Najlepša stvar koju je prijatelj učinio za vas

Ne bih se ogranicavala na jednu stvar, vise bih voljela da ih sto vise stavim ovdje da se ne zaborave:

Na dan kad mi je umro deda imala sam planove sa prijateljicom. Poslala sam joj poruku da kazem da necu moci i da sutra putujem za Sarajevo. Ocekivala sam da ce mi samo uzvratiti izrazivsi saucesce. No, ona je nazvala i pricala sa mnom jedno 20 min, tjesila me, savjetovala... Puno mi je znacilo, pogotovo jer sam znala da je bila prezauzeta, da nije znala gdje ce prije, ali je ipak izdvojila vremena da me nazove.

Dedina sahrana je bila cetiri sata autom od Sarajeva i zbog toga nismo htjeli nikog maltretirati da dolazi. Moj prijatelj je ipak insistirao da dodje, uzeo slobodno od posla, bio uz nas sve vrijeme, pomogao kad je sta trebalo, snimao sve i odvezao neke natrag kuci.

2011 sam dosla neplanirano u Sarajevo u vrijeme kad je trebao biti Balasevicev koncert. Kad sam skontala da cu biti i u dane koncerta pokusala sam da nabavim karte, no sve je bilo rasprodato. Onda me je nazvao onaj isti prijatelj i pitao da li mi mozda treba karta za koncert Balasevica. Znao je koliko obozavam Balasevica i da cu reci da mi treba. Rekao je da ima viska, ali ce mi dati pod jednim uslovom, da mi ih pokloni. Tako sam na poklon dobila i kartu za koncert i kartu za film. Imao je kartu za djevojku, koja je otkazala i svi su to znali, mnogi su ga pitali da im proda tu kartu. Rekao mi je poslije da ju je zamalo prodao, ali je onda dosao moj bivsi (njegov dobar prijatelj, koji me je dosta povrijedio) i trazio mu da kupi karte. Tad je odlucio da ih meni pokloni, posto je tad negdje i saznao da sam u Sarajevu. Nekako sam te karte osim toga sto je znao koliko obozavam Balasevica, dozivjela i kao njegovu podrsku u toj propaloj vezi.

Zapravo nemam boljeg prijatelja od svog supruga i on je sigurno najvise cinio za mene, toliko toga da bih lako mogla napisati knjigu o tome, ali to nije tema ove rubrike.

Od ostalih prijatelja vjerovatno je najbitnije sto je iko ucinio za mene kada mi je drugarica koja je u London otisla prije mene rekla sta i kako treba da uradim da udjem u Veliku Britaniju. Bila su teska vremena, rat i neizvjesnost, i tragali smo za nekim mogucim rjesenjem svih svojih problema. Odlazak u inostranstvo cinio se kao jedan moguci izlaz, sansa da se prezivi. Ko zna gdje bih ja na kraju bila da nije bilo te prijateljice. Ona mi je takodje pomogla i da pronadjem smjestaj u centralnom Londonu, sto je bilo veoma bitno i sto mi je uljepsalo zivot u tim trenucima krize.

Osim ovoga, vjerovatno je sljedeca najljepsa stvar koju je drugarica ucinila za mene bilo tjesenje i savjetovanje kada se situacija u ljubavi nije razvijala kako bih ja to zeljela.

Posebno bih izdvojila jednu stvar, a to je kada je moja prijateljica zapucala iz Bg-a do mene za moj rođendan, kolima, ne rekavši mi da će doći. Pritom, nikada nije dolazila kod mene, i nemam pojma kako se snašla. Samo mi se pojavila ujutru na vratima, kao da se tako svakog jutra viđamo, i zagrlila uz osmeh. Naravno, rasplakala me je i oduševila i iznenadila i stvarno ne mislim o sebi kao osobi koja zaslužuje takve prijatelje.

Hm...
- Kada mi se drug pojavio na kapiji iznenada, ne rekavši da je stigao.
- Kada mi je drugarica poklonila papiriće raznih boja ispisane motivacionim citatima i porukama i izlepila ih svuda po stanu.
- Kada mi je kupila kutiju u obliku srca i napunila je prvim gumicama. (sakupljala sam gumice za brisanje)
- Kada mi je kupila vintaž sat isit kao njen i okačila mi ga o vrat.
- Kada je učila sa mnom.
- Kad mi je spremala da jedem.
... I puno lepih sitnica.