslo tik uz njegovu kucu i prijetilo da osteti temelje kuce.  Drvo smo ostavili u njegovoj basti uz namjeru da ga pomalo sjecemo i bacamo sa nasim bastenskim smecem ciji odvoz placamo.  Prisao mi je na ulici, pitao me jesmo li ga mi tu ostavili i dosta strogim glasom naredio da ga odnesemo.  Sve to nakon sto smo prethodno ocistili od korova, podzidali podignute trouglove, nasuli plodnu zemlju i kupili i zasadili vrlo lijepe biljke u njegovoj prednjoj basti i to sve od nasih para i bez ikakve novcane nadoknade.  A i za ovo drvo smo mu cinili veliku uslugu, jer ko zna sta bi bilo da ga nismo posjekli na vrijeme.  Suprug je nudio i da mu oboji ulazna vrata besplatno, bojom koju smo mi imali.

Uglavnom, ovo sjecanje na njegovu nezahvalnost i bezobrazluk su mi sasvim oduzeli zelju da mu odnesem da pojede nesto lijepo na najveci praznik u godini. Ne znam da li cu se predomisliti, ali sve ovo skupa me najvise podsjeca na onu nasu poslovicu - nahrani sirotu na svoju sramotu.

Odnesoh ja i rusku, a bogami cu i tortu danas ili sutra.  Ja cudne budale mene.

Trideset godina zajednickog zivota, gundjanja i pokusaja da promijenim neke manje privlacne odlike tvog karaktera nisu te jos uvijek dozvale pameti. Nije cudo sto patim od depresije - ljudska glupost i nedostatak racionalnosti ubijaju me u pojam, razbjesnjavaju, rastuzuju. A nikako da ih se rijesim. Ne mogu da shvatim da ce neko ici i protiv svog vlastitog interesa i zahebati samog sebe samo da bi bilo po njegovom.

Al’ si me sinoc obradovao, pojma nemas. Jedva sam cekala da (opet!) cujem bas takvu vijest od tebe. Prvo nisam mogla vjerovati svojim usima, pa sam pobjesnila, pa sam ti sredila pola flase Bailey-ja u uzaludnim pokusajima da zaspem, pa sam se molila bogu da vec jednom umrem jer mi je svega dosta, da bih se jutros probudila sva rezignirana i bez nade da ce ikada biti bolje. Ti i tvoja velika jezicina i potpuno odsustvo marenja za to sta ce drugi reci i misliti o tebi. Eto, sad si se usrecio, a ja imam tu cast i zadovoljstvo da i mene to lupa po glavi, i to vec odavno. Ne znas se ponasati i to sam ti rekla ne jednom nego mnogo puta, ali reci tebi i reci zidu jedno te isto. Ocigledno te je sudbina odlucila nauciti toj zivotnoj lekciji koju izgleda nikada neces nauciti - da dobro pazis kako se ponasas i sta govoris i sta ce drugi misliti o tebi. Nekada se pitam da li te je neko prokleo. Onako kako smo i mi znali kunuti druge kada nam bas cupaju zivce. Nemam drugog objasnjenja. Nemam rijeci. Mozda ono sto si rekao i nije bilo tako strasno ovaj put, ali je, obzirom na to gdje si bio, pogresno shvaceno i dovelo do najgore moguce posledice. Ne mogu vise. Nemam snage da se borim i idem dalje. Koji li je ono idiot rekao da ono sto te ne ubije to te ojaca? Ne ojaca, nego slomi, pa postanes pateticni bolesnik. Ne bi mi bilo ni malo zao da se sad srusim mrtva i da me vise nema. Onda bi konacno bilo gotovo. Ova pateticna lakrdija zvana moj zivot.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Opet sam bolesna. Prije mjesec dana sam imala Kovid (po drugi put, i uprkos mnogim vakcinama) i ove sedmice sam opet pocela imati zdravstvene probleme koji su kulminirali juce ranim budjenjem, kasljanjem, groznim umorom, bolovima u rukama i nogama, temperaturom, glavoboljom i cak bolovima u prsima. Jutros sam bolje i nadam se da je to bila samo mala prolazna kriza, koja je mozda izazvana ogromnim stresom na poslu. Od dvije koleginice sa kojima radim jedna laze, a druga pravi scene. E bas sam se usrecila.

