Ivo Andrić

Sinoć

Svu noć je kiša padala.

Da li znate kako je:
svu noć slušati romon o prozore,
i ne moći usnuti?

Kiša, ko mati, tiho pjeva,
a sna nema,
tek misli kišne noći.

Zašto na svaki dodir života,
ostaje dušom kao jeka -
bol?

(1919)

"Sad uvidjam, gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve. Jer gubiti malo donosi žalost i suze i dok god možemo na preostalom meriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola."

"Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako, ne može živeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od one starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželeti mi večni mir i laku zemlju."

Ex Ponto

Sve Drine su krive.
Nijednu nije moguće ispraviti.
Nikada ne smijemo da prestanemo da ih ispravljamo.

(Andrićeva posveta jednom prijatelju)

Večeras sam bio na večeri posvećenoj Ivi Andriću. Između ostalih, pričao je i moj profesor. Video sam snimak sa dodele Nobelove nagrade, malo bolje upoznao Andrića, ali najviše sam oduševljen ljubavlju prema Andriću koju je moj profesor otvoreo ''priznao''.

‚‚Svakome neko nedostaje... Meni nedostaje Andrić! Ja sam zaljubljen u Andrića!''

To isto (da sam zaljubljen u Andrića) sam i sam rekao jednom prilikom u nekoj od tema na forumu. Energija kojom je taj čovek pričao o Andriću bila je slična mojoj energiji koju osećam dok ga čitam. Osetio sam da smo bliski. Drugi su o Andriću pričali uopšteno, u činjenicama, datumima, brojevima, naslovima i svojim susretima sa njim. On je pričao kako ga oseća. Pričao je o rečima, šalio se, bez ijedne reči napisane na papiru - sve iz sebe. Malo mi je falilo da se rasplačem, priznajem! Osećam se dosta bogatijim posle ove večeri.

Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima.

Poslije toga mi još ‚‚živimo” neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju.

Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom. Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas.

U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.

‚‚Znakovi pored puta''

Knez sa tužnim očima


Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pričam) koji je imao tužne oči i malu kneževinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj šetnji, uvijek prešao granice svoje zemlje i ušao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova kneževina, manja nego jedna dobra šetnja. A oči je imao zaista tužne. Lijepe, tamne, osijenčene dugim trepavkama, a bjeloočnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jektičavih djevojaka iz provincije. Žene su govorile da te oči ‚‚govore”, a muškarci su šutili. (‚‚Tebi sve govori!” rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novčar svojoj ženi.)

Ali knez nije mnogo mario za žene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i noću mislio kako da je usreći. Kako je kneževina bila odveć malena za kakva veća preduzeća i planove, on je gradio mostiće od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okreću bezbrojni vitlovi razbijajući vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mjere i da bi zadržao neobičnu formu čuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred kneževine bilo je jedno stablo, inače kruška divljaka. To je bilo najveće stablo u zemlji i s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo održavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u cijeloj kneževini pod imenom ‚‚Najslađe voće”.

Često su čak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tužnih očiju; on bi ih primao, gledao, trepćuci i u zabuni šta da im reče, a oni odlazili očarani dubinom njegova pogleda i dubokim značenjem njegove šutnje.

I dogodi se jednom da je knežev pogled pao na jednu ženu kao sjena u kojoj se ona razbolje.

To je bila plava i mlada žena jednog slikara, koji je živio od svojih slavnih slika i lijepih vjerskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio čovjek onizak i snažan, a veseo i pun neke nutarnje vatre u životu i radu. Nenavikla na laž i pretvaranje, ona pođe sva blijeda do slikara i reče mu s onim bolnim mirom koji razoružava i kojim govore žene kad istinski ljube:

- Vidjela sam kneza. Ne mogu ti dulje biti žena. Ja moram da idem njemu, da mu služim svojim tijelom i svojom dušom, koliko to jedna žena može. Došla sam da ti to kažem. Čini s mene što hoćeš.

Stajala je pred njim opuštenih ruku, sva obasjana nesrećom kojoj se ne može umaći. A niski slikar, čovjek velike duše, okrenu lice od nje i čekaše tako sve dok nije otišla.

Od kad su zapisane prve priče ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se ljepše rastali pred zlom, koje može svakog da zadesi.

Ona pođe knezu. Kad je stala pred njega, premirući od njegova pogleda, nije vidjela ništa do njegovih očiju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu služi. Prođe dosta vremena.

Ali ima dana u godini kad se žena ne može zadovoljiti pogledom. U našim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih žena jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dođoše, nakon mnogo čekanja, slikarevoj ženi i kneževoj ljubovci. Najednom se sva žena promijeni. Zaigraše joj mišići, raširiše se oči i nabrekoše usne. Ona pritište rukom ljubičast atlas na grudima. A pogled joj strašan, strašan za čitav pedalj iznad kneževe glave. Govorila je knezu više vrelim dahom nego nejasnim riječima. On je gledao u nju svojim pogledom od rođenja, a ona zastade pred dubokom šutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne može, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleća i nikakve noge. Žena pade pred saznanjem nove i posljednje nesreće, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj tijelo savi u plač. Knez ode, šutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol neće da prođe. To je strašnije od prebijene životinje i posječena stabla. Snovi i pomama svih mišića, a krv staje čas u glavi, čas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se diže sa svog loga žena, prevarena i očajna, pomisli još jednom na slikara, koji radi kraj prozora u oštrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svježe oprane poslije rada, pomisli na svoju sreću od nekad i na nesreću od sada pa do vijeka – i iziđe na trg, gdje je u sjeni ‚‚Najslađe voćke” sjedio knez, okružen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uređenje njegove države i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se začudiše da u to doba i na nepriličnu mjestu pristupa žena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorjela. Knez je gledao u nju očima koje očaravaju i zaustavljaju, ali ona, žena nesrećna i mučena najvećim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu željnom rukom čar njegova pogleda kao paučinu, i prije nego je ko mogao spriječiti – strašno je reći! – pljunu mu glasno i žestoko u oči.

- Pfu!

Zatim se kao olakšana okrenu. Jedan čas zaprepašćene šutnje, a onda je raznesoše na mačeve.

Ali knez je oslijepio.
Posljednje što je vidio bile su njene usne, vlažne i crvene.

Bez očiju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerovatno je kolika je bila mržnja i odvratnost što je širio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadašnjoj moći. U cijeloj zemlji nije se moglo naći ni jedno pseto koje bi ga vodilo, nego je kuckao štapom po svijetu, gladan i bos.

I začudo; ni knjige, u kojima je najprije zapisan ovaj događaj, ne nalaze samilosne riječi za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladićima, završavaju riječima:

‚‚… jer je pljuvačka ovakve žene dovoljna da otruje cijelu vojsku najvećeg cara, a kamoli ne jednog čovjeka”.

Upravnik ove čudne i strašne ustanove je Latifaga, zvani Karađoz. Taj nadimak mu je odavno postao pravo i jedino ime i pod tim imenom je poznat ne samo ovdje nego i daleko izvan zidova Proklete avlije. On je i svojim izgledom i svima svojim osobinama njeno oličenje.

Otac mu je bio nastavnik u nekoj vojnoj školi; tih čovjek, ljubitelj knjige i razmišljanja, oženio se već u zrelim godinama i imao je svega to jedno dijete, muško. Dijete je bilo živo i bistro, voljelo je knjigu, ali naročito muziku i svaku igru. Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da će poći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak je brzo stao da se mijenja, čak i fizički. Naglo se raskrupnjao i neprirodno se ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži sa kafanskim sviračima i mađioničarima, sa kockarima, pijanicama i pušačima opijuma. Sam nije imao nekog naročitog dara za vještine, ni prave strasti za kocku i piće, ali ga je privlačio taj svijet i sve ono što se plete oko njega, isto kao što ga je odbijalo sve što je pripadalo svijetu mirnih, običnih sudbina, ustaljenih navika i redovnih obaveza.