Danas sam bila na Nikovoj sahrani. Tako veliki covjek, a tako mali kovceg. Bila je vrlo lijepa sluzba u kapeli krematorijuma. Kada je pocela svirati “Come As You Are” od Nirvane rasplakala sam se kao beba. Poslije je bilo nekoliko govora porodice, par poema i onda nas je ispratila muzika Metalike “And Nothing Else Matters.” Dan je bio rajski, kakav mu i dolici. Zbogom Nik, mali veliki covjece ogromnog srca. Bio si mi vrlo drag. Nadam se, ako postoji ista poslije smrti, da ces dobiti sve najbolje, kako ti i pripada po zasluzi.

Neverovatno puno stvari mi se desilo... loših, uglavnom. Neverovatno puno mi nedostaje ovaj forum....Poet, Still, Troja, Cesarica, Malac, Poli...

Opet je prevladao mrak. Nema rijeci koje bi mogle opisati moje raspolozenje zadnjih nedelju dana. Sinoc sam se malo ispraznila pricajuci sa bratom o svemu sto me muci. Hoce to kada se pije pjenusavo vino. Jutros sam u nesto boljem raspolozenju. Nije ni cudo - daleko od posla, daleko od problema. Prijalo mi je i citanje knjige koju sam jutros dovrsila. Cemu ovo vodi vidjecemo.

Nista na svijetu nije tako savrseno kao smrt. Tek kad si mrtav si potpuno siguran i bezbjedan, neranjiv i slobodan. Kraj je tvom ropstvu.

Kamo srece da nikada nisam ni postojala. Ni ja, niti i jedna druga zena. Nama je dat besmislen zivot, lisen ljubavi i bilo kakve vrijednosti i smisla. Svijet bi bio bolji da nas i nema.

Sve je jasnija i jaca slutnja o smrti koja se priblizava. Dobro sam otplakala sjecajuci se svih lijepih i sretnih trenutaka u zivotu, mada znam da je bilo i onih drugih, nesretnih i punih bola i patnje, kada sam se molila bogu za smrt. Ne znam sta i kada ce da dodje, ali znam da zelim da bude bez patnje i bola. Svi smo mi tako prolazni. Dust in the wind…

Kada god razgovaram sa mamom zadnjih mjeseci ona ponavlja istih par recenica. Otkako je pogubila drustvo i ne izlazi iz kuce stalno je takva. Starost i samoca su stvarno grozni.

Danas smo otisli u prodavnicu da kupimo hranu. Nije to ovaj put bila normalna kupovina, nego jedno haoticno i bolno iskustvo, gdje sam vidjela potresne prizore koji su me dobro uzdrmali i ucinili nesretnom. Svijet se promijenio na gore, mada je zapravo uvijek i bio takav, samo sto sam ja bila mlada i naivna, pa to nisam uvidjala. Tuzno.

Neispunjena zelja - ici ponovo na more i plivati, setati obalom i osluskivati zvuk talasica koji je zapljuskuju.

Ne znam jesam li ja bila slijepa kod ociju ili su svi programi na televiziji postali mnogo vise zlokobni i puni nasilja i smrti. Nije prije bilo tako, mogla bih se zakleti. Kako onda da covjek ne bude pod stresom i da ima odgovarajuce uslove za oporavak od bolesti?

Hvala suprugu sto mi je pomogao da pravim rucak. To mi je tako vazno sada kada se ne osjecam fizicki dobro. Bas mi je puno olaksao.

Proklet bio Boze. Od svih stvorenja na svijetu ti si najbestidniji i najokrutniji. Gadis mi se.

Brinem se za supruga i njegovo zdravlje. Vec treci put je prehladjen od Nove godine. Boze, ako te ima, pomozi mu.

Voljela bih da umrem, i to sto prije to bolje. Spremna sam za smrt. Dosta mi je ropstva i problema kojima se ne vidi kraja. Dozlogrdio ovaj dugi i spori put u totalnu propast.

Kratko i jasno - i zakljucak kome se sve cesce vracam. Dozlogrdilo je trpiti.

To samo moja majka moze da odvali tako glupo - slaba sam, nemam snage i osjecam se kao da sam na samrti - Pa potrazi posao, bice ti bolje.

Moja misao dana - ako je Isus bio istorijska licnost, nisu ga ljudi razapeli na krst, nego njegov dragi tatica - gospodin Bog. Jer, ako postoji, on je taj koji je svemocan i koji diktira sta ce ljudi misliti i ciniti, a ne mi, obicni smrtnici. Tako logicno i tako jednostavno.