Bujan i još neiskusan, mladić je brzo upao u sumnjive poslove i drske podvige svoga društva i došao u sukob sa zakonom. I ne jedanput. Otac ga je vadio nekoliko puta iz zatvora, koristeći se svojim ugledom i svojim poznanstvima sa ljudima na položaju, naročito sa upravnikom cjelokupne policije, starim i dobrim školskim drugom. „Je li moguće da moj sin obija kuće, pljačka trgovce i otima djevojke?“ – pitao se očajni otac. A stari iskusni upravnik mu je odgovaro mirno ali po istini. Da krade, ne krade baš, ni trgovce ne vara, ni djevojke ne otima lično, ali gdje god se stvari dešavaju, možeš biti siguran da ćeš i njega tu negdje u blizini naći. A ako ga ovako ostavimo, zagaziće i sam u prestup. Nego valja tražiti zavremena neko rješenje. I upravnik gradske policije našao je „rješenje“, koje je smatrao kao jedino moguće, dakle najbolje: da mladića koji je pošao zlim putem uzme u svoju službu. I kao što biva, od mladog čovjeka, koji je bio već zauzeo svoje mjesto među kockarima i gospodskim dangubama, postao je dobar i revnostan stambolski policajac.

Nije to postao odjednom. Kolebao se prvih godina i tražio svoje mjesto, a našao ga je tamo gdje se najmanje moglo očekivati, u radu protiv svog nekadašnjeg društva. Nemilosrdno se okomio na skitnice, pijanice, sjecikese, krijumčare i svakojake nesrećnike i dokonjake iz tamnih kvartova Stambola. Radio je sa strašću, sa neobjašnjivom mržnjom, ali i sa vještinom, sa poznavanjem te sredine kakvo je samo on mogao da ima. Te stare veze pomogle su mu da proširi krug svoga rada, jer sitni prestupnici odaju krupne. Podaci o ljudima se gomilaju, obavještačka mreža se pojačava i širi. Izuzetna revnost i uspjesi u službi doveli su ga poslije desetak godina za pomoćnika upravnika ovog velikog „prihvatilišta“. A kad je stari upravnik umro od srčane kapi, on je bio jedini koji ga je mogao zamijeniti. Tada je počela njegova vladavina u Prokletoj avliji. I traje, evo, već dvadesetu godinu.

Raniji upravnik, tvrd i iskusan starac, imao je kruti, klasični način upravljanja. Za njega je bilo glavno da svijet poroka i bezakonja u svojoj cjelini bude što jasnije obilježen i što bolje odvojen od svijeta reda i zakona. Pojedinac i njegova krivica nisu ga mnogo zanimali. U toku mnogih godina on je na Prokletu avliju i na sve što živi u njoj gledao kao na karantin, a na njene stanovnike kao na opasne i teško izlječive bolesnike koje raznim mjerama, kaznama i strahom, fizičkom i moralnom izolacijom treba držati što dalje od takozvanog zdravog i poštenog svijeta. A inače, u svemu ih prepustiti same sebi. Ne dati im da izađu iz svog kruga, ali i ne dirati ih bez potrebe, jer se od tog dodira ništa dobro ni pametno ne može izroditi.

Novi upravnik je cijelim svojim stavom i svima postupcima stao odmah da primjenjuje drukčiji način.

Već prve godine Latif je, kad mu je otac umro, prodao veliku, lijepu očinsku kuću u Novoj mahali i kupio jedno zapušteno, veliko imanje iznad same Proklete avlije. Sve u kiparisima, ono je ličilo na pusto ostrvo ili starinsko groblje. Od Proklete avlije bilo je odijeljeno raselinom sa šumom plemenitih drveta i čitavim sistemom raznih ograda i visokih zidova. Tu je, pored bogate žive vode, među starim drvetima, sagradio lepu kuću, koja je gledala na protivnu stranu padine i tako bila zaštićena od južnog vjetra i nezdravog zadaha iz arsenala i pristaništa. Kuća je imala veliko preimućstvo da je i vrlo udaljena od Proklete avlije i vrlo blizu njoj. Po cijelom izgledu, po miru i čistoći, to je bio drugi svijet, na hiljadu milja odavde, a ipak u samom susjedstvu Avlije i nevidljivo vezana sa njom. Služeći se prijekim, samo njemu pristupačnim puteljcima, Karađoz je mogao u svako doba dana, pravo od svoje kuće, neopažen ući u Avliju. (Tako se nikad nije tačno moglo znati kad je tu a kad nije, ni otkud može odjednom iskrsnuti.) Upravnik se tom mogućnošću često koristio. Nadzirao je lično i zatvorenike i njihove čuvare. I poznavajući gotovo svakog od zatočenih, njegovu prošlost i njegovu sadašnju krivicu, on je sa dosta prava govorio da „zna kako diše Avlija“. A kad pojedinca i nije znao baš u glavu, poznavao je onu skitničku i prestupničku dušu u njemu i u svakom trenutku mogao je stati pred njega i nastaviti razgovor o njegovoj ili tuđoj krivici. A isto tako, i još bolje, poznavo je svakog čuvara i njegove dobre i rđave, javne i skrivene osobine i sklonosti.

Tako je bar sam govorio i time se uvijek hvalio. I tako je cijelog vijeka ostao i u najužoj vezi sa svijetom nereda i kriminala, koji je u mladosti zauvijek napustio, i u isto vrijeme iznad njega i daleko od njega, odijeljen svojim položajem i svojim gustim baštama i za druge neprelaznim željeznim ogradama i vratnicama.

Prokleta Avlija

Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može.

Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda.

Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi.

U tome je lijek.

Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.

To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.

Po stoti put moja se misao pita – kao što zalutao i zatvoren leptir po stoti put bije o staklo – šta je to što mi ne da da živim ni da se životu radujem.

To je kajanje zbog nečega što nismo mogli da ne učinimo, što možda nismo ni učinili, i strah od nečega što nikad ne dolazi i ne nastupa, a neprestano se primiče i prijeti.

To je nauk koji se nikad ne može do kraja shvatiti ni naučiti.

To je svršen čin sa kojim se ne mirimo.

To je nada, neodređena i bezizgledna nada, koja nas više muči i boli nego što nas tiješi i krijepi, a koja nas nikad ne napušta.

To je slika potpunog nesklada između nas onakvih kakvi jesmo i onog što živi u nama i što nas okružuje sa svih strana.

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zastravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovijek.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

- Hoćeš da usniš, sine moj?

Ne, oče, idem da živim.

Ex ponto

Žeđ

Ostadoh te željan, jednog letnjeg dana,
O srebrna vodo, iz tuđega vrela.
To je bilo davno -
Svaka mi je staza danas obasjana
Suncem i ljepotom. Sreća me je srela.
Iz stotinu vrela žeđ moja sad pije,
Al` mira ne nađoh nigde, jer me nikad
Vatra prve žeđi ostavila nije.

U izvršavanju svojih visokih zadataka, Nobelov komitet Švedske akademije rešio je ovog puta da pisca jedne, kao što se kaže, male zemlje, odlikuje Nobelovom nagradom koja, merena međunarodnim razmerama, znači visoko priznanje. Neka mi je dopušteno da, primajući to priznanje, kažem nekoliko reči o toj zemlji i dodam nekoliko opštih razmatranja u vezi sa pripovedačkim delom koje ste izvoleli nagraditi.

Moja domovina je zaista ‚‚mala zemlja među svetovima", kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore, i to upravo u vreme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet, u opravdanoj težnji da svetskoj književnosti i ona dâ svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam srećan što vam u ovom trenutku i sa ovog mesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim.

Nešto teži i složeniji je drugi deo mog zadatka: da kažem nekoliko reči u vezi sa pripovedačkim delom pisca kome ste ukazali čast svojom nagradom.

Ali kad je u pitanju pisac i njegovo delo, zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umetničko delo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle deo sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom delu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca. Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo. Još Monteskije je tvrdio da ‚‚pisci nisu dobre sudije svojih dela". Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao Geteovo pravilo: ‚‚Umetnikovo je da stvara, a ne da govori!" Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija.

Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte. Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili, a šta propustili, šta bi trebalo činiti, a šta ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.

Kad je reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sâmi stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.

Tako, i s one strane crte koja proizvoljno deli prošlost od sadašnjosti pisac susreće tu istu čovekovu sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumeti, poistovetiti se sa njom, i svojim dahom i svojom krvlju je grejati, dok ne postane živo tkanje priče koju on želi da saopšti čitaocima, i to što lepše, što jednostavnije, i što ubedljivije.

Kako da se to postigne, kojim načinom i kojim putevima? Jedni to postižu slobodnim i neograničenim razmahom mašte, drugi dugim i pažljivim proučavanjerm istorijskih podataka i društvenih pojava, jedni poniranjem u suštinu i smisao minulih epoha, a drugi sa kapricioznom i veselom lakoćom kao onaj plodni francuski romansijer koji je govorio: ‚‚Šta je istorija? Klin o koji ja vešam svoje romane." Ukratko, sto načina i puteva može postojati kojima pisac dolazi do svoga dela, ali jedino što je važno i presudno, to je delo sâmo.

Pisac istorijskih romana mogao bi na svoje delo da stavi kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvek, drevne reči: ‚‚Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui." (Razmišljao sam o drevnim danima i sećao se godina večnosti.)

Pa i bez ikakvog natpisa, njegovo delo kao takvo govori to isto.

Ali, na kraju krajeva, sve su to pitanja tehnike, metode, običaja. Sve je to manje ili više zanimljiva igra duha povodom jednog dela i oko njega. Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smelo zaleće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti. To je ono što je bitno. I to je ono što sam smatrao za dobro da istaknem u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: sa izrazom duboke i iskrene zahvalnosti.

------------------------------------------------------------------------------

Čak i za govor je bio inspirisan i nije previsoko stavio sebe. Kao i uvek, pravim rečima je rekao pravu stvar.

Lanjska pjesma

Mirišu silno bijeli cvjetovi
i pada sitna kiša proljetna,
ja kisnem sam.

O nitko ne zna, kako je
teško hoditi sam i bolestan,
bez ikog svoga,
u zlatno proljeće.

U srcu mome nema ljubavi,
u srcu mom su tavni spomeni,
davni i mučni.

Silno mirišu bijeli cvjetovi.
Kisnem. Bez mira, bez ljubavi
Sam i žalostan.

Šta sanjam i šta mi se događa


Ko će znati vremenu kraj,
vjetru put, tišini ime,
i što je to
što meni podgriza misli i razara san?
Svake noći podmukli gosti dođu
nevidljivi, nečujni,
i ognjenim pijeskom mi zaspu usta i oči.

I dok se uporno hvatam za sjećanja
svjetla neba, muškoga hoda,
plodne samoće, i djela,-
oni stoje više moje glave, nevidljivi, nečujni;
čekaju da bude
mrtvo tijelo u mrtvom mraku.

Al’ mene jutro izbavlja i diže
nebeskim suncem, vodom, mladim lišćem;
muzika me vida;
i pramen nestalna dima u daljini;
krijepi nadu;
sjeća na dane kad sam znao za radost

II

Još kasno u noći
neće da se smiri grad
Iz prvog sna ne trza divlji krik,
u noć se rasipa. Jauk ili smijeh?

Da l’ ljubav kriju pusti parkovi
il’ vino piju dvojica, -
gorko vino u zdravlje iste žene?
O, znam ja zemlju i njene darove.
Ja tražim san,
svet dubok i nepoznat.

III

Na tuđem moru. Ne prate mene
sjenke dobrog voćnjaka
ni Višegradska staza, uvijek tužna

Blijede blagoslovi.
Tonu darovi u danima i moru;
Ginu ožiljci rana i milovanja
zauvjek!
A iznad mene i neba i mora
jedino ime, cilj i znak i snaga:
žeđ moja beskrajna i sveta.

IV

Zaboravljene radosti mjeseca Jula!
Sad tamo u toploj tišini šljivik zašumi.
Veče se sluti.
Stazama koje kući vode poneku hiti.
Zelen val, riba il’ tica
prelomi tišina.
Daljino, majko svih želja!
Zaspao je vozar
na skeli koju ljulja
val rodne rijeke.

Kad se meni plakalo
Vas nigde nije bilo,
Ni glasa vašeg ni pisane reči
Koja za nuždu teši.
Danas,kad Vi plačete
Meni se bolno smeje
Ukoliko mi nije otužno i dosadno
Kao pred glupom scenom
Eto,to vam je sve
Što ljudi jedno drugom
Mogu u ovom kratkom životu da daju:
Potpuno nerazumevanje.

IVO ANDRIĆ O SEBI

‚‚Ne spadam među ljude koji ne vole da rade; u očima lijenih ljudi izgledam čak i vrlo vrijedan čovjek. Ne, nisam od onih što gube dane u neradu, ali u mom radu ima jedan težak nedostatak. Ja ne umijem da rasporedim poslove po stepenu njihove važnosti i neću to, izgleda, nikad ni naučiti. Za jedno poslovno pismo ili kratak odgovor na neku nevažnu anketu meni je potreban isti napor, isti utrošak vremena, snage i živaca kao i za pet strana jedne pripovijetke na kojoj radim već mjesecima. Svaki i najmanji događaj odvoji me od onog što je moj glavni posao, jer nemam dovoljno snage i odlučnosti da ostanem kraj njega i da se oduprem onom što je sporedno. Tako se svaki čas dešava da iznevjerim ono što je glavno za ono što je sporedno. Ponekad me grize savjest zbog toga, ali time stvar ne biva ni malo bolja, jer kod ljudi kao što sam ja, griža savjesti ma koliko da je bolna, nije dovoljno uvijek iskrena i duboka, i naročito ne povlači za sobom tvrde odluke i stvarne promjene na bolje. Vidim da to ne valja, ali ponavljam uvijek istu grešku i uvijek se u sebi jedem zbog nje. A škodi mi mnogo sve to zajedno."

Uteha snova


Oni što robuju danju
Ni noću ne nalaze sna.

Ne seća se čovek
Onoga što bi hteo,
Nego kroz jezu ćelija
I noć,
Tamne makaze škripe
I sablasna odela kroje.

Od mog života ništa nije moje.
Nemir u kome drhtim
Jedino je što osta – neki sati tuku! –
A sve ostalo posta
Tek mala, stara priča
O jagnjetu i vuku.

Samo kad zora sviće
– ko zna procese tela! –
Kô neko vrelo piće
Što zanosi i krepi,
Kratak san poteče, i zanos nerazmljiv:
Da su sva čuda i tajne bez imena i znaka,
Istine bez svedoka,
U meni sačuvane.

I još, pokatkad, dok spavam,
Dođe dah dalekih mora,
Topla ćilima, voća,
I raskoši nepoznate.

(1916)

‚‚Najmanje stvarnog osnova imaju i najviše nam štete nanose osećanja bilo gordosti bilo manje vrednosti i stida zbog toga što smo takvi kakvi jesmo, bolje rečeno kakvi mislimo da jesmo.
U onom što mi o sebi mislimo ima vrlo malo onog što stvarno jesmo a mnogo svega drugog, naročito onog što bismo želeli da budemo ili što se bojimo da ne budemo. Zbog toga predstava koju imamo o sebi nikad nije tačna; često se menja, a ponekad je potpuno neverna. I čovek nema razloga ni opravdanja da zbog nje bude ni naročito ponosan ni preterano postiđen."